Trideset i osmi je dan škole. Već tri godine, Darko broji školske dane. Od godine do godine, od raspusta do raspusta. Ima loših, ima gorih dana. Danas mu se činilo kao da bi mogao biti loš dan. Što je bolje nego da je gori. Gledao je u svoja stopala dok je koračao, i nastojao da ne stane na crte na pločniku. To bi onda moglo značiti da će biti gori dan.

U školu Darko kreće ranije, blizu je pa može i pješice. Nekad i pola sata ranije, kako bi izbjegao gužvu dok njegovi kolege i kolegice ulaze u razred. Domar ga pusti i da se popne do učionice, kako bi izbjegao gužnu na stepenicama. Tako je planirao uraditi i tog jutra. Slušao je zvuk svojih cipela i jutarnju tišinu, mokre ptice letjele su nisko i lišće se dizalo pod njima.

Bilo je tako tiho. Darko je volio kad je tiho.

Dok, odjednom, više nije bilo. Osjetio je jak i tup udarac u ruksak, dovoljno jak da ga zabole i leđa.

„Najava“, pomisli Darko.

Trojica dječaka su išla za njim, znao je to. Znao je i da je onaj koji hoda prvi najviši, da je drugi mršav i imao tamne zube, a da je treći punašan, nizak, šutljiv i namrgođen.

Zatim je osjetio udarac nogom ispod koljena.

„Sad će šum... sad će početi šum...“

Ono što bi trojica dječaka govorila Darku, on je davno pretvorio u šum. Lišća. Ili šum sličan kada nestane slike na televizoru. Ili šum mora. Šum bilo čega.

„Šššššššš pederska kapa.... šššššš... je li se kaže pederska ili pederčinska... šššš... je li ti to Barbika u ruksaku, mali... ššššš.... mama ti je bila dolična sinoć, tako me izmorila, nije ni tvoj tata blesavšššššššš“

Znao je da ne smije trčati. Trčanje bi samo stvari učinilo gorim. Gužvao je u rukama prljavu i vlažnu kapu i nastavljao dalje. Visoki je dječak stao pred njega i još šumio, šumio, šumio, pljuvačka se cijedila po Darkovom licu. Darko se nije zaustavljao. Zatim ga je punašni dječak gurnuo tako snažno, da je pao na pločnik i udario bradom, dok se mršavi smijao i obišao nekoliko krugova oko njega u kratkom ritualnom plesu.

„Ššššššššššššš“

Darko je čekao da odu. Koljena su ga boljela, ali bol je za njega već odavno postala tupa. No, brada mu je krvarila. Umotao ju je u šal. Bijeli. Gledao je kako žarkocrvena cvjeta u vunici. Stegao je jače. I hlače su mu bile poderane.

Umjesto prema školi, skrenuo je u obližnji park. Često je to radio, kad je šteta bila predvidljiva. Sjeo je na klupu i neko vrijeme šutio. Slušao je šum lišća. Snažno je disao kroz nos. Nakon nekog vremena, iz torbe je izvadio bilježnicu, debelih korica, plavu, za koju je bila zakačena olovka. Izvadio je bilježnicu i neko vrijeme nešto u nju pisao. I vrijeme je polako prolazilo. Pojeo je sendvič koji je sakrio u veliku pernicu.

Kad je došlo vrijeme da se nastava završi, sakrio se dublje u park, i tamo čekao da djeca i roditelji odu kući. Svaki put isto. Nešto je, međutim, ovaj put bilo drugačije. Pri vrhu ulice vidio je žensku figuru. Visoku, povijenu, prekriženih ruku. Njegova majka. Njegova majka je uvijek stajala povijena, prekriženih ruku, nakrivljene glave.

„Učiteljica je zvala, opet nisi došao u školu! I opet si se potukao!“

Glas joj je počeo suziti.

„Dokle ćemo tako, Darko, rekli su te suspendirati sljedeći put! Ne radiš ni zadaće, past ćeš razred!“

„Šššššššššššššššššššš“

„Moramo razgovarati s direktorom. Nemamo vremena da se idemo kući presvući, uostalnom, neka te vidi takvog. Da nisi samo ti nekoga prebio, nego da su i tebe tukli.“

U potpunoj tišini su neko vrijeme sjedili u direktorovom uredu. Ozbiljan, žućkast u licu, naočara premalih za nos.

„Darko, nažalost, ovaj put ćemo morati drugačije. Prošli put sam ti rekao šta će se desiti, a rekao sam i tvojoj mami, da ćemo morati da te isključimo.... ššššššššššš jer ocjene šššššš... vladanje... šššššššššš... zadaću?“

Darko je šutio i gledao u pod.

„Darko, direktor te nešto pitao.“

Darko je podigao pogled.

„Možeš mi pokazati svoju posljednju zadaću? Kad si zadnji put uopće uradio zadaću?“

Darko je neko vrijeme razmišljao, a onda je iz ruksaka izvadio plavu bilježnicu i spustio je na sto.

Oprezno i s očekivanjem, kao da odmotava friško kupljen komad mesa, direktor je počeo čitati bilježnicu šuteći. Darkovoj majci učinilo se da to traje beskrajno dugo. Dugo. Zatim je počeo čitati naglas.

Peder.

Guzna muha.

Vlah.

Četnik.

Razroki četnik.

Kopile.

Kurvin sin.

Jedač srpskih govana.

Slinavo kopile.

Mršavo slinavo kopile.

Krezubi pušač.

Kurvino srpsko kopile.

Ničiji jadnik.

Niz se nastavljao. Darko je šutio. Kiša je počela da pada u mlazevima i lila je niz prozore, kao da neko s neba prosipa ogromnu kofu vode. Prljave. Povijena i prekriženih ruku, Darkova majka je gledala kišu i plakala.

Autorica: Dijala Hasanbegović, Prometej.ba