Danas je dan, kad ćeš shvatiti da je sve drugačije nego što si mislila, Jelena! Danas je taj dan!

Niko te ne osuđuje. Niko se i ne sjeća tvoje prošlosti. Niko o njoj i ne misli. Sad, kad si odlučila da je istjeraš i iz svoje glave, vidjet ćeš sva lica koje si viđala u snovima i noćnim morama, namrgođene i osuđujuće, kako ti se smiješe. To znaš.

Ustani, hitro, brzo, i umivaj se kao da ti je stalo do tvog lica. Tuširaj se kao da ti je stalo do tvoga tijela. Polako, nježno, mirisno. Ti si potpuno normalna žena, odrasla žena, smiješiš se dok biraš haljinu za prijateljičin rođendan: u crvenoj ćeš ići! Dosta je bilo plavih. I crni kaput, da bude decentnije. Ne previše primamljivo niti upadno. Nisi semafor. Želiš da te vide, a ne gledaju. Oduvijek želiš samo da te vide, zaista.

Stojiš mirisna u donjem vešu i biraš haljinu u kojoj će te vidjeti. Ma, ne onu Jelenu. Ovu Jelenu danas. Kako samo drukčija je ova Jelena! Sasvim slična svim normalnim. A opet svoja. Smišljala si ju dvije godine. Sad je obuci. Obuci je, gola se ne ide na rođendane.

Gola se ne ide na rođendane. Majka je uzviknula dok si izlazila: „Mogla si i gola izići!“ Možda jeste. Tada, i ta Jelena. Ali ne ova, ova će obući crvenu haljinu da je vide. I neće, da, umalo da zaboravi, neće smrdjeti na alkohol, cigarete i marihuanu. Ne, to se događa samo goloj Jeleni. Potrčat ćeš do noćnog ormarića i okupati se u Miracle parfemu. Kakvo si ti čudo? Pa, takvo. Grešnica koju su svi spremni opet voljeti. Njene slike kupovati. Na Facebooku hvaliti. U kafani. Na rođendanu.

Jelena, kakva si ti sretnica, danas je još i sunčan dan. Bit će večer kad pokucaš na vrata, ali nije li večer uvijek bolje dočekana nakon sunčanog dana? Nekome je rođendan, i ti si pozvana, nakon dvije godine, da dođeš kao divna mlada žena kakva si postala. Da, postala, svojom zaslugom, svojim grčevitim radom, poricanjem i gutanjem tableta, od djevojke koja je mogla i gola otići na parti, do sasvim normalne, lepršave, umjerene mlade žene.

Ne, daleko je ona Jelena koja je prekoračila prag one noći prije dvije godine, a mogla je biti i gola. Zapravo, osudila si je na smrt. Ona umire danas, noćas. Pod sjajnim očima odobravanja nekadašnjih prijatelja, ona će sama izdahnuti, da je ne moraš ni ubiti. Ubiti onu, koja je sjela u kut s najopijenijima, najglasnijima, najnaduvanijima, a mogla je biti i gola. I koja je ujutro napustila mjesto zločina s modricama na nogama i modrim okom. Koju je ujutro dočekala tišina koja će dvije godine trajati. Toliko si ju mrzila, da si je utapala, danima, noćima, godinama si je utapala u svim vrstama solucija. Alkoholnim. Pjenušavim. Terapijskim. Uvijek sa šutnjom, jer šta ako ljudi koje si voljela mogu čuti šta misliš? Jednom si se požalila prijatelju, zapravo, stara Jelena se požalila prijatelju, kako je loše, a on joj je sasvim ispravno i razumno rekao da je to tako zato što nikad nije pri sebi. Uvijek je na nečemu. E pa, ova Jelena prekoračit će prag pri sebi. Ni kafu neće popiti, ne. Stimulans. Jedna, druga, treća, četvrta ruka na njoj. Hrapava, teška. Jesu li to bile njene noge niz koje su strgane gaćice, koje su ostavile trag kao od trnja, sve do članaka? Je li se to ona smijala i plakala u isto vrijeme? Ona, koja je mogla doći i gola.

Preko svega toga, obukla si kaput. Crni, decentni, kao što si sad decentna brineta, koja je davno odrezala i peroksidom iskorijenila crvenilo svoje kose. I prekoračila prag u ulaštenim čizmicama, sasvim sličnim onim koje si viđala na sabranim, ni sretnim ni nesretnim, ali poželjnim mladim ženama, s puno ležernih prijatelja. Koji je ležerno vole.

I u prodavnici, gdje je odabrala poklon, ukusnu dekoraciju za prostoriju, jer slavljenica prezire neukus i od nekoć prezrenih, bila si hrabra mlada žena. Slavljenica će biti sretna. Uostalom, i ona je postala neko drugi, neko jako šik, nakon što je izvadila iglu iz vene. Samo zbog nje si tri puta pravila frizuru, ali isplatilo se. Ogledaš se u izlogu. Nema ti se šta dodati ili oduzeti.

Prolaziš alejom do stana, drveće te više ne dotiče svojim čvornatim granama. Ti hodaš između njih, ponosna mlada žena, s ukusnim poklonom, koja miriše na Miracle.

I uz stepenice ideš kao neko ko tu pripada. Srećeš komšiju, dobar dan – dobar dan. Bio je to jedan sasvim ozbiljan i normalan dobar dan.

Zvoniš. Zvoniš. Vrata otvara slavljenica. Osmijeh i čaša su joj veliki. Privija te na prsa, uzima poklon, baca u stranu, vidjet će ga kasnije. Sada da tebe vidi. Pogledaš unutra. Svi se redom osmjehuju. Neki se smiju, vidiš im krajnike i plombe. Vidiš im svjetlucave oči. I ispunjavaju ti glavu rečenicama koje si čekala dvije godine. Dvije godine si slikala i čekala da ti neko uputi tako lijepe riječi, da se neko tako obraduje. Tako glasno obraduje. Jedna je prijateljica, koja nije odgovorila na 12 tvojih poruka za koje žališ što si ih poslala, skočila kao sa federa u tvoj zagrljaj i rekla:

- Tako mi je drago što te NAPOKON vidim!

Jelena. Razmisli, Jelena. Osjeti. Je li to opet osjet? Jesi rekla ne slušati osjet? Jesi, ali slušaš ga svejedno. Svoj osjet, svog jedinog prijatelja za dvije godine samoće. Gdje je tvoja tišina, u kojoj si samo ti? Ispunjena je kricima oduševljenja. Bila je prije, ispunjena samo tvojim kricima očajanja. Šta ti glasovi rade odjednom, u tvojoj tišini, u samo tvojoj istini? Zašto sada, zašto ovakvoj, aplaudiraju trepavicama? Odjednom si ledeno mirna. Odjednom si tužno sretna. Odjednom si ti, a mogla si biti i gola.

- Meni je drago što vas vidim isto. Dobro se provedite. I vidimo se, nekad.

Okrenula si se na peti pred dvadeset otvorenih usta, i neopterećena ukusnom kućnom dekoracijom koja će završiti u nekom ćošku u kojem će sjediti najomraženiji, najopasniji.

Sasvim kao ti, a mogla si biti i gola, krenula si alejom da bi ti drveće raščupalo umirenu, decentnu kosu.

Dijala Hasanbegović, Prometej.ba