Alan se dobro sjećao svog djeda, iako je bio sasvim mali kad je umro. Roditelji su govorili da se nije pazio, da nije slušao doktore, prijatelje, porodicu. Kad imaš tuberkulozu, možeš živjeti dugo, ako se paziš. Pa, dvadeset i prvi je vijek, zaboga, rekli su. Ne, djed Marko je odlučio živjeti onako kako hoće, koliko može, i da ode „ničega željan“. Alan je sjedio kraj njegovog kreveta, s krpom preko usta. Svi su sjedili kraj njegovog kreveta s krpom preko usta. Jer, djed Marko nije htio u bolnicu.

- Neću. Ostavite mi na stolu čaj, sudžuku i frtalj hljeba. Utakmice su večeras. Hoću da ležim u svom krevetu, u svojoj kući, i da gledam utakmicu. To je sve što želim, prestanite drobiti bezveze.

Od cijele porodice, ogorčene kćerke, unuke u pubertetu, bijesnog zeta, samo je Alan razumio dedu. Ili je makar mislio da ga razumije. Ionako Alana nije niko razumio. Iako je bio tih, bio je uporan. Iako nije pravio probleme, roditelji su mu uvijek govorili da ih stalno pravi. Nepripadanje svijetu u kojem živi, Alanu je bilo normalno. Shvatio je to jako rano, i prihvatio kao svoju sudbinu. To je osnova na kojem počiva njegov svijet. I djedov, isto. Nepokretan, nepokoren, djed je odlučio živjeti svoj život, uprkos zdravom razumu, medicini, porodici. Tek godinama kasnije, Alan će to analizirati, možda osuđivati, ali ne danas, ne sutra. Sada, sa šest godina, Alan je djedov heroj i oslonac. Rekao mu je to. Čuo je tu rečenicu u nekoj seriji, i svidjela mu se. „Ja ću biti tvoj heroj i oslonac, deda.“ I niko nije mogao spriječiti Alana da posjećuje djeda, kad su svi mislili da se igra vani s društvom. Istina je da nije imao društvo, i da nije baš znao s loptom. Sjedio bi neko vrijeme u parku, onda procijenio da je vrijeme da ode kod djeda i tanko mu nasiječe sudžuk. To je dobro radio. Tanko kao papir.

Ali, shvatio je Alan, tuberkuloza, a možda i ostale bolesti, one su i bolesti duše, ne samo tijela. Shvatio je to slušajući svog djeda, kako priča mudro ali nepovezano. Kao da je otvorio knjigu aforizama, pa ih čitao naglas svom unuku. Alan bi slušao, onda skidao maramu sa usta, da bi mogao pošteno da zine na mudrosti. Sirotinja, to su bili, shvatit će Alan godinama kasnije. A kome više prija mudrost nego sirotinji? Alan će studirati filozofiju, ali ne da bi ga naučila mudrosti. Nego da bi potvrdila sve što je slušao od svog djeda, od porodice, od prijatelja, s kojima nikad nije igrao fudbal.

Djed je umro dva mjeseca prije nego što će u Alanov grad doći pandemija. Nije mogao znati šta dolazi, Alan je znao da on to nije mogao znati, njegov djed. Ali zvučao je kao da zna. I mnogo je aforizama prokašljao Alanu dok je rezao sudžuk. Između ostalog, kao da se sjetio da je Alan još uvijek dijete, počeo je pričati o budućnosti i školi. Djevojkama. Avanturama, oprezu, uživanju.

- U školu se ide, da ti drugi ne bi mogli zabraniti da sam odabereš svoj put. U školu se ide, da lakše uvjeriš ljude u ono što jesi.

Moguće da je to bio posljednji aforizam. Alan nije siguran. Ali ga je dobro zapamtio. Pogotovo kad škole više nije bilo, kad nije mogao ni izići da ne igra fudbal s prijateljima koji su ga ignorirali, kad nije mogao prolaziti pokraj djevojčica koje su kolutale očima, kad nije mogao moliti tatu da ga odvede u kino, a da ovaj nikad ne pristane. Tako je puno vremena proveo na starom kompjuteru koji mu je poklonila komšinica, a pola nastave niti je razumio, niti čuo, jer roditelji su samo radi njega „kupili internet“, najjeftiniji paket. Mama je bila sretna jer je mogla gledati tursku sapunicu skupe produkcije, pa je zbog toga izgledala kao ozbiljna priča o životu.

Onaj dan kad su se đaci vraćali u školske klupe, neće zaboraviti nikad. Sjećat će ga se i na prvom predavanju na fakultetu, jer osjećao se isto. Odlučio je, Alan, taj dan, odati počast svom djedu, kojeg su svi osudili jer je sebe osudio da živi kako želi i koliko želi. Taj prvi dan „normalne“ nastave nakon mnogo vremena, stavio je masku na lice. Većina djece, pogotovo djevojčice koje su kolutale očima, imale su šarene dječije maske, neke su im se slagale i sa odjećom. On je imao preveliku masku, i malu glavu. Iznad nje su virile samo oči i kosa. Plava, kao u djeda. Došli su i reporteri, mnogo njih. Svi su imali nešto da pitaju djevojčice sa šarenim maskama koje im se slažu s odjećom. Niko nije bio zainteresiran za Alana, ali on je nastojao biti vidljiv. Iskakao pred svakog reportera. Čekao strpljivo dok se njegovi vršnjaci dezinficiraju da uđu u razred. I onda je jedna reporterka, zbunjena, bez priloga, pet minuta pred povratak u redakciju, spazila Alana kako je intenzivno posmatra očima izronilim iza maske, sav u maski, maska.

Prišla je i pitala ga, kako se osjeća danas, kad se vraća u školske klupe. I Alan je rekao ono što je mjesecima vježbao. Prije toga, pogledao je u sunce, vitamin D3, kazao je tata, jača imunitet. Promumlao je, ali njemu je to zvučalo kao krik.

- Ja sam danas došao u školu, jer škola se mora pohađati da mi vi ne biste smetali da budem ono što jesam!

Alan je završio u novinarkinom prilogu, skupa s još jednom djevojčicom u šarenoj maski. Godinama kasnije, bit će zahvalan što mu je prevelika maska pokrila glavu. Jer niko neće znati da je išao u školu, da mu niko ne smeta da bude ono što jeste.

Dijala Hasanbegović, Prometej.ba