„Ako uskoro nešto ne napišeš, ljudi će te zaboraviti.“

Sat i pol Dijana sjedi za stolom, ispred kompjutera, i gleda kako iglica blinka na bijelom. Nad njenom je glavom porodična slika, mahom ljudi kojih više nema. I još jedna slika, čovjeka s mačkom. Mačak je tu, ali čovjek je odlutao.

„To je tako, jedan momenat te svi obožavaju i traže, a u drugom, zaborave, ako se uspavaš.“

Dijana je dala sve od sebe, da u potpunosti i do dna iskoristi baš sve boli koje su joj se desile, a bilo ih je mnogo, i pretoči ih u svoje pisanje. Ljudi su voljeli njenu bol. A onda su poželjeli, valjda, nešto drugo.

Sjedi tu, pred kompjuterom, koji više ne osjeća svojim, jagodice prstiju su joj otupjele, i ne osjeća tipkovnicu. Ne osjeća Dijana svojim više ni tu sobu, punu tuđih stvari, koje su imale smisla dok su njihovi vlasnici bili tu. Sad su samo stvari. Na njima mjeseci prašine. I nije joj stalo. Ni do prašine, ni do stvari, ni do ljudi koji će je zaboraviti. I da, upravo to, željela je da spava dugim, beskrajnim snom.

Propuštam jesen, pomislila je u jednom trenutku. Voljela je jesen, i šum lišća, i kad drveće plane u boje. Ali to je bio samo trenutak. Vratila se opet iglici koja blinka.

Ljudi nisu otišli odjednom. Odlazili su jedno po jedno, polako. Ali za nju je sve to bio jedan momenat pakla. Pakao, kako tvrde, i jeste beskraj jednog, užasnog momenta. I ona je u tom momentu ostala, i danas, godinama poslije. Doslovno ga osjeća i živi. U njemu se budi i očekuje, na nekoliko sekundi, da vidi ljude koje je običavala vidjeti po ustajanju ili tokom dana. A onda shvati. Shvati da je u tom momentu – jedina. I da drugih ljudi neće biti.

Pisala je o tome jako mnogo i nikad dovoljno. Nikad dovoljno da krene iz tog momenta naprijed i piše o drugim stvarima. Iako, pisala je mnogo o drugim ljudima. No, u njima je uvijek čitala sebe.

Podigla je pogled na fotografije iznad stola. Gledala ih je dugo. Onda je, kao u nekakvom transu, ustala i pogledala prvu, porodičnu. Pogledala je svako lice kao da ga vidi prvi put. Ili zadnji. Nije bila sigurna jer se više nije sjećala kako izgleda ni prvi niti zadnji pogled u nekoga. Uzela je sliku, otvorila veliku ladicu ispod stola, pogledala je (vjerujem da je to bio zadnji put) i zatvorila ladicu.

Zatim je skinula drugu sliku. Ona je skoro izazvala suze. Skoro. Jer, ona je tako nedavna. Nedavna kao njeno jutrošnje ustajanje i sjedanje za kompjuter.

No, nije izazvala suze. Nešto se u Dijani pomjerilo u tom momentu. Nije bila sigurna je li to pomjeranje u njoj, u vremenu, u prostoru. Odjednom je ustala od stola, te stala nasred sobe posmatrajući sliku u rukama. Osmijeh na njoj, dodir na njoj, trnce na njoj, suze na njoj, viku na njoj, nježnost na njoj... odlutalost na njoj. Ne, nije ona, Dijana, odlutala od te slike. Slika, i sve s njom, odlutalo je od Dijane.

Nije ju stavila u ladicu s porodičnom fotografijom. Poskočila je, i kao da negdje žuri, zgrabila jaknu sa fotelje, obukla ju onako preko pidžame, sklopila laptop pod ruku i krenula prema vratima. Trčala je sedam spratova do parka ispred svoje zgrade, i bila je sigurna da će baciti sliku u kontejner. Sedam spratova, kao sedam sekundi, bila je u to uvjerena. Došla je do kontejnera, neispražnjenog, punog stvari koji su ljudi potrošili, ne trebaju, ne žele, srame ih se, ili su se pokvarile. I stala.

Obrisala je prašinu sa slike rukavom, zatim ju pažljivo naslonila na rub pločnika. Gledala ju sekundu, dvije, i odšetala.

Kiša je još noćas stala, i klupa ispod rasplamsalog stabla boja, bila je suha. Sjela je, otvorila laptop. Zrak je mirisao gustu vlagu.

Na trenutak, prije nego će početi pisati, namignula je blinkajućoj igli na ekranu.

Dijala Hasanbegović, Prometej.ba

Od septembra 2019. do danas, Dijala Hasanbegović je u rubrici Život Drugih napisala 22 kratke priče, uključujući ovu – završnu.