Tog ranog septembra sunce je peklo jače nego u julu. Zbunjeno je rastinje i cvjetalo i venulo u čudnu, svijetložutu boju. Svijetložuta, takva je bila Indirina soba. Svijetložuta, od žaluzina navučenih cijeli dan. I noć, kad je pod mjesecom bila svijetloplava. I prugasta je soba, mislila je Indirina kćerka Senada, dok je sjedila pored majke na krevetu. Prugasta, kao tatina pidžama. Tata ima pidžamu kao zatvorenik. On i jeste zatvorenik. Spava u potkrovlju, u prugastoj pidžami, i Senada ga vidi samo ujutro kad u njoj ustaje skuhati sebi kafu, i navečer, kad se, mrtav umoran, u nju uvlači.

Sve se promijenilo za jedan dan, i mama i tata su boravili u svome svijetu, a Senada je putovala od jednog do drugog, besciljno i uzaludno. Oni su bili planete, daleko jedna od druge, daleko od nje. Zarobljeni u jednoj orbiti. Srećom, Senada nije sasvim sigurno, sa svojih šest godina znala šta je usamljenost. Ali je upravo bila to – usamljena u sistemu nekog sunca koje joj je nepoznato. A sve se promijenilo za jedan dan, u jednom maju.

Kao i tog čudnog septembra, i tog je maja sunce peklo jače nego i u jednom julu. Sva su djeca bila vani. Nebo je igralo od njihove vike i smijeha. I Senada se smijala. Pokazivala je svom dvogodišnjem bratu koji je sjedio na dekici na travi, koliko jako može baciti loptu uvis. Mali se Sead smijao dok ne bi ostao bez daha. Indira je, kose povezane u maramu i oznojena, kuhala i gledala djecu kroz prozor. Njen muž, Nedžad, neće se vratiti još dugo. U kafani, njegov brat slavi rođendan i svi su tamo. Osim Indire. Ona ne ide u kafane, i voli djecu. I vrt, i baštu, i sve što cvjeta i vrišti. Senada je znala da Indira ne voli samo nju i Seada. Znala je da ona voli svu djecu, dok im iznosi kriške hljeba, još toplog, namazanog puterom.

Oblaci su se navukli kasno popodne, a od sunčeve toplote ostao je samo znoj. Sva su se djeca skupila oko Seada, a Senada je panično uletjela u kuću da kaže majci kako brat nije dobro. Kako je crven i povraća. Indira je dijete unijela u kuću na rukama, dala mu sirup protiv temperature, pokušavala dozvati sebi. Senada je trčala, razbacujući noge koje je jedva osjećala, do kafane u kojoj je bio tata. Zadihano je ispričala sve u jednoj rečenici i vukla oca za rukav. Rekao je da je sve u redu, ako je mama dala Seadu lijek protiv temperature. Mala djeca stalno imaju povišenu temperaturu i povraćaju. I ti si imala povišenu temperaturu i povraćala kad si bila mala, Senada. Još je dugo Senada molila i preklinjala, da bi se sama vratila kući. Seada su u bolnicu odveli tek oko ponoći. Ujutro je zaspao i više se nije probudio. „Sunce“, rekao je doktor. „Ubilo ga sunce. Zašto ste ostavili dijete na suncu.“

Dijete ne smije biti na suncu. Sunce je smrt. Zato Senada sjedi s Indirom, zatvorena u kući, u njenoj sobi. Indira s njom rijetko priča. I ne izlazi iz svoje sobe. Otac ne izlazi iz svoje. U dnevnoj sobi ne boravi niko i jako se čuje kucanje zidnog sata. Ali u Indirinoj kući postoji još jedna soba. U nju ulazi Senada i komšinica Fatima. Soba nije prugasta, već izvezena olistalom sjenom heklane zavjese, i miriše na puder i mlijeko. I tu je Seadova kolijevka. Osim što u njoj više nije Sead. U njoj se ljulja beba bez imena. Već godinu dana, bez imena. Seka.

„Najbolje za Indiru bi bilo, da dobijete još jedno dijete“, rekao je doktor, kad mu je Nedžad doveo svoju ženu, potpuno nijemu i nepočešljanu, da upita šta da radi da je vrati u život. Tako je i bilo. Indira je čekala da se rodi Sead. Nedžad je čekao da se rodi Sead. Senada je čekala da se rodi beba. I rodila se. Djevojčica.

Indira je samo jednom držala svoju novorođenu bebu, i nikada više od tada, u bolnici. U Seadovu sobu svraćala je samo komšinica Fatima, koja je pokazivala Senadi i Nedžadu kako da promijene pelene, daju djetetu bočicu, jer Indira nije imala mlijeka. Kako da umire dijete dok plače usred noći. Ali samo je Senada čula djevojčicu kako plače usred noći. I ustajala je, i ljuljala kolijevku, dok su roditelji spavali. Svijet je postao obrnut. Mama više ne voli ničiju, pa ni svoju djecu. Tata više ne ide u kafanu. Sunce gori kad bi se trebalo ugasiti. Ona spava s nogama na jastuku, jer je bole od silaska s drugog sprata na prvi, do dječije sobe, nekoliko puta po noći, nekoliko puta po danu. I zato Senada nije imala vremena niti da bude djevojčica, niti da odraste i shvati šta je usamljenost. Jer druga se djevojčica, ona bez imena već godinu dana, mora ljuljati u kolijevci ili nositi uz prsa.

I napokon, tog je septembarskog toplog popodneva, prije nego što se Nedžad vrati s posla, Indira odlučila spakirati se i otići. Smireno je slagala stvari i stavljala ga u mali, crni kofer. Kao da Senada i nije bila tu, kraj nje. Senada je posmatrala majku, i povremeno masirala svoje noge. Nije govorila ništa, ali u glavi su joj šumile misli kao nikad dotad. Kad je shvatila da majka neće obratiti pažnju na nju, sišla je do bebine sobe. Djevojčica je bila budna, nije plakala, nije se smiješila, ali se Senadi prvi put učinilo da je gleda kao da je prepoznaje. I dok su joj se oči punile vrelom vlagom, ni sama ne zna kako i zašto, Senada se sjetila svojih noći, s bolnim nogama na jastuku, svoga obrnutog svijeta u kojem je sunce smrt, a zatvor prugastih soba život, uzela bebu u naručje, stavila joj noge na jastuk, i pokrila joj ostatak tijela pamučnom dekicom.

„Ne!“, kriknula je Senada, jako koliko je mogla, „Ne, ugušila sam bebu, gotovo je, ugušila sam bebu!“

Ponovila je to Senada nekoliko puta, i sama sebe nasmrt plašeći, da bi između dva daha ugledala majku na vratima sobe. Širom otvorenih očiju. Zadihana. Crvenih obraza.

Indira je prišla kolijevci i brzo skinula pamučni pokrivač. Djevojčica je počela plakati, pa uskoro vrištati. S bebom čvrsto privijenom na prsa, kroz predsoblje i niz još jedne stepenice, izletjela je u dvorište. Za njom je trčala Senada, kojoj je vlastia vika još uvijek odzvanjala u glavi.

Indira se zaustavila ispred kuće, u dvorištu, sad sasvim praznom i tihom, i ljubila djevojčicu u paperjastu kosu. Senada je pogledala u prežarko septembarsko sunce, pa u majku, pa u komšinicu Fatimu, koja je upravo, kao bez duše, uletjela u dvorište bez papuča i marame.

Stajale su tri žene i beba bez imena neko vrijeme u tišini dvorišta. Da bi, tek nekoliko minuta kasnije, Fatima dahnula:

„Jah... pa normalno. Mora dijete malo na sunce.“

Njihovi su osmijesi zanjihali svijetložuto lišće.

Dijala Hasanbegović, Prometej.ba