„Kako izgledam?“

Svjetlana se okrenula na stolici na kojoj je sjedila ispred malog stolnog ogledala, namještajući kosu ispod šarene marame omotane oko glave, i s nesigurnim osmijehom pogledala u kćerku.

Sandra je stajala s malim koferom u rukama, držeći ga objema rukama, kao da je posebno težak. Bolnička soba mirisala je na promijenjenu posteljinu i odlazak. Sandra to nije mogla osjetiti. Disala je ispod kirurške maske, prebacujući se s noge na nogu, u čizmama preko kojih su bile navučene najlonske vrećice s gumom.

„Izgledaš odlično“, muklo ali radosno progovorila je Sandra ispod maske, oči su joj iskrile sjajem u koji nije stajala niti jedna riječ. Niti su oči bile vlažne od suza, niti od ganutosti, niti sreće. Prosto dva mala svjetla iznad poluprekrivenog lica.

„Hajdemo, mama. Pozvala sam taksi. Da i ja skinem ovu smiješnu opremu sa sebe. Neće nam trebati, nema više intenzivne! Kad dođemo, naručit ćemo pizzu...“

Bilo je oblačno jesenje jutro, tačno pet godina prije nego što će Sandra stajati s malim koferom u bolničkoj sobi odjeljenja za onkologiju. Nije spavala niti sata. Već je sat vremena stajala obučena u tanki vuneni kaput, s plavim šalom oko vrata, i malim ruksakom kraj nogu. Iz hodnika se nije vidjelo, koliko veliki je stan u kojem su stala sva njena sjećanja. Još od najranijeg djetinjstva, plačni i veseli povratci iz škole, očevi pijani i polupijani dolasci i odlasci, dušeci na prozorima, rođaci istjerani iz svojih kuća i stisnuti u sobama u male smotuljke. Sve to, Sandra je to jutro odlučila ostaviti za sobom. Uostalom, mama neće biti sama. Ima Seada. Sead je voli onako kako ona, Sandra, nikad nije mogla vjerovati da je moguće u stvarnosti. Onako kako njen otac nikad nije volio njenu majku. Onako kako njen otac nikog nije volio.

Svjetlana je ustala u svijetloplavom ogrtaču, kose podignute u pundžu, i otvorila vrata od hodnika. Sandra ju je pogledala očima koje se i ispričavaju, i sklapaju, i vlaže vrelim suzama uzbuđenja. Ona nikada nije imala pogled koji je govorio samo jednu stvar. Nije niti njena majka.

Stajala je, Svjetlana, neko vrijeme u hodniku, a Sandra nije mogla procijeniti njen izraz lica. Prišla joj je zatim, onako dok je još sjedila na stolici u hodniku, i prislonila rukom njenu glavu na svoj trbuh.

„Ti si svojoj Svjetlani sve na svijetu“, rekla je tiho, melodično, ugodno melanholično i obećavajuće. I otišla u kupatilo da se sprema za posao.

Sandra je, sjedeći još nekoliko minuta, izišla iz stana.

Sve je na početku bilo upravo onako kako je zamišljala. Ona i Danijel, sami u malom, iznajmljenom stanu, zaposleni povremeno i honorarno. Sati u danu bili su raspoređeni kako su oni htjeli: mačke na polici s knjigama, muzika u slušalicama, palačinci za doručak, prženice za ručak. Svjetlana je povremeno svraćala, uvijek s osmijehom i malim poklonom, ali sve manja i pogurenija, kako se činilo Sandri. I više nije vidjela kroz njene oči. Bile su sasvim mat, kao svijetloplavi šal oko njenog vrata. Kao zaštitna hirurška maska.

„Mladi su, imaju snove, ovdje rijetko ko ima ikakve snove“, govorila je Svjetlana svojoj sestri, kad bi se vraćala od Sandre, svrativši kod nje da priča o kćerci, više nego što je željela da priča o sestri, sebi i njenom životu. Ono što je Svjetlanina sestra primijetila je da je ona počela nositi široke haljine, i da je u hladnijim danima omotavala oko struka tanke dekice i prekrivače koji su stajali složeni na kauču, i stezala ih blago oko pasa, kao da čuva nešto u trbuhu.

U međuvremenu, Sandru je počela načinjati bolest koju nije mogla objasniti, i kojoj nije znala porijeklo. Sav je svijet, sve u što bi pogledala, bio presvučen mrežicom tankom kao niti gaze za previjanje. Sve manja je bila njena želja da ustane iz kreveta ujutro, u nogama i rukama je osjećala težinu cijelog dana odjednom. Počele su nesanice. Počela se zavlačiti u noć kao u posljednje skrovište, nakon šake sedativa koji bi je napokon smirili, i bilo bi joj žao zaspati i kad bi joj se spavalo. Jer jedino je tada, tih nekoliko sati nakon šake ružičastih tableta, bila mirna.

Danijel je sve više izbivao iz kuće. Prestao dijeliti s njom prvo sitnice, a onda i krupne stvari. Danijel je u Sandri vidio vlastiti poraz.

To je ljeto Sandra došla kasno popodne do svoje majke, da pokuša objasniti joj u kakvom se stanju nalazi. Došla je namjerno, radnim danom, jer Sead je posjećivao Svjetlanu samo vikendom. Zatekla je majku u polusnu pred televizorom, omotanu tankim plavim šalom oko struka, nadutog kao u ranoj trudnoći. Istog je trenutka odlučila da o svom životu neće reći niti riječi.

„Danijel je u posjeti rođacima, mama“, došla sam ostati nekoliko dana.

„Neka. Ti si svojoj Svjetlani, sve na svijetu“, nasmiješila se, i nastavila gledati televiziju.

Bilo je potrebno mjesec dana da Sandra majku nagovori na pregled. I Danijel se doselio njima. Tad je jedini imao posao, a Svjetlana je morala na bolovanje. To ljeto, te godine, Sandrin se svijet počeo skupljati i mrviti kao zdrobljene tablete za bolove. I noći su bile kratke, dani još kraći, a Svjetlana je nestajala, dok nije postala stomak pun vode. Noćima je molila Sandru, da je vodi da tu vodu izbace. Kad je pala u komu, zvala ju je svojom majkom. Pružala bi ruke prema njoj i zvala je: „mama“.

Taj dan u ranu jesen, dok su puštali Svjetlanu iz bolnice, bio je jedan od rijetkih njene potpune svjesnosti. I sve je trajalo samo nekoliko dana. U gustoj, otrovnoj magli, nestao je cijeli Sandrin svijet. Zrak je bio otrovan i mnogi ljudi na sahrani nosili su maske i šalove preko usta. Kako bi zaštitio čizme, jedan je Svjetlanin rođak, dok je pomagao bacati zemlju lopatom u grob, navukao najlone preko novih čizama.

Danijel je plakao kao malo dijete. Plakao je tiho i dok je stajao pred zgradom Sandrinog i Svjetlaninog stana u koji su namjeravali useliti i rekao: „Sad smo samo ti i ja.“

Otišao je vrlo brzo. Za godinu dana. Sandra je sada sama, u stanu iz kojeg je željela pobjeći od uspomena, među širokim zidovima, u polupraznim sobama u kojima je glas odzvanjao kao u paklenoj spilji, sama sjedila i više nije stiskala tablete u šakama.

Jedno je jutro ustala rano, u namjeri da ode na razgovor za posao, obučena sasvim neprikladno, i još sa hirurškom maskom na ustima, kakve su sad besplatno dijelili u apotekama.

Pogledala se u ogledalo u hodniku. Nije vidjela ni sebe ni sobu u svojim očima.

„Ti si meni sve na svijetu“, prošaptala je odrazu koji nije poznavala. „Sad smo samo ti i ja.“

Autorica: Dijala Hasanbegović, Prometej.ba