Lana je to jutro ustala kasnije nego obično. Iako je planirala ustati ranije, kako bi sredila sve obaveze i posvetiti se dovršavanju slike na kojoj radi već mjesec dana. Šef je ionako rekao da do kraja sedmice neće morati dolaziti na posao. Jednostavno, nema potrebe. „U ponedjeljak ćemo vidjeti“, rekao je. I činilo se da joj je laknulo, no ubrzo se pojavio poznati pritisak u prsima i guta u grlu.

„Proradila ti je štitnjača. Imaš unutrašnju štitnjaču!“, rekla joj je komšinica.

Unutrašnju štitnjaču?!

Razmišljala je cijelu noć o ponedjeljku i unutrašnjoj štitnjači, zaspala u zoru, i probudila se oko podne. Stan je bio leden, kao i uvijek, ona oznojena ispod tri deke. Osjetila je kako se znoj na njoj ledi i u sekundi je osjetila olakšanje. Kao da su ju ledeni žmarci zaštitili od osjećanja vlastitog tijela, od težine ustajanja, od bolnog osjećaja u grudima i od težine gutanja. Umila se, a da nije ni osjetila vodu na licu, nahranila mačka, obukla se i u kesu stavila velike, teške smeđe čizme, starije nego što se sjeća, đonova potpuno razjapljenih, zinulih i užasnutih od napora, bijelih od snijega i soli. U kutu su još stajale stare platnene tenisice, koje je začas navukla, krenula izići, pa se vratila da popije antidepresiv („Opet, svaki put u drugo vrijeme, dovraga!“) i još jednom pogledala sliku. Djevojka je ležala na rubu kreveta, prekrivena samo preko stomaka i u majici, otkrivenih, bosih nogu. Neko je vrijeme gledala sliku, uzdahnula, i izišla na vrata.

Već na pola puta do obućarske radnje, Lanine tenisice su bile potpuno mokre od snijega. Vlagu je uvijek osjećala jače nego hladnoću. Bilo je to nešto što ju je vuklo ka zemlji. U zemlju. Ionako nikad nije osjećala kao da hoda po čvrstom tlu i čvrstim korakom. Nove čizme. Sve će riješiti nove čizme, jednog dana. Sada treba popraviti ove. I još jedna zima je gotova.

Obućarska radnja je mirisala na duhanski dim, kafu i rakiju. Obućar je neko vrijeme bio u sobičku iza zastora, i Lana je čekala.

„Uđi!“ – bzzzzz

Ženski glas i zvuk dopirali su negdje odozgo, ali ne iz obućarske radnje. Lana je to čula sasvim jasno.

Obućar je izišao, namršten i već umoran, ali namiještajući smiješak.

„Hoćemo li ih opet popravljati, e?“

„Pa eto, nešto mislim da mogu još jednu zimu izdržati, dobre su one bile, kvalitetne...“

Obućar je nešto mumlao ispod žutih brkova.

„Uđi!“- bzzzzz

„Bogami je ovo dobro otišlo. Dobro otišlo. Ja vam mogu ovo zalijepiti, ali neće vam to potrajati. Mogu uz to još da vam stavim još jedan tanki đon, da ne propušta odozdo... ne znam kad sam to zadnji put radio, a i nije jeftino.“

„Pa eto, koliko bi koštalo, nije važno, ja bih da probam da ih popravim.“

„Phaaa...“, obućar je gledao u čizme kao ljekar što gleda u pacijenta dok spava, puštajući izrazu lica na volju. „Četrdesetak maraka. I dva dana će mi najmanje trebati.“

„Aha, a prošli put je bilo dvadeset, pa sam mislila...“

„Eeee, ali prošli put su bile godinu mlađe“, obućar se opet nasmiješio. Lana se stresla. Pedeset maraka do kraja mjeseca, minus četrdeset.

„Uđi!“ – bzzzz

Lana se trgnula.

„Oprostite, ovaj zvuk... i glas, čujem ga otkako sam ušla, odakle je?“

„Ah. To je stan iznad. Samira, moja komšinica. Naleti tako period, pa joj nije dobro“, obućar je okretao čizme, gledao đon, ne gledajući Lanu.

„Šta joj je?“

„Uđi!“ – bzzzz

„Izgubila je kćer. Prije četiri godine.“ Obućar je pričao tiho i nevoljko. „Izišla i više se nikad nije vratila. I tako joj naleti – po pola dana zna pritiskati interfon, govoriti joj da uđe, i otvarati vrata. Zaboravi popiti tablete. Ali dođe joj prijateljica, pa joj da popodne, i malo je smiri.“

Lana je nekoliko sekundi šutjela i gledala hrpe iskrivljenih čizama i cipela, obavijenih dimom.

„Onda, Lana“, odahnu obućar, „Vidimo se za dva dana? Ovako, nekad popodne?“

„Može“, Lana će kao iz sna. „Vidimo se.“

Lana je kao u snu izišla iz radnje i skoro nesvjesno, kao lebdeći, hipnotizirana šljapkajućim zvukom svojih mokrih tenisica, stala pred vrata od haustora do radnje.

„Uđi!“- bzzzz

Lana je ušla, i dok se penjala na prvi sprat, već je čula kako se otvaraju vrata.

„Nejra, draga, došla si!“, izustila je ushićeno i zabrinuto mršava žena u zelenom šlafroku, bosa. „Brinula sam se, znaš kako. Hajde da jedeš, skuhala sam i bijelu kafu!“

„Izvini. Izvini, molim te. Nisam htjela“, izustila je Lana nekim tuđim glasom, izula mokre tenisice i ušla u kuhinju.

Sjedila je Lana sat, dva sa Samirom. Odgovarala tuđim glasom na pitanja na koja ni sama nije znala odgovore. Zanimala se za ljude koje nije poznavala. Smijala se šalama koje nije razumjela. Samiru je nakon sati razgovora počeo hvatati san. Pričala je nepovezano, i bilo joj je neudobno u stolici.

„M... mama“, rekla je Lana, ustavši naglo, tako da joj se zacrnilo pred očima. „Ja idem u prodavnicu da nešto kupim... za ručak, trebat će... „

„Da, dušo, dobro, kupi šta voliš? Imaš li para?“

„Imam.“

„Nemoj se zadržavati, čekat ću te. Nešto mi se spava...“

Lana je u mokrim čarapama odbauljala do vrata, sagela se i do svojih mokrih tenisica ugledala skoro potpuno nove, crne, uglačane čizme.“

„Obuci one nove čizme, namazala sam ih da ne propuštaju!“

Lana je tek nekoliko sekundi gledala u čizme, obula ih, dohvatila kvaku skoro bez daha, i sišla trčeči niz stepenice, i trčeći do stana, i trčeći do kreveta, osjećajući nakon dugo vremena tlo pod nogama. Skinula se, ostavši samo u čizmama. Legla je na krevet, tik ispod slike, prekrivena samo preko stomaka. Golih nogu. U velikim, crnim čizmama.

Autorica: Dijala Hasanbegović, Prometej.ba