- Nemam ništa ispod.

Azemina je stajala ispred vrata, dugačkim prstima ovlaš držeći krajeve riđe, guste bunde. U žutoj kosi caklile su se pahuljice snijega, kao šećer na tufahiji, i tako stisnutih crvenih usana i pogleda zapaljenog hladnoćom, mirisala je na slatkiš. Harun ju je gledao nekoliko trenutaka, kao da se pokušava nečega sjetiti.

- Pusti me unutra, bolan, smrzoh se.

Harun se izmakao ustranu, i dalje odsutan, zamišljeno povlačeći dim iz cigarete. Pepeo je padao na pod. Azemina je zakoračila na ćilim u predsoblju u štiklama, sjela na kauč, i prebacila nogu preko noge.

Već malo više od godinu dana, Harun je radio kao seoski učitelj. Posao je, kako je mislio, prihvatio da ne bi više slušao očeva prigovaranja i slikovite prikaze njegove majke kako se okreće u grobu kad vidi da otac izdržava njenog odraslog sina. Kad je došao, činilo se da je shvatio kako je posao prihvatio da bi bio sam. I istina, bio je sam čim bi prvi mrak pao u selu. Seljani su štedjeli struju, oni koji su je imali, a samo bi najbuntovniji radili zadnje zadatke u danu uz svijeću ili fenjer. Harun je uživao u dugim noćima na selu, sam u svom dijelu kuće, u koju je na svoju radost imao i vlastiti sporedni ulaz. Fatima, koja ga je primila u za nju samu preveliku kuću, lijegala je rano, zaspala bi na sećiji u dnevnoj sobi, u poluležećem položaju, nakon što bi proučila fatihu svom mužu. Jednom joj je došao u san, pričala je Fatima Harunu, i rekao da ne može da nađe mir, i da mu svaku noć prouči triput fatihu. Fatima je govorila skoro šapatom, ali glasnim i prodornim. Sve je pričala kao da je misterija, kao da je tajna u pitanju, no njen je šapat bio takav da je tajna udarala u zidove i urezivala se u mozak. Harunu se uvijek činilo da je čuje kako prošaptava molitvu. Bio je to znak da njegova noć, ispunjena čitanjem, pisanjem, ispravljanjem dječijih radova, ocjenama ili gledanjem jednog od tri kanala na televiziji, koja mu je služila kao uspavanka, počinje. Harun se osjećao kao kod kuće, kao u majčinoj utrobi, mislio je, kad bi se znalo kako se uopće osjeća u nečijoj utrobi. Shvatio je to kad je jednom Fatima mijesila kljukušu, i sve mu pričajući prodornim šapatom, ubacivala u usta čehna bijeloga luka i žvakala, da bi ih na kraju ispljunula u smjesu. Da skrati posao.

- Bit će ovo k'o duša, učo, bolje nećeš jesti, a i ne trebaš.

Nakon šest mjeseci provedenih u selu, mnoštva skromnih darova od seljaka čija su djeca išla u školu, postao je omiljeno lice. Shvatio je tad da više nije nov, već njihov, samo njihov. On, koji nikad ničemu nije pripadao i nikome se pridruživao. Shvatio je to i kad se Azemina prvi put pojavila na roditeljskom sastanku, u dugačkom zelenom kaputu i kožnim pohabanim čizmama na visoku petu. Samohrana majka male Selme željela je saznati više o učitelju nego o rezultatima svoje kćerkice, i to je bilo očito, pogotovo jer se na roditeljskom sastanku pojavila samo taj jedan jedini put. Nekoliko dugih noći kasnije, prvi, ali nikako posljednji put, pojavila se i na Harunovim vratima. Ovaj put je nije bilo nekoliko dana, i zapitao se Harun, kako je moguće da ju je, iako se poznaju tako kratko vrijeme, svaku noć kad je izostala, iščekivao kao učenika za kojeg čeka da ozdravi. A toliko je želio biti sam u svojoj utrobi.

- Dobro, imam gaće i grudnjak, šta će mi ako ih niko neće gledati. A i otić'e mi jajnici na ovoj zimi.

- Šta je s tobom ovih dana, nema te. Ni Selma nije bila u školi, Harun je pokazao flašu soka od zove i flašu rakije koje je izvadio iz frižidera, a Azemina bez riječi pokazala na obje.

- Ima nekakvu gripu, reče Azemina odsutno otpuhujući dim. – Morala sam je voditi onom doktoru bolesnom.

Azemina je mrzila doktora Salku jer je uvijek preporučivao nove masti za Selmine ožiljke po nogama. On je bio i prvi koji se izgovorio nesvetu rečenicu o zvanju policije ili socijalne službe kad je prvi put vidio ožiljke od remena kojim je Azeminin muž udarao Selmu, već kad je imala tri godine. Saznao je to Harun od Fatime, i zato nikad nije spominjao Selmine ožiljke. Dolazili su mu nekad u san. Vidio bi ih kao da su na njegovim nogama, i onda brisao gumicom. Brisao i brisao, cijelu noć.

- Majka ti se okreće u grobu, Harune, kad vidi da radiš tako daleko od kuće, u nekakvoj selendri, za nekakvu platicu, a toliko smo se trudili da te izvedemo na pravi put. Gospodina čovjeka od tebe da napravimo. Kako si se ti ritao i udarao u njenom stomaku dok te nosila, noćima dok nije spavala, tako se ona sad u grobu okreće.

Jer, snovi su nekad bili ispunjeni očevim telefonskim pozivima. Pomiješanim s ožiljcima. I sa dječijim raširenim očima. S remenom koji je svaki dan stavljao kad bi se spremao za posao. S Azemininim zlatnim uvojcima.

- Sad će tebi ugovor isteći, za koji mjesec, rekla je Azemina dok su ležali na uskom krevetu, u postelji na velike, bijele ruže.

Azemina neće pitati hoće li ga produžiti. Cijela ta večer je bila pitanje, i Harun je to shvatio. Pitanje mu je bilo u glavi i prije nego što će ona doći. Još jače ga je tištilo u ovim noćima dok nje nije bilo. Znao je da ima samo jednu priliku da sebi odgovori.

Odjednom, iz bijele se tišine začulo nesigurno kucanje na vrata. Jednom, pa još jednom.

- Ko će ti u ova doba, bolan, tankim i zabrinutim glasom rekla je Azemina, pokrivajući se jorganom. Harun je provirio kroz prozor.

- Selma je.

- Tobe jarabi, ja djeteta ludog, šaptala je Azemina, brzo vadeći iz ormara Harunovu košulju i pantalone, oblačeći ih kao da ih nosi cijeli život, a zatim je potrčala za Harunom niz stepenice do vrata, zatim se od njih odmakla, sjela u predsoblje za sto, i eksirala rakiju iz dopola pune čaše za vodu. Čula je tanki glas svoje kćeri, skoro identičan njenom, samo još drhtaviji i plašljiviji. Uskoro su se pojavili u predsoblju, Selma i Harun. Držao je Selmu za ruku, a u drugoj ruci nosio našarani papir.

- Selma mi je donijela važan crtež, rekao je. – Ne bi bilo dobro da sam zaspao, a da ga ne vidim.

- Nisam htjela biti sama, a nisam htjela ni da čekam ponedjeljak, propištala je Selma. Azemina ju je pozvala u krilo.

Spuštajući čašu soka od zove pred Selmu, Harun je sjeo nasuprot njih i posmatrao crtež. Na njemu je bilo troje ljudi: jedan, očito, muškarac, kovrčave smeđe kose, koji je držao za ruke djevojčicu debelih nogu, dovoljno širokih da se na njima nacrtaju ožiljci. Za drugu ruku djevojčicu je držala, očito, žena, žute guste kose. Njena je utroba bila široka, i po sredini, kao nacrtana na haljini, bila je sićušna figura s glavom, nogama i rukama, pažljivo zaokružena crvenom bojom. Harun je posmatrao crtež neko vrijeme, i kao i uvijek kad gleda slike, u glavi su mu počele svirati pjesme, stihovi, buka djece, cijeli život je ovaj put Harun začuo u svojim očima, uključujući i glas svog oca iz telefonske slušalice. Zatim se sve utišalo. Uzeo je crtež, naslonio ga na vazu na stolu i pogledao u Azeminu. Oči su joj se ugasile, zatim navlažile. Skrenula je oči s crteža pažljivo, osmijenula se skoro samo u jednom treptaju, i pitanju.

- Selma... Šta je ovo?

- Ugovor, osmijehnuo se Harun.

Gledali su se, svi napola nasmiješeni, ugrijani i sigurni. Kao što su zamišljali da se osjeća u nečijoj utrobi.

Dijala Hasanbegović, Prometej.ba