Bio sam skoro i zaboravio na Slovo Gorčina, ljude koje sam tamo upoznao ovog ljeta, književne večeri, Rundekov koncert i predavanja o društvenom angažmanu književnosti. Sve mi se vratilo nailaskom na tekst senzacionalističkog naslova Skandal na manifestaciji “Slovo Gorčina”: Nagrada islamofobnom tekstu (3.8.2019). Na moje veće iznenađenje, autor teksta je Esad Duraković, akademik, čije sam eseje čitao kao student književnosti. U gore spomenutom tekstu Duraković poeziju (Papagaj Sloboda) prvonagrađenog festivala Slovo Gorčina Vernesa Subašića naziva islamofobnom. Tekst je neargumentovana reakcija, nesređen i sastavljen od manje od 500 riječi. To mi nikako nije ličilo na tekst Esada Durakovića, njegov stil, argumentaciju. Sumnjao sam u autorstvo teksta sve dok Duraković nije napisao novi tekst, kao odgovor na kritiku Mileta Stojića. Ono što me posebno uzdrmalo jeste činjenica da etiketa koju Duraković lijepi na Subašića ima ozbiljne posljedice. Živimo u društvu u kojem se sa političke scene od rata podrgrijavaju nacionalni i religijski sukobi sa ciljem da se izazove strah, mržnja, nesigurnost i netrpeljivost. U društvu ispunjenom strahom etiketirati nekoga kao islamofoba znači staviti mu metu na čelo. Naravno, Duraković to ne radi direktno, ali se isti efekat postiže ako se njegova poezija označi pridjevom islamofobna: autor islamofobne poezije. Posebno kada takva etiketa dolazi sa pozicije moći akademika. Najjezivije je što se to može desiti svakome. Vernesa Subašića sam upoznao ovo ljeto u Stocu i imao priliku razgovarati s njim. To je prije svega osoba puna poštovanja prema svakome, pa i prema stradanju Bošnjaka u Stocu, o čemu smo tih dana na radionicama razgovarali. Kako se priča razvijala i kako su se javljale druge reakcije, postajalo je sve jasnije da sve ovo možda nema nikakve veze sa Subašićem, već da se njegovo ime, njegov trud i rad samo koriste da bi se bacila sumnja na organizatore manifestacije Slovo Gorčina, kao i stručni žiri.

Tekst Esada Durakovića počiva na dvije teze. Prva je da je pjesma Gljive, među ostalima, islamofobna, a druga da je to loša pjesma. Drugu tezu detaljnije razrađuje Hamza Ridžal u tekstu: Slovo Gorčine: Loša umjetnost je gora od blasfemije. I ja sam se, kao i Duraković, iznenadio da o ovome šute profesori knjiženosti, posebno oni koji se bore za slobodu izražavanja. Štaviše, ekstremniji oblik književne cenzure sa pozicije moći odavno nismo vidjeli.


Gljive

Velika kiša,
Strašna poplava!
Gljive niču po šumi
Ko džamije po mome gradu.
U njima, mašallah,
Kad si gladan
Možeš da ugriješ ruke.
Plan je grada:
Jedna mahala – jedna džamija
Baš kao nekada:
Svaka mjesna zajednica – jedna zadruga.
U tim bogomoljama mnogo se naučiti da
Poput ispravnog popunjavanja
Glasačkog listića.
Glasina poput ezana odjekuje:
Tvornice tu se otvaraju!
Između namaza vrijeme radno.
Proizvodnja friških ummetaka,
Za obuću koja žulja.
Sa vidikovca se vide munare
Grad kao kaktus.
Kome treba pustinjsko proljeće
Da procvjeta.
Grad kao veliki jež
Koji na leđima nosi Geu
Zabadajući joj bodlje u oblo dupe.

*

Nisam pročitao zbirku pa ne mogu govoriti o njenoj estetskoj vrijednosti. Ukoliko bih izdvojio ovu pjesmu i analizirao je kao takvu (što ne smatram validnim, jer pjesme imaju svoju funkciju unutar zbirke) morao bih se složiti sa nekim Ridžalovim argumentima. Ja bih rekao da pjesma nije dorađena. Međutim, i kao takva, uzimajući u obzir da se radi o prvoj zbirci autora, pjesma je dobra. Stava sam da u prvim zbirkama autora ne treba tražiti greške i nedostatke (toga svakako ima), već mjesta gdje se vidi autorov talenat. Potencijal ove pjesme se ogleda u opisivanju sprege između politike i religije bosanskohercegovačkog društva, gdje džamije postaju mjesta gdje se uči za koga i kako glasati. Štaviše, Grad kao kaktus. / Kome treba pustinjsko proljeće, je dobro poređenje, što Ridžal bira da preskoči, međutim, kako pjesma završava drugom metaforom, koja nije baš uspjela, vrijednost pjesme je pala. Nije baš jasno u kakvoj su vezi mit o kornjači koja nosi svijet i ova slika. Kornjača je postala jež zbog munara. Naravno, munare, kao ideološke institucije (a ne religijske!), predstavljaju svjetski problem, ne samo lokalni. Ali slika je neprecizna: bodlje su sada na leđima ježa, a ne na zemlji. Čini se da metafora samo doprinosi konfuznosti do tada poprilično jasne i efektivne pjesme. Međutim, Durakovićev prijedlog da je pjesma islamofobna, izuzetno je problematičan. Ridžal se slaže sa tezom da se radi o islamofobiji i pokušava je braniti povezivanjem sa tezom da se radi o lošoj književnosti: Zbog toga što je loša književnost, u konkretnom slučaju možemo govoriti i o islamofobiji, ali ona je ovdje posljedica loše skovane pjesme, a ne namjeran ideološki konstrukt koji autor prodaje pod književnost. Moglo bi se reći da se to “omaklo” stručnom žiriju, ali prije će biti da je riječ o ustanovljivanju novih “vrijednosti” u posljednje dvije godine, odnosno od kako je na čelu manifestacije novi Upravni odbor s Gorčinom Dizdarom na čelu. Prva rečenica citata potpuno je neodrživa, a Ridžal i ne pokušava da objasni kako je došao od loše pjesme do islamofobije. Međutim, ovdje iz sukoba izuzima Vernesa Subašića i usmjerava kritiku tamo gdje je ona prvobitno i namijenjena – Upravnom odboru Slova Gorčina i Gorčinu Dizdaru. Čini se da na neki način Ridžal ne želi da Subašić bude kolateralna šteta Durakovićevog sukoba sa organizatorima Slova Gorčina i pokušava ga „odbraniti“ ističući kako je islamofobija posljedica loše skovane pjesme, dakle nenamjeran postupak. Time, za razliku od Durakovića, izuzima Subašića iz kategorije islamofoba. Etiketa se dalje u njegovom tekstu usmjerava ka Slovu Gorčina.

U Oksfordovom rječniku engleskog:

Islamofoban, prid. – u vezi sa islamofobijom; posjedovanje ili izražavanje intenzivne mržnje ili straha prema islamu ili muslimanima.

Islamophobic, adj. – Of or relating to Islamophobia; having or expressing an intense dislike or fear of Islam or Muslims.

(Naslov Durakovićevog teksta: Skandal na manifestaciji “Slovo Gorčina”: Nagrada islamofobnom tekstu.)

Iz teksta pjesme jasno je da Subašić ne slika negativno muslimane niti njihova uvjerenja, da se tu ne radi ni o kakvom intenzivnom strahu niti mržnji, baš suprotno, džamije se ne grade kao simbol vjere, već kao simbol političke moći. Na taj način sakralno postaje instrument ideologije čime se gubi sakralnost objekta. Ironično, prava blasfemija nije u Subašićevnom tekstu, već u načinu na koji se bosanskohercegovačka politička i vjerska elita odnosi prema džamijama. Prvi primjer koji pada na pamet su predizborni govori hodža poslije namaza, na šta pjesma, između ostalog, direktno aludira. Ako bismo razloge za odbranu estetske kvalitete pjesme tražili u odnosu pjesme prema stvarnosti, njenom angažmanu, svakako bismo ih našli u oštroj kritici zloupotrebe religije i religijskih objekata. Na taj način pjesma može prije biti posmatrana kao odbrana vjere u raljama politike, nego kao islamofobija. Pjesmom se problematizira ideologizacija vjere i korištenje religioznih institucija kao političkih ćelija. Durakovićev argument da je to islamofobija jer kritizira samo jednu vrstu vjerskih objekata također nema smisla: U općem trendu islamofobije u svijetu, u našem susjedstvu, pa i u samoj BiH, pisati o džamijama tako pogrdno i blasfemično – autor ne piše tako i o vjerskim objektima i simbolima drugih religija! – a pogotovu nagraditi takav tekst jest islamofobija. Druga stvar bi bila da autor „ironizira“ religijske simbole u nas općenito, sve! Da li neko kritikuje jednu religiju, dvije ili sve nije bitno u određenju da li je to islamofobija ili ne. Ono što je bitno jeste da li se muslimani i njihova vjerovanja osuđuju ili negativno prikazuju kao takvi? Ukoliko se neko negativno opisuje samo zato što je musliman, ili se njegovo vjerovanje ili praksa kao takvi osuđuju, možemo govoriti o islamofobiji. Međutim, ukoliko je neko ko je musliman negativno oslikan zbog nekog svog postupka, a ne zbog svoje vjerske pripadnosti, to nema nikakve veze sa islamofobijom. Jednako kao što u Subašićevoj pjesmi nema nikakve kritike islama ili muslimana, već političke zloupotrebe džamija. To što je Subašić koristio džamije, a ne neke druge vjerske objekte, njegovo je pjesničko pravo. Štaviše, ukoliko ovakav vid političke korektnosti nametnemo poeziji, kako predlaže Duraković, bojim se da neće ni biti dobre pjesme. Da li bismo Kranjčeviću (Eli! Eli! Lama Azâvtani?!) zamjerili što je izabrao da kritikuje samo jednu religiju? Kada Stojić u odgovoru Durakoviću istakne da se radi o ironijskom diskursu, Duraković pokušava da i dalje brani svoju tezu: Ironijski diskurs, ili ironijski otklon, je legitimno i djelotvorno poetičko načelo, ali kada autor teksta poredi minareta s bodljama ježa /da, ježa!/ koji na sebi nosi Geu /Zemlju, jer minareta su za njega planetarni problem/ „zabadajući joj bodlje u oblo dupe“, onda to nije ironijski otklon kao poetički postupak već je riječ vulgarnosti i blasfemiji, budući da autor minareta, samo minareta, situira kao globalnu smetnju koja iritira dupe cijele Planete. I to je ironija?! Ne, nego je to drskost, vulgarnost i blasfemija! Uvodeći prvu rečenicu o ironijskom diskursu Duraković pokušava da stav maskira u argument, ali se u nastavku otkriva da se ne radi o argumentaciji: nije jasno zašto navedeno poređenje ne može biti ironija, zašto vulgarnost i blasfemija ne mogu u isto vrijeme biti ironija (recimo, u pjesnišvu Bodlera) i, konačno, zašto je potrebno da autor uvede druge religijske institucije da bi postupak bio ironijski?

Još uvijek mi je strašno da u našem društvu postoji ovakva vrsta cenzure. I još uvijek sam šokiran činjenicom da je ovaj tekst napisao Esad Duraković. Kako takav znalac književnosti može tako lako osuditi i diskvalificirati nečiji prvijenac? Koliko je samo brilijantnih momaka i djevojaka moje generacije napustilo svoja uvjerenja zarad ideološke podobnosti?! Da li u njima, kao u Durakoviću, onda žive znalac i ideolog? Da li znalac živi u zubu ideologa i samo ponekad napiše pokoji tekst dok ovaj spava? Kao da nam s akademskih pozicija jasno govore: Dobro pazi šta pišeš! Srećom, poezija nikad nije marila za mišljenje akademske pozicije. Ali posljedice koje ovakvo etiketiranje ima po ljude mogu biti opasne. Zar pisci treba (opet) da strahuju od toga da li će se njihova kritika „shvatiti“ kao mržnja? Jučer prema partiji, danas prema islamu. Ili je možda jedino bitno da ne kritikujemo „naše“ već „njihove“? Žao mi je što se nije oglasilo više onih koji se bore za slobodu govora, onih koji vjeruju da je kritika odlika zdravog društva i alat za njegovo ozdravljenje. Naročito muslimana koji jasno vide kako se islam i vjera koriste za ideološka prepucavanja i političke promocije. Mislim da je opasno propuštati ovakve slučajeve gdje se neko, samo zbog kritičkog stava prema nečemu, etiketira, diskvalificira i demonizira.

Autor: Armin Stefanović, Prometej.ba