Kao jedan od rukopisa nagrađenih na natječaju Fondacije za nakladništvo/izdavaštvo FBiH 2019. godine, ovaj će kratki roman za samo dvije godine, nakon rasprodatog cijelog tiraža od 500 primjeraka, doživjeti i drugo, dopunjeno i izmijenjeno izdanje. Poetička osebujnost ove proze, jezik i stil, leksika i sintaksa, pa i principi organiziranja i komponiranja teksta, izdvajaju tu knjigu kao jednu od zanimljivijih u tekućoj bh. produkciji.

Međutim, malo se toga zbiva u ovoj prozi – i to nam bude jasno već nakon čitanja prvih dva-tri poglavlja; zapravo bi se moglo konstatirati da sve zbivanje stane u 30-tak strana, u proslov i u prvo poglavlje. Knjiga je komponirana u pripovijednim krugovima, tako da je prvo poglavlje onaj prvi, najveći krug na površini vode, koji se širi nakon što u nju potone kamen koji smo bacili; iza slijede nova poglavlja kao naredni krugovi (unutar prvog) za koje bismo, iako se i oni šire, mogli prije reći da evociraju već treću dimenziju, dubinu. Ta dubina, ipak, nije ništa više od „ronjenja na dah“, nije „duboka“, analitička dubina, koja cjelovito i do kraja raščlanjuje, razumijeva i interpretira taj predmet (sadržinu) kojim se bavi: to što smo nazvali „ronjenjem na dah“ podrazumijeva višekratnost, jedinačnost/usitnjenost, te prema tome i mozaičnu struktuiranost tih n o v i h kondenzacija, karakterizacija, informacija u svezi s tim o čemu je riječ. Autorica provodi koncept perpetuiranja pripovjednih dionica koji je nalik foknerijanskom rondo-u: u knjizi će se izmjenjivati četiri pripovjedna subjekta (Borko i Učiteljica, kao glavni likovi, te Sofija i Vera, sa fragmentima svojih zapisa), a osnovne linije fabule ponavljat će se dvaput ili čak triput – naravno, iz različitih stanovišta, vizura ili kutova viđene, s različitim naglascima, dopunama i učincima u evociranju i sagledavanju dogođenog, gdje ima prostora, dakako, i za ono što dotad uopće nije spomenuto ni rečeno. Diferenciranje i usložnjavanje izloženih sadržina tako nas ponajviše podsjeća na opetovano puštanje iste muzike sa diska gramofona (koji nije slučajno simbolički situiran već u samom uvodu, a nije slučajno tu ni simbolika mačke, koja „zamjenjuje“ načas Učiteljicu, kao glavni lik) – gdje to nešto novo š t o bismo mogli čuti nije uopće toliko bitno (niti je toliko novo), kao to k a k o ćemo ovaj put čuti (vidjeti, razumjeti) ono jednom već bilo, spomenuto ili uprizoreno. Dakle, već u samome ustroju ove proze pruža se mogućnost da iz onoga (drukčijeg i drugog) k a k o je nešto kazano (objašnjeno, opisano) saznajemo sve više i više i o tom š t a je sadržina (ili pak o tome k o je lik ili nositelj te sadržine). To je, odmah valja napomenuti, izvorno literarni umjetnički pristup: da se to k a k o pokazuje bitnijim od onoga š t o – u tom smislu da iz samog načina artikuliranja, iznošenja, izražavanja i ono što jest to što jest (kao sadržina) tek postupno zadobiva svoju profiliranost, razmještajući se u svome š t a s t v u, u svome quid.

Kako se raspliće tekst, uviđamo sve jasnije da se autorica u dalje ispisivanje (od samoga proslova, pa sve do kraja) upušta stalno rabeći tehniku k o n t r a p o l i r a n j a: prva i temeljna supostavljajuća konstelacija tvori se oko prvotne frekvencije (tembra, spektralne dužine) duševnosti – iz koje književni uradak i izniče, započinje. To je supostavljanje likova Učiteljice i Borka, priređeno u domenu doživljajnosti/izražajnosti: Učiteljica spasava Borka iz ponora zlobe (on je dolje, na dnu, a ona je gore, iznad tog ponora – on je žrtva zla/zlobe, ona je borac protiv zla/zlobe), i to je polariziranje po ontičkom utemeljenju (po doživljaju, samoosjećanju, bivstvu, dozrelosti bića): ona govori standardnim književnim jezikom, a on ikavskom varijantom čakavštine – i to je supostavljanje po izražajnosti u jeziku. Polarni postav dva glavna lika kroz cjelinu teksta bit će uspostavljen i kao polariziranje erotske privlačnosti (inicijalne, čiste) između adolescenta i zrele žene – koja ne može biti realizirana u domenu seksualnosti (ali to neće spriječiti rasplet u kom će njih dvoje jedno drugom ostati jedinstvena figura, dragocjenost i uspomena, i u emocionalnoj i u moralnoj i u egzistencijalnoj ravni).

Ritam zaošijavanja priče kao naporednog, zasopljeno-izmjeničnog očitovanja Učiteljice i Borka u malim dionicama pripovijedanja, inicijalnu pokretačku energiju crpi iz arhetipske praslike protustavljenosti Dobra i Zla, iz ubrzanog ritma razrješavajućeg hoda spasitelja prema ugroženom, te iz jezičko-izražajnog polariziranja (štokavštine standardnoga književnog jezika i ikavštine čakavskoga dijalekta). Obijesna i već poludjela djeca, nakon izazivanja, zadirkivanja i malteretiranja bolesnog Borka, kreću s mahnitom igrom ubilačkog poništavanja tog drugog-i-drukčijeg (oličenog u astmatičnom, traumiranom i stidnom Borku): zasipaju ga ledenom morskom vodom, pijeskom i kamenjem – ne prestajući ni onda kad jasno biva da se on, sav grozničav i već bez daha, zasopljuje, guši i gubi (u tome što prestaje biti pervertirana igra njegove podatnosti spram dječje obijesti – i postaje zlopočinstvo). Iz tog pra-doživljaja sukobljenosti Dobra i Zla razvijat će se u svim aspektima dalje sučeljavanje tih dvaju principa, i to kao sučeljavanje likova (odraslih, i onih sporednih) po toj osnovi, a također i njihovo postepeno produbljivanje: autorica iz jednog u drugo poglavlje dodaje sve nove i nove „namaze boje“, ne odustajući od tog modela „ronjenja na dah“, od lapidarnog, poetiziranog, fragmentiranog izraza – tako da uspijeva čitateljsku pažnju i znatiželju držati time što ocrtavanje i suodnos likova, njihovu frekvenciju i njihovo energetsko punjenje korak po korak provodi i raskriva, slažući od njih i od njihovih relacija simbolički jako nabijenu mozaičnu strukturu.

Recenzent Mato Nedić uočio je temeljne stilske odlike autorskog pisma Đerekove – govoreći o eliptičnosti rečenica, o „pretvaranju zavisnih rečenica u samostojeće cjeline“ i o nerijetkom „izostavljanju povratnog glagola u tvorbi složenih glagolskih oblika“; to otvara mogućnosti aforistički kondenziranog poetiziranog izraza, jednog, da se poslužimo analogijom s likovnim tehnikama, prozračnog akvarelističkog pristupa, jezičke izražajnosti koja računa sa simboličko-metaforičkim i alegorijskim posredovanjima fragmenata teksta više nego sa idejnoznačenjskom razvidnošću i diskurzivnom protežnošću poglavlja i rukopisa u cjelosti. Zato su česti prelazi ili „šavovi“ u tkivu teksta koji se čine kao naprsline, iščašenja, nenadani, „otprilike“ povučeni, na prvi pogled nejasni ili neprimjereni potezi/otkloni: prelazi sa frekvencije obične izjavne rečenice u eliptičnu sinaksičnu strukturu „prednapregnutih stilizacija“, iz diskurzivnog u simboličko-metaforičko očitovanje, iz pripovjednog toka u poetsku sublimaciju, iz subjektivistički naglašene vizure u filozofsku generalizaciju. Ti nagli skokovi daju ritam, puls i protočnost tekstu na isti način kako to tlak čini s kolanjem krvi kroz žile: razloge takve sljedstvenosti (skokovitosti), kako tekst odmiče, sve više doživljavamo kao „samoj stvari“ prirođene – sve manje to biva priča koju neko priča zbog nečeg, to postaje samo-iz-kazivanje kazanog (u kome i trenutno nerazumijevanje, neodređenost i nejasnoća, naslućujemo, postaju dijelom izraza, zadobivaju funkciju i značenje... u nekoj narednoj dionici iščitavanja teksta). Kao jednu od najvećih kvaliteta jezičnog umjetničkog izraza Nade Đerek podcrtat ćemo upravo tu simboličko-metaforičku kristalografiju iskaza – koji tek u nekom ponovljenom čitanju (sa značenjskim odbljescima koji se ne mogu odmah pohvatati) postaje smislen i razvidan, kad se svi kamenčići mozaika, slagani u prividnom neredu i diskontinuitetu, u hinjenoj nasumičnosti, poredaju u cjelinu iz koje opća misao naprosto zrači (a ne samo znači!) univerzalnim smislom. Isto tako gusto-neprozirnu simboliku i gamu prigušenog ženskog erotizma tek naknadno iščitavamo u poetskim kondenzacijama mirisa i boje rogačevog cvata, trepeta i šumora listova u grmu rogača (samoniklog u makiji, među maslinama, u oskudnoj, kamenitim tlom prorijeđenoj mediteranskoj vegetaciji), te također i u podzemnom (ili bolje podvodnom!) značaju i značenju „mašte“, kao samospoznajućeg odraza čistote neiskvarenog, anđeoskog bića dječaka; napokon, i posve tajnovitu simboliku transformacije pripovjednog subjekta u mačku (unutar prologa, na samom početku knjige) ne možemo iz-čitavati bez dubinskog uvida u cjelokupnost zračenjskog/emanacijskog spektra svjetlosti kojom obiluje ova knjiga (mediteranske svjetlosti, dakako).

Iz dubine, čistote i autentičnosti dječakovog osjećanja prema Učiteljici proistekao je i „dvostruki završetak“ romana: u prvom krugu to je kao tragedija utapanja u jezerskoj vodi neobičnog momka doživljeno i tumačeno njegovo odsustvo „s lica mjesta“, pred jezercetom kod koga su se trebali sastati (i s tim i takvim obojenjem ulazimo u čitanje ovog djela, od drugog poglavlja sve do zadnjeg). Međutim, u zadnjem poglavlju Borko s a m pripovijeda (jer je prošlo par godina od rastanka sa Učiteljicom, kao već zreo momak!) tu epizodu – sa bitnim otklonom u odnosu na prvu, Učiteljicinu verziju: nije se on utopio, naginjući se nad jezerskom vodom (kako bi se prisjetio dječačkog sagledavanja/ogledavanja „mašte“ u blistavo-zacakljenoj površini!) – već je, u dogovoru sa Sofijom i Šjorom Crnogorcem, odlučio izbjeći (emigrirati) nekud daleko, gdje neće za-ostati iza ove (posljednje u knjizi) rečenice:

„Danas je počeo još jedan. Rat koji će okončati sve ratove“. (str. 145.)

Dekliniranje ili perpetuirano prigođavanje polarizirajuće napetosti između Dobra i Zla provodi se kroz postupno oslikavanje sporednih likova: na jednoj strani (onoj Dobra) stoje Kezo i Šjor Crnogorac, Sofija (žena ovog posljednjeg) i Vera (nekad učiteljica u istom mjestu (Uvali – kako jaka simbolika toponimijska!)), koja se odranije zna sa glavnom junakinjom (Učiteljicom) kao dominantnim naratorom – dok na drugoj strani (na strani Zla) stoje tri žene sa klupe (Jaćuka, Tonina, Nikolina), Brico i Povratnik Argentinac. Početna praslika sukoba (sa maltretiranjem bolesnog dječaka od razularene dječurlije) otvara čitav niz polarizacija/protustavljanja: paradoksnu polarizaciju tipova/likova sa stanovišta potencijalne energije, na jednoj strani, i učinkovitosti/funkcionalnosti, na drugoj strani (gdje, naprimjer, Kezo i Šjor, kao otjelovljenja visokokapacitirane štastvenosti Dobra, bivaju u stvarnosti socijalne situacije primorani na iskušeničko samoreduciranje u sebi upojedinjenog ljudskog opstojanja – kako bi se održali u protivstavljenosti naspram ispražnjenosti/ništavosti Zla, koje je, međutim, upravo do bola funkcionalno/učinkovito, iako je, čisto ontički gledano, zapravo nemoguće njegovo postojanje: ono i jest Zlo, upravo kao vapaj tog nepostojećeg zbog vlastitog nepostojanja!); napokon, tu je, kao zasvođujuća, još i supostavljenost između protočnosti/dinamike/bogatstva i raskoši u n u t a r n j e g doživljaja pojedinačnog ljudskog svijeta i života, na jednoj, i okamenjenosti, zakovanosti i oskudnosti svijeta i života kao opredmećene, „realne“ ili realizirane mikrosocijalne (a bogami i povijesne!) zbilje, na drugoj strani.

Izvanredno dinamično i filmično oslikavanje likova (nešto kao felinijevski, kao bunjuelovski, pa i kao manir i redateljski štih Živka Nikolića!) vrhuni u briljantno urađenom liku Župnika (i on, i svi ostali likovi, osim Sofije, Vere, Borka i njegove umrle majke Borke, faktički nemaju svojih ličnih imena – svi se „zovu“ po nekom ili po nečem!); kontrapoliranje Dobra i Zla unutar lika Župnika, kao jedinog predstavnika institucionalizirane duhovnosti (religije) – provedeno je s minimumom izražajnih sredstava, kao minuciozno prometanje njegovo kroz tri stanja/razine interakcije sa Zlom: stanje zbunjenosti/zapletenosti/sapetosti Zlom (slikovno dato kao neprestano saplitanje njegovo u hodu o predugački svećenički habit), potom stanje otpora/buđenja/otrežnjenja naspram Zla (predstavljeno kroz njegovo nevoljko pristajanje da mu Učiteljica ipak skrati odoru) i napokon stanje uzdizanja/trijumfa nad njim (izraženo kroz misni govor u crkvi, nakon prvog „poraza“ sila Zla).

Primjer polarizirajućeg postava doživljajnog (nutarnjeg) i realnog (izvanjskog), konkretno, snage i životvornosti Ljubavi (koja se, ipak, kao takva, kao snaga i životvornost može očitovati jedino u samoubilačkom otporu/otklonu spram surove zbilje represivnog, nečovječnog morala – jeste ljubav između Borkove majke (Borke) i njenog izabranika, koja će ih oboje uništiti (ali će kao svoj plod dati anđeosko biće Borkovo).

Drugi primjer koji ćemo ovdje razmotriti je Kezo/Josip, lik Dobrog i Muževnog čovjeka koji je „pomjerio“ vrativši se iz Velikog rata (Prvog svjetskog): čudak, uvijek gol do pojasa, i ljeti i zimi, tjelesno jak i naočit, koji je svoje postojanje i svoju nazočnost sam sveo na noćni ribolov i prodaju ribe Uvaljanima (po cijeni koju god oni odrede, dakle ne obzirući se na novac i njegovu vrijednost) – pri čemu uopće ne priča ni sa kim i oglašava se, dok prolazi rivom, samo pjevajući, prekrasnim, jakim tenorom, napolitansku kanconu o Suncu („O, sole mio“). U jednom od onih „drugih“ krugova na vodi pripovijedanja (iz Verinog pisma Učiteljici), za koje smo rekli da prije dubinu dosežu/dozivaju nego li plošnost, doznat ćemo da je bio zaljubljen u Toninu – koja je, pak, iz rata izašla s hipotekom nevjerne „djevojčure/kurve“: i nije o n bio taj koji će ljubavi presuditi (dapače, bio je gotov zle glasine o svojoj djevojci zanemariti i nastaviti skupa s njom to što mu je preostalo od života) – presudilo je Zlo, koje niti njegovu „pomjerenost“ zbog strašnih iskustava iz rata, ni djevojčinu upitnost zbog (tobožnjeg) nemorala n i j e m o g l o p u s t i t i da se realiziraju u ljubavnoj vezi, da „prežive“ u svojoj štastvenosti, da se prime, apsorbiraju i asimiliraju u „normalnost“ uvaljanskog života (toga što se životom naziva). Tek iz Verinog pisma Učiteljici, pred kraj knjige, doznajemo da je njoj, Veri, Kezo jednom, i nikad i nikom još, pojasnio tijek i rasplet svoje nesreće s djevojkom, izgovarajući i jedini u knjizi svoj komentar u svezi s ratom u kom je „pomjerio“: „O ratu pričaju oni koji se nisu valjali u govnima. Rat me nije učinio drukčijin! Osta – to mi je najveća falinka.“ (str. 118.). Iz samo jedne jedine rečenice njegove saznat ćemo da on zapravo i nije pomjerio, da ga rat nije u biti drugačijim učinio – samo su možda bol, trpnja i tolika blizina smrti učinili da bude i da može v i š e i d r u g a č i j e no što to bivaju i mogu Uvaljani, u skamenjenom simulakrumu koji se zove realni život. Ostao je živ – i to mu je najveća falinka, to će ga učiniti „pokojnikom“ za svijet koji tu novu, drugačiju i toliku kvalitetu življenja i pro-življavanja nije mogao i nije htio u sebi apsorbirati/usvojiti/priznati. Dakle, kroz lik Keze/Josipa najrazvidnije je uspostavljen taj kontrapolirajući postav – između Života i Smrti, između Dobra i Zla u onom najdubljem ontičkometafizičkom smislu: Dobro j e s t, samim tim što je Dobro, Zlo n i j e, samim tim što nije Dobro – ali u ravni funkcionalnosti/učinkovitosti svakodnevlja takozvanog života u zajednici, Zlo p r e t e ž e, Zlo se pokazuje kao djelatno (iako je u biti ništavost sama!), Zlo ne dopušta Dobru biti, zbivati se, razgranavati i rasti (osim u samouništavajućoj dosljednosti n e p r i h v a t a n j a mjerila preživljavanja primitivne sredine, osim s v o đ e n j a vlastitosti na jaki i krasni tenor koji ne prestaje da pjeva kanconu Suncu!)...

Naredni krug kontrapoliranja možemo odrediti kao polariziranje Istine i Laži: to je, dakako, „krug-u-krugu“ (kao zavijutak u puževoj kući koji se uvrće još, za prethodnim zavijutkom) spram već obrađenog ovdje kruga protivstavljenosti Života i Smrti, Dobra i Zla. Istina i Laž ovdje su važni zbog diferenciranja/specificiranja zapremine/kapaciteta bićevitosti – koje se provodi upravo kao nijansiranje i odmjeravanje moći p o d n o š e n j a Istine (p r o z i r a n j a – p r e z i r a n j a Laži kao egzistencijske forme o d u s t a j a n j a od zbiljnosti Života, kojim god razlozima to odustajanje bilo potaknuto); već iz samoga ustroja ove proze postupno postaje razvidnim – kako je i koliko je Istina n e p o d n o š l j i v a: to naknadno „učitavanje“ u dubinu likova i složenost njihovih odnosa provedeno je kao pripovijedno višeglasje – uz neizbježno izmjenično alterniranje subjekata pripovjedanja i načina priopćavanja novih, dubinski zakrivenih detalja. Evo kako Vera u svome pismu Učiteljici rezimira (i duhovno duboko artikulira) svoje iskustvo ženstvenosti (paradoksalno, dominantne – iako represirane, zlorabljene ili funkcionalizirane od muškog roda):

„Najdraža, i sama sam ti kao divlji pelin. Smrtonosan za insekte. Ljudi više nisu mali nesnošljivi nametnici, ali kako vrijeme odmiče sve više sam uvjerena da se pretvaraju u naporne krpelje. Mrtvi mali člankonošci, izvrnuti na leđa, svuda me prate. Oko vaze, izvrnuti kao potučena vojska, nisu ništa drugo nego moja rasuta razočaranja i sjećanja. Najprije oblijetali oko mene, potom kao otrovani padali, a ja sam ih samo metlicom sakupljala na jeftin papir i istresala da ne osjetim u sebi njihovu smrt. Umi­rali su u meni i, koje li laži, nijedan nije ginuo zbog mene; svojski, svaki na svoj način, trudio se što više izgorjeti i umrijeti u sebi....“

Time smo došli i do one najdublje polarizacije (erotske privlačnosti između dva glavna lika). Dvojina Bića (Bića s velikim početnim slovom), što god o njoj zamišljali, maštali i snivali, nije realnost ove naše povijesne i socijalne stvarnosti – ali ne zato što nije Bogomdana, ne zato što nije ontički projicirana u potenciju (mogućnost) Čovještva, nego zato što naše povijesno-socijalne „realnosti“ (kroza svu dosadašnju historiju čovječanstva) n i s u d o r a s l e toj zadaći da budu i ostanu u d o m l j e n o s t toj Dvojini, po rodnoj osnovi! Cijela proza o kojoj je riječ, na ovom stupnju zaranjanja, raskriva se čitatelju kao razorna istina o n e z b i l j e n o s t i Života, njegove p o s r n u l o s t i pred neprijeporno su-mračnim (tako se uvijek već ispostavlja!) Idolima: Razumom, Moralom, i... S T R A H O M! Ta đavolska dijalektika Muškog i Ženskog, u kojoj one temeljne, određujuće odlike prvog i drugog bivaju (kroz ljudsku povijest) upravo na sotonski način u k r š t e n e (pa se pod Muškim podrazumijeva i silom nameće ono što je imanentno Žensko i, obratno, pod Ženskim se vodi ono što je imanentno Muško!) – ta je naopaka dijalektika u korijenu prokletstva (pa možda i propasti!) Čovještva. Kad se hormonsko-muško (kemija maskulinosti) uzmogne usuglasiti i hramonizirati i z n u t r a (u njemu samom, to jest u muškarcu) sa b o g o b o j a z n o š ć u p o d a v a n j a (posvećenja, služenja) živodajnim energijama u svemu oko nas (generalno, i prvenstveno – u Prirodi, u ženi!)... i kad se hormonsko-žensko (kemija femininosti) uzmogne usuglasiti i harmonizirati i z n u t r a (u njoj samoj, u ženi) sa ontički primarnom i najvišom instancijom b o ž a n s t v e n o s t i (kao rodnog otjelovljenja tvoriteljsko-živodajne sile u Čovjeku), pa prema tome i sa prerogativima n a d r e đ e n o s t i onomu drugom spolu (prerogativima predmnijevanim i prihvaćenim, nespornim i operacionalnim unutar tog što bi se, tek tada, moglo zvati zbiljskim ljudskim životom, ili povijesnom realnošću Čovještva)... tek tad bi stvari bile postavljene na svoje mjesto! Konkretno, Muževnost je ženi (zbilja, odistinski) privlačnost za koju i zbog koje ne bi morala polagati računa niti pravdati se sredini – jer bi ona sama (ta Muževnost u muškarcu) bila neprijeporno/otvoreno/neskriveno okrenuta/posvećena njoj (Ženi) i nikakve veze ne bi imala sa statusom Njegovim u toj istoj sredini, niti ikakvog značaja/značenja za Njegove odnose spram drugih u toj sredini. Razlika između izvornog i patvorenog je razlika između aktivnog i trpnog oblika glagola: dakle, Muževnost je p o s v e ć e n o s t (aktivni oblik), a ne u p r e g n u t o s t u u l o g u (trpni oblik). Muževni čovjek je muževan Njoj (Ženi), nije Muževan sebi, još manje onima oko sebe.

Početak i kraj (somnambulno snatrenje osamljene i na uspomene emotivno svedene žene u zreloj dobi, nekih 30-tak godina nakon svega u romanu opisanog – i razrješenje priče sa n u ž n i m zauvijek-rastankom dva bića, koja će dokraja ostati najbliža jedno drugom!) sprežu se tako u zaokruženu cjelinu (koja je i-punina-i-praznina istodobno!) tragizma ljudskog opstojanja...


Željko Grahovac