Već je opće mjesto da je edicijom Ecumenica u naš kulturni i jezični prostor mali riječki izdavač Ex libris uveo prijevode klasikâ kršćanske teološke misli XX. stoljeća čime je svoje ime trajno upisao u hrvatsko izdavaštvo. To je uradio i pokretanjem i ustrajavanjem na objavljivanju Conciliuma na hrvatskom jezičnom i kulturnom prostoru. No, edicijom Ars haeretica, to ovdje posebno naglašavam, svoju je izdavačku poziciju iznimno osnažio. U svakom je od tih segmenata, a nisam pritom spomenuo objavljivanje izabranih djela Miroslava Volfa, memoara Hansa Künga ili Kršćanske predaje Jaroslava Pelikana, Judaice i sl., no napose u objavljivanju domaćih autorskih imena kakva su Boris Gunjević i Slavoj Žižek, Željko Pavić, Ivan Bubalo, mladi autori u Zborniku posvećenu Moltmannu ili Jadranka Brnčić i njihovih knjiga, urednik svih tih edicija, Zoran Grozdanov, iskazao rijedak urednički nerv. Iskreno, ne znam ništa slično tomu u kvaliteti, otvorenosti i inovaciji, pa čak ni onda kad od imena biblioteke Ars haeretica odbacim svu dozu simpatične i pozitivne provokacije.


Knjiga koja je pred nama, knjiga autorice Jadranke Brnčić Zrno gorušičino, definitivno je jedna od onih koje ovjerovljuju prethodno rečeno, dakle i Ars haereticu, na naš je intelektualni obzor na velika vrata uvela jednoga novog Paula Ricoeura. Ricoeura, biblijskog hermeneutičara i, dakako, autoricu ove sjajne knjige – Jadranku Brnčić, koja je doktorirala na Ricoeuru i koja je već ranije (2012) objavila knjigu Svijet teksta. Uvod u Ricœurovu hermeneutiku.


Čitatelj naravno ne mora biti osobito teorijski obrazovan, pogotovu ne mora znati sve ono što znaju Paul Ricoeur ili Jadranka Brnčić o fenomenološko-hermeneutičkim čitanjima i interpretacijama nekog teksta, dakle i jezika i kulture, konteksta u kojemu je nastao, niti sve druge interpretativne diskurse, ali sa svojim skromnim znanjima iz komparativistike, i kakve-takve interpretacije, može više nego uživati u jednoj knjizi kakva je Zrno gorušičino. Premda krajnje nekompetentnom u segmentu koji sam upravo nemušto spomenuo, ipak mi nije bio uskraćen užitak čitanja, pa čak i malog studiranja knjige koja mi je doista otvorila put za više razumijevanju jedne za mene sjajne književne tvorevine kakva je Biblija.


Različiti putovi čitanja i razumijevanja te knjige/tih knjiga (biblia je ipak množina, zar ne?), najčešće su mi se svodili na teološki i književni diskurs, ali su uvijek ostavljali prostor za još, ponajprije za kulturno-povijesno kontekstualiziranje, za komparativno-religijsko čitanje i sl. No ovo za mene posve novo čitanje, premda je ostalo samo na čitanju književno najimpresivnijih perikopa/ulomaka, otvorilo mi je svijet biblijskoga teksta iz, moglo bi se reći, nekoliko novih i različitih diskursa. Naime, diskursâ koji dijalogizirajući između sebe, pokazuju sve ono što je Ricoeur bio, a što autorica na tragu takve hermeneutike i sama čini, demonstrira znanja iz književne teorije, iz sociologije kulture, teologije, psihoanalize, povijesti religija ne prestajući dijalogizirati s različitim filozofskim stajalištima i metodama, odčitavajući ipak sve kroz Ricoeurovu hermeneutičku matricu. A sve to vrijeme autorica čitatelja moga ranga, mojih čitalačkih znanja i kompetencija, u ovome ipak skromnih, zavodi sirenskim zovom stilski odličnog teksta, jasne misli i sjajne argumentacije. Uh, ne smijem previše, jer već ne govorim glasom kritičara, nego glasom uživatelja u dobrom tekstu. Ali, pobogu, zašto ne i to, pitam se, pa zar i to nije posve relevantno čitanje, tim više što se tako i time raspaljuju i neka moja teorijsko-komparativistička znanja.


Neka opća mjesta biblijske literature, Staroga i Novoga zavjeta (autorica bi rekla Prvoga i Drugoga zavjeta), ona koja su tako inspirativna i svekolikoj umjetnosti (podjednako književnosti, slikarstvu, glazbi, filmu), kao uostalom i teologiji i filozofiji, a kao što su Istočni grijeh, Mojsijev dekalog, Job, Pjesma nad pjesmama, Isusove prispodobe, Isus Krist, Muka... pred čitateljem oživljuju u nekoj posve novoj „analizi“, otvarajući mogućnosti i za nova „recepcijska učitavanja“.


Knjiga je prevelika za, u ovakvom tekstu, ozbiljnije pobrajanje onih mjesta koja su me ponijela. No, u Muci, a ona na mene ostavlja najsnažniji dojam, ponajjasnije identificiram Brnčićkinu, može li se to tako reći – arheologiju teksta, zapravo njezin arheološki rad na tekstu. Ne govorim to samo stoga što sam taj dio ovako interpretiran najmanje znao, nego i stoga što je odčitan u svjetlu detaljno eksplicirane židovske pashalne prakse, zbog čega i govorim o arheologiji teksta. Naime, na toj se perikopi u autoričinu čitanju najbolje vidi tekstualno konstituiranje povijesnog Isusa u eshatološkoga Krista i zapravo – utemeljenje kršćanstva, koje će poslije prononsirati sv. Pavao. Na toj se razini odigrava i konstituiranje mita u njemu imanentnom literarnom kanonu. Ovo govorim kao krajnje literarnu opasku. A epizode Muke po Marku od najave odsutnosti do odsutnosti (str. 257-268) i poglavito u segmentu pashalne večere i ispijanja četiriju čaša (napose str. 261- 262), koji autorica briljantno komparativno izvodi u ogledalu židovske pashalne tradicije (ovdje na simboličkoj ravni) od prve do zadnje čaše, najsnažnije su izvdedene. Taj me se dio knjige ponajviše dojmio, jer mi je ukazao na sve ono što nisam znao ili što sam manje znao, na ono što nisam sâm bio kadar intelektualno dokučiti i misliti. Zajedno, dakako, sa svim tim kompozicijskim simetrijama i paralelama na koje autorica ukazuje, koje odčitava, a koje su nositelji dramske tenzije. I, eto, ponovno govorim iz književnoga diskursa.


jadranka brncic_zrno_gorusicino_2


Naravno, daleko bi me odvelo sve ono što sam u Riceourovu duhu naučio čitajući Brnčićkino Zrno gorušičino, ali to da „čitati znači pridružiti novi govor govoru teksta“ ukazuje mi se i u ovoj knjizi u nekoliko slojeva čitanja najpoznatijih biblijskih mjesta kojima je novo čitanje ohrabrilo i moje, moje čitateljsko iskustvo i moju čitateljsku maštu, podjednako na svakoj od izabranih perikopa, pa, dakako, i onoga što je ostalo izvan domašaja ove knjige. No možda se ponajviše, osim na Muci, moja pozornost zadržala na običnom čitanju često nerazumljivih (u logičkom smislu!) i prejakih Isusovih parabola o Kraljevstvu nebeskom, no, gle, i tu je autorica našla i ponudila i elaborirala „logično“ čitanje.


Bilo bi nepravedno ne istaknuti, makar ovlaš, Brnčićkinu interpretaciju Pjesme nad pjesmama, koja se kao ljubavna, jedina erotska pjesma u svekolikom biblijskom tekstu (u kanon Novoga zavjeta posigurno ne bi bila pripuštena), u kršćanskim interpretacijama stoljećima maskira alegorijom i rigidno nameće isključivo u transcendentnom diskursu i cenzurira se svaka druga njezina interpretacija. Time zapravo institucije demonstriraju jedan od izvora vlastite ideološke moći, ali i krajnje licemjerje ukidanjem svakog erosa, svake tjelesnosti u tzv. svetom tekstu i proizvođenjem i manipuliranjem sustavom zabrana u sferi erosa smještajući najveći broj „grijeha“ baš u prostor tjelesnoga. Dakako, pritom eros sami prakticiraju dobro maskirajući njegovo življenje i u najperverznijim („grešnim“) oblicima u svojim strukturama. Naravno, i ovo je tek jedno od (mojih) čitanja unutar suvremenog društvenog konteksta u kojemu Crkva tako agresivno arbitrira o življenju erosa, budući da sâm osobno nikad nisam dvojio o prirodi Pjesme nad pjesmama.


Ricoeurova figuracija vremena, naime „podjela“ na življeno vrijeme, pripovjedno vrijeme i vrijeme čitanja (recepcije), omogućuje u arheologiji teksta barem dva povijesna konteksta (življenog i pripovjednog vremena) i nekolicinu recepcijskih konteksta i diskursa u komparativnom recentnom čitanju. Tu „slučaj“ Pjesme nad pjesmama i pomicanje recepcijskih akcenata kroz povijest može poslužiti kao najbolji egzemplar. Ne treba ni reći da su sve ove interpretacije biblijskih mjesta značajan prilog i poticaj novim čitanjima, pa i prijevodima, Biblije na našem prostoru. Stoga mi ovaj Ricoeur-Brnčićkin nauk, ova knjiga i sve što otvara živo demonstriraju, koliko god ponešto od toga čovjek praktično i sam znao a teorijski pritom ostajao posve na „laičkoj margini“, da nikad nije dosta novih čitanja, novih interpretacija, novih kontekstualizacija Teksta. Otuda, iz tog interpretativnog novuma valjda i ovo moje neskriveno oduševljenje čitanjem. Stoga, na koncu, smijem skromno reći i ponajveću od pohvala ovoj knjizi: knjiga koja otvara oči, intelektualno obogaćuje i nagrađuje za predanost čitanja.


Željko IVANKOVIĆ


Prometej.ba | 1.12.2014.