Hotel Nassau je od početka 19. vijeka pa sve do prije tridesetak godina služio kao samostan sestara franjevki. Početkom devedesetih je kratko vrijeme fungirao kao studentski dom, da bi ga vrijedne preduzetničke ruke 2016. pretvorile u hotel s očuvanim “štihom” prohujalih vremena i prvotne namjene


Iako me nedavno “zakačio” virus mononukleoze, a i korona bilježi retour u Zemlji lala i kanala, ipak odlučujemo da krenemo na trodnevni izlet u Bredu. Osim vječitog “svraba u petama” za taj put ima i konkretnijih razloga. Iako nije odveć veliki (nešto više od 180.000 duša), to je u Holandiji važan grad. Tu je počela priča o kraljevskoj lozi Oranje Nassau. U njoj je jedno vrijeme stolovao, i mlad prvi put na “ludi kamen” stao njen prvi suveren, Willem van Oranje. I odatle, još žutokljun, krenuo u Osamdesetogodišnji rat protiv španskih zavojevača. Tek kad su ga “mrski katolici” skroz pritisli, iz Brede se, partizanskim rječnikom, “taktički povukao” u Delft.

Osveta Španaca bila je surova. U cijeloj zemlji počeo je lov na protestante, pa su se mnogi sklonili u ilegalu ili izbjegli na teritoriju današnje Njemačke. Taj pritisak na “krivovjernike” trajao je čitava dva i po vijeka, sve dok papa Pio IX protestantima 1853. godine nije vratio “otete” biskupije i izjednačio ih u pravima s plavokrvnim protestantima. U novoj podjeli štihova Breda je postala važno katoličko središte.

No, neću vas više gnjaviti istorijskim činjenicama. Ovo je mali, nepretenciozni ljetopis i cilj mu je da vas zainteresuje za Holandiju. Skidam se, stoga, s leptopa i pakujem za Bredu. Idemo na jugozapad!


* * *


No djeca, koja su mi podarila ovo putovanje, su smislila drsku smicalicu. Ko je to vidio: smjestiti okorjelog ateistu u samostan! Doduše – bivši, ali nema veze. Hotel Nassau, čije ime referira na njemački ogranak ovdašnje kraljevske kuće je od početka 19. vijeka pa sve do prije tridesetak godina služio kao samostan sestara franjevki. Početkom devedesetih je kratko vrijeme fungirao kao studentski dom, pa su, nešto mi govori, njegovim sobama odjekivali krici i šaputanja drugačiji od skrušenih molitava. Možda i zbog toga je brzo zabravljen, da bi ga vrijedne preduzetničke ruke 2016. pretvorile u hotel s očuvanim “štihom” prohujalih vremena i prvotne namjene.

“I jesi u Delftu bježao od crkava”, mrmljam dok parkiram auto ispod prozora naše hotelske sobe. Ako se ovako završi i bježanje od korone...

No, kad smo ušli unutra, raspoloženje mi se namah popravlja. Hlad debelih samostanskih zidova na ovoj vrućini – temperatura danima ne silazi ispod 30 stepeni – ćutim poput blagoslova. Soba velika, i lijepo uređena. Namjesto “delftskog” Van Gogha, kraj kreveta visi umjetnička fotka mlade časne sestre koja ljubi krunicu. Nad slikom “visi” atmosfera blage, nimalo vulgarne erotičnosti.


* * *


Kasno smo došli, crijeva krče, pa odmah krećemo na večeru. D. je već u Arnhemu, putem interneta, odabrala italijanski restoran Barlucca, na putu za Grote markt (Veliki trg). “Ima dobre recenzije”, rekla je.

Međutim, moja tunjevina nije nešto. Prilično je bezukusna, čak malo žilava. Ali je zato “finiš” s tiramisuom odličan!

Od prosječne klope mi je veći problem što smo sjeli vani, blizu kružnog toka s gustim saobraćajem. Nikad nisam volio ni sjesti, a nekmoli jesti na prometnim mjestima. Gdje su sad “moj” Delft, i kafić Moeke ispod gustih krošnji?

Nakon klope se sporo vučemo do Velikog trga. Golem je, i nekako izdužen, bez šarma i hlada gustih krošnji. Sve je zauzeto, pa skrećemo u kafić u jednoj od pokrajnih ulica. Ovdje mi, izgleda, nema bježanja: tek kad smo “zauzeli busiju” vidim da se nalazimo preko puta Onze-Lieve-Vrouwen-Kerk, najstarije crkve u Gradu!


* * *


Prije no što nastavim, moram vam nešto priznati: već prije polaska sam bio pomalo razočaran turističkom ponudom Brede. Htio sam da, kao i za Delft, telefonom rezervišem rondvaart, plovidbu kanalima kroz istorijsko središte grada. No, na broj koji sam našao na internetu se niko ne javlja. Automat me s fiksnog uputi na mobilni, da bi mi potom isti taj odvratni mehanički glas saopštio: “Izvinite, ali danas ne radimo.” A subota. Vikend!

Dobro, sad smo tu. Zaboravimo tu epizodicu i krenimo na lice mjesta. Start plovidbe kanalima je u - kažu elektronski ćitabi - nedavno obnovljenoj rječnoj lučici, tu, blizu. Valjda će nam i s mojom nogom i po nekako uspjeti da se ukrcamo na brodicu.

Hmmm, brodicu... Kao prvo, kad stigosmo – luke ni na vidiku. Tek jedno pretpotopsko plovilo-biletarnica i par običnih čamaca, bez zaštite od sunca i rukohvata! Pa još kad nam čova na biletarnici reče da skiper zbog korone ni pod razno ne smije pomagati putnicima pri ulasku i izlasku iz čamca, moja odluka je bila brza i jasna: hvali vodu, a kopna se drži!

Izlazimo na kej i sjedamo u hlad. Baš da vidim koliko će im se entuzijasta skupiti na dragovoljno prženje u olupinama!

Dugo nikog, a onda se s raznih strana dovuče jedno tuce duša. U dogovoreni čas svi kao po jajima stupaju na čamac. Niko nema masku. Gospo’n skiper skrštenih ruku prati ukrcavanje pacijenata i samo im glavom katkad dâ znak gdje da se smjeste. Zbija ih k’o sardine. Važno da je on zaštićen!

Sad mi je još draže što sam ostao na suhom. Srce Brede se i protezom dâ lijepo ocrtati.


* * *


S keja “lučice” krećemo za Begijhof. Sunce i danas prži. Sreća da smo pred put kupili slamnate šešire. Najgore su uske, pokrajne ulice. Tu ni daška vjetra, vrućina visi u zraku kao suha, teška zavjesa.

No, ulaskom u prostrano dvorište ovog za Bredu značajnog mjesta ostavljamo vrelinu za sobom. Samo korak, a već si u drugom svijetu! Kako vas samo ljudska domišljatost pretočena u arhitekturu brzinom munje može ubaciti u sasvim drugi “film”!

Unutrašnjost dvorišnog prostora obrubljuju ljupke kućice na sprat. U sredini je travnjak koji oivičen bašticama s najrazličitijim biljem. Mada je sve uređeno tip-top, znam da ovo mjesto ima nevjerovatno dugu povijest. Bašče i dvorište su još od dvanaestog stoljeća održavale i uređivale pobožne katolkinje. Prve kućice, prvotno potleušice, napravljene su sredinom šesnaestog stoljeća. Negdje u to doba je podignuta i ova mala crkva, da bi spratovi na kućama bili nadograđeni tek dva vijeka docnije.

Gledam i dumam. Dobro bašta. Uvijek se moralo nešto papati. Ali travnjak? Za razonodu? Grdno se varate. Na njemu su, naime, pobožne vrednice morale satima trljati i bijeliti veš.

(Zato, sinu mi najednom, ona časna kraj mog kreveta strastveno ljubi krunicu. Ko bi se ovdje bakćao s jastučnicama i čaršafima?!)

Ima i nekoliko skulptura. Najinteresantnije su mi dvije postarije, zabrađene žene koje kao da nekog tračaju: “Jesi li čula, moja ti…”

Ovijeno mekom sjetom, ovo mjesto mi najednom dozove T’gu za jug. Vina mi dajte, teškog, makedonskog! Da gucnem za pokoj duša dobrog Konstantina i svih onih sestara-posvećenica kojih ovdje odavno nema! Crkve i samostani skoro svuda u Holandiji zvrje prazni. Od sestara s imenom Boga na usnama daleko su popularnije sestre Kardašijan. A one su posvećenice jednog drugog boga. Onog sa znakom $ u očima.

Elem, u Begijhofu danas žive starije žene samice, bez direktne povezanosti sa crkvom. Domar, koji upravo odvlači kontejner na ulicu, veli da im je jedina obaveza održavanje baštica pred njihovim vratima.

Nikakvo trljanje i bijeljenje veša nije spomenuo.


* * *


Na odlasku svraćamo u Dollhouse museum, Muzej minijatura i lutaka. Ulaz mu se nalazi odmah ispod lukova porte Begijhofa.

Muzej je mali, ali pun k’o oko. Voditeljica nam veli da je skoro sve što oko ovdje vidi – sve ove minijaturne kućice, namještaj, kućanski aparati i lutkice – životno djelo žene koja je cijelog života tako nastojala da predstavi svakidašnji život Brede kroz istoriju. A kad je vlastiti dom napunila tuđim kućama, velikodušno ih je ustupila Gradu.

Ipak, posebno mjesto zauzima kuća koja nije njenih ruku djelo. Napravljena je u art deco stilu tridesetih godina prošloga vijeka. To je jedno od onih otmjenih zdanja kakva su u to doba pravljena pokraj amsterdamskih kanala. Kuća je visoka i uska, ima tri sprata i tavan.

U čemu je značaj ove dugajlijke? U tome što je pripadala djevojčici Marjan Drukker, Jevrejki koja je stradala u Drugom svjetskom ratu. Kuću – igračku joj je poklonio jedan kućni prijatelj. Slijedi priča o stradanju cijele njene obitelji.

Alkmar, Drugi svjetski rat. Okupacija. Zvjeri su u šljemovima, njihove žrtve nose žute trake. Dvanaestogodišnju Marjan početkom rata izbacuju iz škole, da bi je već naredne, 1942. godine skupa s roditeljima – imućni i radišni ljudi – i svim ondašnjim Jevrejima deportovali za Amsterdam. Međutim, Drukkerovima uspjeva pobjeći iz kandži Hitlerove zvjeri. Kriju se na više adresa, da bi na kraju – kolo sreće se okreće! – završili na stočarskoj farmi bivše kućne pomoćnice, gospođe Kleibroek.

No, velike su oči “nevinih susjeda”. U maju 1944. nacisti prave veliku raciju i, sve su prilike - na nečiju dojavu, pronalaze oca i majku Drukker. Marjan se, srećom, na vrijeme uspjela skloniti u štalu. No, znajući da im fali još jedan broj za Aušvic, krvoloci nastavljaju potragu. Kad stvari krenu naopako… Dok Švabe pretražuju štagalj, djevojčica, skrivena iza hrpe sijena, kraj nogu spazi miša i ispusti krik.

Dalje se zna: prvo holandska čistilišta, logori Westerbork i Theresienstadt, pa za zadnji krug pakla: Aušvic. I onda, oktobra iste godine, gasna komora. Nijedno od Drukkerovih se više nikada nije vratilo kući. Od više hiljada deportovanih alkmarskih Jevreja, iz poljskog “radnog logora” ih se vratilo svega desetak.

Gledaš sad te stvarčice i ovu čudnu amsterdamsku kuću kojom se, kažu, često igrala mala Drukkerova, i postaje ti sve tješnje i zagušljivije. Da možeš, kao bez duše bi istrčao na džadu. Ovako, spor i kljakav, brzo se opraštaš od voditeljice i izlaziš na vreli asvalt.

Srećom, tu pokraj je park Valkenberg, pun staza i gustih krošnji, sve sa statuama, fontanama i pokojim sladoledžijom. Još misleći na ljepoticu i zvijer kukastog križa, bezvoljno ližeš gelato, zureći u fontanu oko koje pršti i vrišti razgolićena mladost. Tu, blizu, je ovjekovječena mladost kojoj nije bilo dato da procvjeta. Zna li to iko od ovih bezbrižnih mladića i djevojaka? Daj bože da smo išta naučili!

Dolaziš iz zemlje kojoj se desila Srebrenica.


* * *


Trzni se! Idemo dalje. Valja nam još obići Gradski muzej.

Mada nema posebno vrijednu kolekciju umjetničkih slika, Stedelijk museum Breda je neobičan po tome što se u njemu miješaju klasične umjetnine sa upotrebnim i drugim predmetima. Time se htjelo dočarati stari život Grada. Osim starih kredenaca i ormara, stolova i stolica od punog drveta, tu natrapate i na starinski šporet na drva koji neodoljivo podsjeća na našu “Kraljicu peći”! Tu su i svakojake alatke i “pretpotopski” medicinski pribor. Od jednog se trznem: u vitrini kompletne stare apoteke, sve sa pultom i ladicama, pila za amputaciju noge. Gdje me nađe!

Svega i svačega. Idemo ipak na nešto sa savremenim pečatom. Moju pažnju najviše privlači dio projekta The Essential, od Inge i Martina Riebeek.

Ovo dvoje umjetnika iz Brede već desetak godina putuju svijetom i neznancima postavljaju pitanje: šta je u ovom trenutku bit vašeg života? Do sada su obišli dvadeset i tri zemlje i anketirali preko pet stotina ljudi. Prosto je nevjerovatno koliko je ljudi spremno da otvori dušu i sasvim se “prospu” pred magičnim okom kamere!

Za ovu priliku su u velikoj sali između umjetničkih slika povješani ekrani na kojima se vrte video zapisi koji se, sukladno odgovorima ispitanika, vrte oko tema kao što su položaj žene, ljubav i lični doživljaj vjere i morala. Ovaj dio projekta nazvan je Save Me From This Cold.

Priča ima stvarno svakakvih. Tako je Serra iz Istanbula zabrinuta što žene u njenoj domovini posljednjih godina gube davno stečena prava. Inesi iz Kijeva, ljepotici noći, nedostaje ljubav za kojom bezuspješno traga otkad joj je momak ubijen u ratu s Rusijom. Jedan tamnoputi otac, opet, se žali što mu je sud oteo sina i dodijelio ga majci. Da li je slučajno to što je majka bjelkinja?

Odjednom poznato lice! N. R., Bosanka koja već dugo živi u Bredi. S njom sam kratko sarađivao na objavljivanju mog prvog prevoda, romana za djecu Pluk, dječak iz Solitera. Ta saradnja, na žalost, nije bila uspješna. Razišli smo se, ali bez teških riječi i uvreda. Drago mi je da je N, kako u zapisu veli, danas zadovoljna, uspješna žena. Ima svoju firmu i opet je, nakon ratnih trauma, našla tlo pod nogama.

Govori tečno, ali malo stegnuto. Vidi se da joj nije lako. Uostalom, može li se o ratu i izbjeglištvu zboriti pjevuckajući?


* * *


Veče. Jede nam se pizza. Zato, uprkos jučerašnjem razočarenju, opet idemo u italijanski restoran. No ovog puta je to pravi Italijan, najstariji u gradu. To bi već moralo biti nešto.

I restoran Da Attilio se nalazi na Grote marktu. Iako je blizu, valja nam pohititi. Mračak je, i docnimo. Kumulusi. Uskoro će, sve su prilike, živnuti kišom okupane usahle bašte i parkovi.

Mada ima nekoliko praznih stolova, konobarica nam savjetuje da uđemo unutra. Tu nas, na vratima, dočekuje gazda. Stari šmeker: besprijekorna bijela kôša, gusti brkovi i sijeda, zalizana kosa. Benvenuti, veli, kao da nas lično zna iz Milana. A unutra, žamor i žubor glasova u kome dominira latinski “štih”. Kako i ne bi? Holanđani su u restoranima mirni i pristojni. Pričaju tiho, iz obzira prema susjedima. Mala je ova zemlja za bučne susjede!

Stari šmeker nas smješta do akvarijuma punog ribica: neonke, čistači, kanibalke… Sjedam prekoputa, da ih gledam i uživam u igri tih divnih stvorenja.

Ispade da nas je konobarka dobro svjetovala. Evo poče kiša, i svi bi unutra, a ne mogu. Eno ih, stisli se pod suncobranima k’o pilići i žurno trpaju hranu u sê, sve čekajući da krenu kućama čim mine pljusak.

Uzimam frutti di mare, punu morskih kozica.

Nego, što li onaj sivi čistač iz vode stalno bulji u mene? Zalegao na oveću stijenu, otvara i zatvara gubicu i samo me šacuje. “Ždereš mi male rođake, je li, mrski rakožderu?”, kao da zbori. Proklete kozice! Što li, kao moja mudra drugarica, ne uzeh quattro formaggi?


* * *


Zadnjeg dana boravka želimo da obiđemo Kasteel Breda (Dvorac Breda), u kome je neko vrijeme Otac domovine Willem van Oranje boravio s prvom ženom Annom. Međutim, saznajemo da je dvorac, kao vojni teren – danas sjedište Kraljevske vojne akademije – otvoren samo za grupne, unaprijed zakazane posjete. Šteta! Ipak vam moram, pri kraju ovog ljetopisa, ispričati lijepu a tužnu priču o Willemu i njegovoj Anni.

Annu je za budućeg vladara znalački odabrao srodnik iz plemićke loze Nassau, kralj Karlo V. Nije je birao samo po ljepoti i pameti. Anna je, naime, bila jedino dijete, nasljednica bogatog grofa Van Burena. Para na paru, a uš…

Kuriozitet je da su oboje mladenaca tačno na dan vjenčanja postali punoljetni.

Anna je brzo postala vrlo omiljena u Gradu. Ali nije bila rahat. Često se, naime, njegovim džadama i sokacima morala šetati bez muža, koga je car često slao u vojne pohode. Izgleda da je to mladencima teško palo. Ima čak i pisanih tragova da su se jako voljeli. Jedno od njih je Willemovo pismo s jednog od tih pohoda: "Svaki dan čeznem za tobom. Da si ovdje, barem bi me mogla noću malo ugrijati."

Njihova ljubav nije jenjavala. Par je imao dvoje djece i sve je govorilo da će, kao u bajkama, živjeti dugo i sretno do kraja života.

No, đavo ne spava. Anna se iznenada razboli, i umre od upale pluća, ne navršivši ni dvadeset petu godinu života. To ostavlja dubok ožiljak na muževljevoj duši koji docnije neće zaliječiti ni jedna od tri zvanične, i bukadar brzopoteznih veza. Nije mu ispunjena čak ni posljednja želja da bude sahranjen kraj nje, ovdje u Velikoj crkvi! Jer, uskoro nakon Annine smrti Willem se, rekosmo, pred najezdom Španaca sklanja u Delft, gdje ga 1584. ubija vjerski fanatik Balthasar Gerards. Kako se rat dobrano otegao, i mnoge kasnije holandske suverene sahranjuju na istome mjestu. Tako ova bogomolja vremenom postaje neka vrsta sveti(li)šta. A u to se ne dira. Osim na Balkanu. Tamo je još od kraja osamdesetih jedan od omiljenih “sportova” pronošenje moštiju.

I tako je, eto, završila ljubavna priča koja se, barem po tonu i tragičnom kraju, može uporediti s onom iz Verone. Ali ko zna… Možda se i Holandezi nekad zaljube u taj južnjački “sport”? Možda im se kosti, ipak, nekad spoje?


* * *


I tako, umjesto u “vojni” Dvorac, ulazimo u Veliku crkvu. Ne tražim u njoj Njega, strogog dobricu, nego lijepu Annu. Pipavo izbjegavam podne ploče ispod kojih se nalaze zemni ostaci plavokrvnika. Ne bih da ih, ni krokom, ni štapom, barnem. A, bogami, ni da se slomim.

Slova na pločama sasvim izblijedjela. Zastajkujem, brišem cvike, osvćem se. Nigdje mi Anne. Ili je slabo tražim, ili je, golubica, Willemu svome odletjela?

Goran Sarić, Prometej.ba