Odlazeći u Beograd nismo 'rešili' da razlučujemo njegovu laž od istine, zaborav od sjećanja, a pogotovu ne lažno sjećanje od pobačene istine. U jednom dobro nabijenom i natresenom danu prošli smo Beogradom zamišljeni i obilježeni susretom s izbjeglicama i s jednom knjigom. Oba susreta uključuju šutnju i znanje o našoj bespomoćnosti pred zlom: s jedne strane izbjeglice na autobusnoj stanici, a s druge „Kuća sećanja i zaborava“ Filipa Davida.

Beogradu nije trebalo dugo da se navikne na izbjeglice. Toliko je velik. Ljudi prolaze pored šatorā kao da se ništa posebno ne događa. Jutros oko stanice i u parku nema gužve. Broj izbjeglica se drastično smanjio u zadnjih nekoliko dana. Rekoše nam da su sada ostali samo oni siromašniji. Među njima nema puno starih. Logično. Na dug i do krajnjih granica naporan put krenuo je samo onaj tko je dovoljno snažan ili tko ima nekoga snažnijeg da se brine o njemu. Mnogo je mladih u naponu snage. Neki od njih zakrivaju lica kada ih se slika. Teroristi ISIL-a, odmah će neki kazati. Možda. A možda i jednostavno ne žele da ih netko slika u nesvakidašnje ponižavajućoj situaciji. Ili moža zato što izbjeglice sebe ne doživljavaju i ne vide kao izbjeglice. Tko bi to i htio kad to znači biti bez ponosa i dostojanstva. Međutim, njihov identitet je više od onoga kako ga percipiramo i upisujemo za njih mi.

Na licima svih umor, ali ne bezvoljan i tmuran. Više kao umor hodočasnika na odmaralištu pred zadnju dionicu puta. Prava drama događa se negdje drugdje, u austrijskim kamionima, pred mađarskim žičanim ogradama, u nekom od zaustavljenih vlakova. I njih čeka to isto.

U nekim grupama sjede samo mladići. Nema galame i žurbe među njima. Dva dječaka improviziraju i zabavljaju se igrom što nalikuje na pastirsku igru klis. Drugi dječak naslonjen na drvo zabavlja se kesom ispred sebe. Gledali smo kako ga podiže i namješta odrastao muškarac bez šake. Dječak ne stoji samostalno na nogama. Kažu da mnogi od njih odlaze u Njemačku u nadi da će im tamošnji liječnici pomoći. Oko česme gužva. U blizini su postavljene toaletne kabine. Sve svoje treba obaviti u oskudno intimiziranom prostoru. Mobiteli nisu rijetkost. Teško da bi se probili kroz seriju prirodnih i državnih granica bez GPS-a i komunikacijske mreže. Primjećujemo skupine ljudi iz različitih zemalja. Sirijci, Afganistanci i nekolicina iz Afrike. Ne čudi što je znalo biti među izbjeglicama i fizičkih sukoba. Bježanje od opasnosti preko nepoznatih zemalja prema obećanoj zemlji ima svoju vlastitu i privremenu socijalnu dinamiku.

Beograđani ne diraju u njih. A i zašto bi, kad nitko od njih neće ostati. Možda će se na njih gledati kao na prijetnju onda kad se ovi prvi budu morali s drugima natjecati za isti posao. Tu su policajci u uniformama. Ima ih, rekoše nam, i u civilu.

Teško je razumjeti izbjegličku muku i postavljati pitanja na koja ni oni sami ne mogu dati odgovora.

Tko su ovi ljudi? S kakvim pričama i sudbinama dolaze i prolaze? Koga su poveli sa sobom, a koga su morali ostaviti? Jesu li imali svoju kuću? Zemlju? Šumu i livadu? Stan? I jesu li za njega podigli i otplatili kredit? Kad su skupljali pare da plate sebe krijumčarima ljudi, za koliko ih je oderao njihov zemljak koji je u njihovoj muci vidio svoju priliku?

Na putu, s tvrdom odlučnošću da se dokopaju cilja, vjerojatno još o tome ne razmišljaju previše. Nostalgija je nešto što ovoga časa sebi ne mogu dozvoliti. Sjećanje na ono što su morali ostaviti iza sebe, počet će ih nagrizati i razarati tek kada dođe vrijeme razočarenja. A ono je sve bliže i neminovno će ih stići. Nijedna obećana zemlja ne izgleda u stvarnosti onako kako smo je zamišljali. Pa ni Njemačka. Ako rat ikad stane, hoće li itko od njih htjeti vratiti se u zemlju svojih očeva - kao ono kad su se naše žene vraćale svojim uništenim ognjištima s djecom koja su taman bila naučila, mami i tati, strani jezik?

Ima nešto strašno neugodno i nametljivo kad čovjek fotografira tuđu muku pa se tako nismo ovdje dugo zadržali. Čovjek se, naime, pokatkad postidi gledajući drugog čovjeka kako pati.

Zato smo nastavili po Beogradu, obilazeći knjižare i birajući knjige koje će nam možda rasvijetliti pitanja koja smo postavili i prije nego što smo vidjeli izbjeglice. Tako smo se čitavoga dana nekako vrtjeli oko onoga o čemu u svome novom i zaista uspješnom romanu piše književnik Filip David. Ne otkrivajući previše, jer vrijedi knjigu samostalno pročitati, mada nije pametno ništa izvlačiti iz njegovoga konteksta, ipak podebljavamo nekoliko napisanih misli.

„Pamćenje je strašnije od svakog zaborava“, zamislite to i pokušajte se staviti u kožu izbjeglica. Koliko će oni toga morati zaboraviti da ih manje boli, i koliko smo toga mi već zaboravili!

I onda isto, čitajući dalje:

„A da bi se svet menjao, naravno da se čine i zločini, spaljuju se sela i gradovi, ubijaju civili... Sve je to cena promena, bez kojih ne bi bilo napretka...“

I ovi su se ljudi na svome proputovanju i kratkom stajanju u Beogradu našli, kao i čitavi narodi u našemu nedavnome i još friškom ratu, kao masa na kojoj se vježba takav jedan napredak. Štoviše, mnogi od nas još i danas čvrsto vjeruju da je to dobro pogođena cijena promjene. Suprotno je to svijetu o kojem sanja Davidov junak Albert:

„To je sve što je želeo, svet bez bola, nepravdi, očajanja. Bez zla.

Postoji takav svet. U jednom drugačijem, skrivenom poretku stvari.“

Otvorimo oči.

Autor: Hrvoje Vranješ