Darko Vujica: 11. septembar u Barceloni
Do katalonske nezavisnosti po svemu sudeći neće doći u dogledno vrijeme. Barem će ju biti teško ostvariti legalnim putem
Skoro je godina prošla od (pokušaja održavanja) referenduma u Kataloniji. Početkom septembra prošle godine Katalonska vlada, na čelu s predsjednikom vlade Carlesom Puigdemontom, izglasala je zakon o održavanju referenduma o katalonskoj nezavisnosti. Prvog oktobra na referendum je izašlo 42,34 posto ljudi, a za nezavisnost je glasalo njih 92,01 posto. Kao što se i očekivalo, Ustavni sud Španjolske proglasio je referendum nevažećim, dok je centralna vlast u Madridu po završetku referenduma raspustila Katalonsku vladu, raspisala nove izbore i počela hapsiti glavne protagoniste u organiziranju referenduma. Poslije novih izbora, održanih u decembru, pobjednika nije bilo. Najveći rast na novim izborima ostvarila je partija Građani (Ciudadanos), koja je osvojila 25,4 posto glasova, nešto više od Puigdemontove JuntsxCat i Republikanske ljevice, koje su imale oko 21 posto. Nakon skoro pet mjeseci, manjinsku vladu formirali su separatistički JuntsxCat i Republikanska ljevica, a novi premijer postao je Quim Torra. Prisjetimo se, nakon referenduma Carles Puigdemont pobjegao je u Belgiju, dok je španjolsko državno odvjetništvo pritvorilo osam katalonskih ministara zbog pobune protiv Španjolske i poticanja na referendum. Neki od ministara pušteni su uz jamčevinu, dok se neki još uvijek nalaze u zatvoru.
I
Daju se tako na balkonima zgrada Barcelone vidjeti zastave na kojima piše „Sloboda političkim zatvorenicima“, „Demokracija“, uz obješene katalonske zastave (nije rijetkost vidjeti i španjolske). Ipak, čini se da je proces katalonske nezavisnosti ostao zamrznut. Iako je nova katalonska vlada najavila kako će se boriti za stjecanje nezavisnosti, teško je vjerovati kako će to uspjeti ostvariti parlamentarnim putem, budući da španjolski ustav zabranjuje održavanje referenduma na samo jednom dijelu njene teritorije. Barem se čini da to neće biti moguće dok se na vlasti smjenjuju Narodna stranka i Socijalistička radnička partija koja je trenutno na vlasti.
Usprkos tomu, prekjučer je održana „Diada“. U Barceloni se 11. septembar obilježava kao Nacionalni dan Katalonije. Tog dana, 1714. godine, Barcelona je nakon četrnaest mjeseci opsade tijekom Rata za španjolsko naslijeđe pala u ruke Burbonaca. Ljudi na ulicama Barcelone kazali su mi da su Katalonci jedini narod koji slavi svoje poraze. S obzirom na to da dolazim s područja gdje se također slave porazi u bitkama, kazao sam im da nisu jedini, što s druge strane ponovno pokazuje kako se svaki nacionalistički imaginarij oslanja na istu ili sličnu interpretativnu matricu koja svakako uključuje (auto)viktimološki moment. Kako bilo, na ulicama Barcelone se ove godine okupilo oko milijun ljudi, od kojih većina želi nezavisnost, i dio njih pravo na samoodređenje. Iako sam protiv separacije i za Treću španjolsku republiku, odlučio sam popričati s ljudima koji su došli na prosvjede za nezavisnost. Među argumentima koji se najčešće ponavljaju čuo sam izjave da Španjolska krade Kataloniju, te da žele sami odlučivati o sebi i svojim novcima.
Kada sam pitao muškarca koji je držao transparent „Democracy is not a crime“ da li želi da razgovaramo na španjolskom ili engleskom, odgovorio je: „Pa ja sam Katalonac!“, što sam shvatio kao – engleski. Počeo sam govoriti na engleskom, a on je kazao da ne govori taj jezik. Podsjetilo me to na stari vic gdje policajac prilazi čovjeku na ulici i traži mu ličnu kartu, na što ovaj odgovara: „Može li pasoš?“ Policajac mu veli da može, a on će: „Nemam“. Čuo sam tu i druge nacionalističke argumente poput onoga o katalonskoj naciji koja je „starija od španjolske“, ali i o ekonomskoj „krađi“, jer, kako se tvrdi, Katalonija uplaćuje u španjolsku blagajnu mnogo više nego što joj se vraća. „Baskiju centralna vlast u Madridu može kupiti parama, ali s nama nije tako“, govorio mi je.
Moje drugo pitanje bilo je: Zašto se ne boriti za republikansko uređenje Španjolske koje bi izmijenilo trenutnu političku konjunkturu? Dio njih mi je odgovorio da to možda nije loša ideja, ali da to ostatak Španjolske ne želi. Kada sam nastavio inzistirati na tome kako bi ujedinjenjem s drugim političkim snagama u Španjolskoj koje se zalažu za republiku to bilo moguće, dobio sam jednostavan odgovor: „Umorni smo od toga... Želimo svoju državu“.
S druge strane, sat vremena nakon centralne manifestacije, ljevičarska partija koja u Katalonskom parlamentu ima četiri zastupnika, CUP (Kandidatura narodnog jedinstva) i Antikapitalistička ljevica također su organizirale proindependističke prosvjede protiv državne represije i za pravo naroda na samoodređenje. Mogli su se čuti povici „Bez neposlušnosti nema ni nezavisnosti“, „Dosta represije, ni egzil ni zatvor“, „Prvi oktobar nećemo ni zaboraviti ni oprostiti“. Na ovom prosvjedu okupili su se uglavnom mlađi ljudi, ljevičari, anarhisti, socijalisti, komunisti... Mogle su se vidjeti socijalističke estelade (socijalističke katalonske zastave), antifašističke, komunističke zastave, te zastave drugih autonomnih španjolskih pokrajina koje podržavaju katalonsku nezavisnost. Iako s tu okupljenim ljudima dijelim većinu stavova, pripadam onom dijelu ljevice koja je protiv separacije. Popričao sam s nekima od prosvjednika i pitao ih isto što i ljude na „centralnoj manifestaciji“: Zašto nezavisnost i zašto ne Treća republika? „Mnogi prosvjednici gledaju na nezavisnost kao cilj po sebi. Mi želimo socijalističku nezavisnost“, govorili su mi. Upitao sam da li to znači savez sa desničarima u borbi za nezavisnost; odgovorili su mi – da, ali samo do nezavisnosti, nakon toga ne. Pored argumenta o pravu naroda na samoodređenje i o recidivima frankizma koji su i dalje prisutni u Španjolskoj, kazali su mi kako načelno nemaju ništa protiv Treće republike, ali da trenutno ona nije realna, te da je Katalonska republika u ovom trenutku realnije rješenje, dok bi se o ponovnom ujedinjenju i novoj republici moglo govoriti nakon socijalističke nezavisnosti. Ipak, teško je vjerovati kako bi independistička ljevica bila u boljem položaju nakon nezavisnosti. Možda bi pobjegla od španjolske buržoazije, ali od katalonske ne bi, čime bi se borba ponovno fragmentirala i parcijalizirala.
II
Ovogodišnji prosvjedi na kraju su bili najviše usredotočeni na traženje slobode za političke zatvorenike, među kojima su najpoznatiji Oriol Junqueras iz Republikanske ljevice i Joaquim Forn iz PDeCAT. Prosvjede je podržao i bivši politički zatvorenik iz Baskije (i bivši član ETA-e i Batasune) Arnaldo Otegi.
Generalni sekretar Podemosa Pablo Iglesias putem Twittera poželio je svim Kataloncima sretnu „Diadu“, dodavši kako su bratstvo i prepoznavanje plurinacionalnosti put za dijalog koji treba zamijeniti isključivost te da puke pravosudne odluke ne mogu zamijeniti politiku. S druge strane, španjolski premijer iz PSOE Pedro Sanchez postupio je pomalo patronistički, kazavši kako su ključni zakon i dijalog. „Na te dvije riječi će se usredotočiti ova vlada. Glavni problem Katalonije je suživot, a ne nezavisnost. Moramo inzistirati na otvaranju dijaloga među Kataloncima i vlada to treba ohrabriti“, kazao je Sanchez.
Na kraju dana, lopticu su katalonskim nacionalistima prebacili španjolski nacionalisti, budući je Španjolska te večeri pobijedila Hrvatsku sa 6-0, pa su se tako mogli na ulicama čuti povici „Ja sam Španjolac“.
III
Javno mnijenje u Kataloniji povodom nezavisnosti je dosta podijeljeno. Otprilike polovina stanovnika želi nezavisnost, dok druga polovina želi ostanak u zajednici sa Španjolskom, barem je tako bilo prije prvog oktobra prošle godine. Ipak, zahvaljujući vrlo gruboj reakciji Rajoyeve vlade koja je prošle godine poslala španjolsku policiju da pendrecima spriječi referendum, čini se da bi opcija za nezavisnost u ovom trenutku možda prevagnula. Jedan nacionalizam je nahranio drugi. No, do katalonske nezavisnosti po svemu sudeći neće doći u dogledno vrijeme. Barem će ju biti teško ostvariti legalnim putem. Ukoliko bi se Katalonija željela legalno otcijepiti, oba doma Španjolskog parlamenta bi najprije morala izglasati dvotrećinskom većinom promjenu ustava. Parlament bi se, zatim, trebao raspustiti te bi trebali biti raspisani novi izbori nakon kojih bi novi saziv parlamenta također dvotrećinskom većinom trebao izglasati ustavne promjene. Ukoliko bi sve to prošlo, ustav bi trebao biti ratificiran na referendumu koji bi se održavao na teritoriju cijele Španjolske. Katalonija bi tada bila slobodna održati referendum o nezavisnosti. Zbog toga, proces ka stjecanju nezavisnosti je trenutno zamrznut. Trenutni španjolski ustav ne dozvoljava otcjepljenje, dok s druge strane Katalonija nema ni međunarodnu podršku za nezavisnost. U ovom momentu, izgledno je da bi Katalonija mogla dobiti više fiskalne autonomije. Upitno je da li će to zadovoljiti independiste.
Darko Vujica, Prometej.ba