Marc u Dolini tornjeva (https://marcandreleclerc.ca/)

Od dana njegovog rođenja, društvo nije puno očekivalo od Marca-Andréa Leclerca. Naprotiv, prema standardima svijeta u kojem se rodio, Marc je dijagnosticiran kao greška. Teško da je itko za ovo novorođenče predviđao išta što bi premašivalo dugu borbu na putu ostvarivanja 'normalnosti' za koju on ionako nikada nije bio predodređen. Međutim, usprkos svim negativnim prognozama, Marc-André Leclerc je tvrdoglavo koračao putem koji si je sam zacrtao te koji će ga odvesti visoko, sve do nedvojbenog priznanja za najboljeg alpinistu 21. vijeka. Tko je ustvari Marc Leclerc? Zašto njegova životna priča ide puno dalje od sportskog uspjeha zvijezda čije korake svakim danom budnim okom pratimo preko društvenih mreža? Ako ste umorni od Instagram „zvijezda“, te željni jedne ljudske štorije o potrazi za smislom života, onda je Marc čovjek za vas. U nastavku slijedi inspirativna životna dramu o mladiću koji se usudio dotaknuti zvijezde, koji je raširio krila kako bi postao potpuno slobodan, te čiji je veliki ples zatresao planine do te mjere da je pomjerio granice mogućeg.


Prvi dio: Djetinjstvo

Marc-André Leclerc se rodio 1992. godine u dolini Fraser u Kanadi. Dok mu je otac radio na baušteli, mama je bila konobarica u restoranu. Kao malom djetetu, s tek sedam godina, Marcu je dijagnosticiran ADHD (poremećaj hiperaktivnosti i deficit pažnje). Između ostalog, ovo je značilo da je za njega sjedenje za stolom predstavljalo nepodnošljivu muku, pa se u školi suočavao s dosta poteškoća te se u ovoj ustanovi osjećao kao u zatvoru. Marc jednostavno nije bio stvoren da bude klasični učenik koji sjedi u stolici, pamti i ponavlja stvari. Srećom, od njegovih mladih dana pomoć je pronašao u svojoj najboljoj prijateljici – mami Michelle. Nakon što je shvatila kako se njen sin ne uklapa u kalup koji je za njega pripremao obrazovni sustav, Michelle je odlučila da svog sina nastavi obrazovati kod kuće. Osim formalnijih lekcija koje su se odvijale u njihovom domu i po ulicama doline Fraser, Michelle je također sa svojim sinom puno vremena provodila u okolnim šumama i planinama gdje bi se njih dvoje igrali i učili prepoznavati biljke. Michelle je smatrala da je za Marca najbolje da ima prostor u kojem bi mogao sam da istražuje ono što voli i tako sam dokučiti ko je i kakav je. Ova rana iskustva ostavit će trajni utjecaj na ovog dječaka.

Planina Slesse iznad Aggasiza, mjesta gdje je Marc Leclerc odrastao (Michael Russel)

Pored toga što je volio prirodu, Marc je kao dijete bio radoznali čitač, barem kada se radilo o knjigama avanturističke tematike. Njegova ljubav prema planinama se razvila nakon što mu je djed poklonio knjigu Chrisa Bonningtona Potraga za Avanturom. Najveći dojam na Marca su ostavljale slike sićušnih ljudi koji su se penjali po golemim površinama snijega i leda. Može se reći da su veliki snježni vrhovi od ranih nogu živjeli u njegovoj mašti, stvarajući u Marcu želju da bude dio te tradicije osobenjaka. Svoj prvi uspon Marc će ostvariti s nepunih devet godina, kada će ga Michelle pustiti da se penje na umjetnom zidu trgovačkog centra. Nakon toga, Leclerc se priključuje penjačkom klubu, da bi s 13 godina odustao od njega kako bi sam počeo planinariti u području Harrison Bluffsa, nedaleko od planine Slesse, gdje se 2012. godine preselio sa svojom obitelji. Do mjesta penjanja Marc bi se vozio biciklom, te je od malih nogu tamo sam provodio noći penjući se i uživajući u prirodi. Kao dijete radničke porodice, Marc je svoj prvi alat za penjanje po ledu, uže i set čeličnih klinova, kupio u dobi od 14 godina nakon što je proveo ljeto radeći sa svojim ocem. Te je alate naučio koristiti samostalno, uz pomoć starog vojnog priručnika za preživljavanje. Zatim, kad je imao 15 godina, majka mu je kupila knjigu Planinarstvo: Sloboda brda, nadahnuvši ga tako da se pridruži Planinarskom društvu Britanske Kolumbije.


Drugi dio: Ljubav

Zbog državnih propisa, Marc se s 14 godina morao vratiti u srednju školu. Iako je kao jako nemiran mladić često upadao u nevolje, uspio je maturirati godinu dana prije vremena. Zatim je, slijedeći savjet i poticaj svoje majke – koja je bila svjesna da njeno dijete nikad neće moći raditi posao od 9 do 5 – Marc odlučio u potpunosti posvetiti život svojoj strasti. Tako se preselio u Squamish, meku penjačke scene u Kanadi. U materijalnom smislu, Marc je u to vrijeme živio prilično jednostavno, te je kao stambeno rješenje za 180 dolara mjesečno iznajmljivao stubište u kući prijatelja. U Squamishu je živio životom lutalice te je pronašao dom među „neprilagođenim“ ljudima iz penjačke zajednice. U to vrijeme nije imao ni auto ni telefon. Priča kaže da mu je telefon odnijela divlja lisica kad ga je jednog dana na penjanju ostavio u kesi sa salamom. Nakon ovog događaja Marc je shvatio da mu je možda i bolje bez mobitela. Osim što je penjao brojne zahtjevne staze, tih godina se isto tako upustio u scenu tulumarenja, te je često uzimao halucinogene droge, možda upravo zbog toga što je volio stanja promjene uma, koje je često tražio i u planini.

Zaljubljeni Brette i Marc u planinama (https://marcandreleclerc.ca/)

U jednom trenutku, Marc je ušao previše duboko u sve to te je počeo gubiti dodir sa svojom strašću za penjanjem. Iz ovog životnog ponora izvukla ga je mlada slobodna penjačica Brette Harrington, koja će istovremeno potaknuti Leclerca da svoje neuredno stubište preuredi u neku vrstu dnevnog boravka te da se iznova zaljubi u penjanje. Za njega, s kojim je neko vrijeme živjela i u šatoru u šumi, kaže da nikada nije trebao da živi luksuzno, te da su oboje shvatili da je za njihov stil života najlakše živjeti sa što manje stvari. Isto tako, Brette kaže da se zaljubila u Marca zato što je bio jako društveno čudan, ali i drugačiji od bilo koga koga je ikada upoznala. S druge strane, Marc kaže da mu je Brette pomogla da izađe iz iskustva koje, za razliku od planine, nije bilo stvarno, te smatra kako ga je ona podsjetila na ono što je izgubio, te kako je zbog nje opet shvatio kakav je to osjećaj biti duhovan te ući u intenzivno iskustvo na planini.


Treći dio: Alpinist

Marc je tijekom svoje karijere uglavnom prolazio ispod radara, te je široku slavu i priznanje stekao mnogo godina poslije. Tijekom svojih posljednjih tinejdžerskih godina te početkom dvadesetih, Leclerc je odradio značajan broj važnih uspona u Britanskoj Kolumbiji, među kojima je u javnosti najviše odjeknuo onaj koji njemu vjerojatno nije bio među najdražima. Tako je Marc prvi put privukao veću pažnju na penjačkoj pozornici nakon što je – nehotice i sasvim slučajno – oborio brzinski rekord na Grand Wallu u Squamishu koji je do tog trenutka držao Alex Honnold, danas najpoznatiji solo penjač, čiji je dokumentarac Free solo prije nekoliko godina nagrađen Oskarom.

2015. godine Leclerc odlazi u Patagoniju, koja se smatra poligonom za dokazivanje bilo kojeg ozbiljnog alpiniste, te koja je dugo vremena bila njegov životni san. Marcov nedostatak fokusa na stvari koje mu nisu bile previše zanimljive doveo je do toga da je putovnicu izvadio samo 24 sata prije polaska, te da je na let stigao u pogrešnu zračnu luku. Ipak, iako je u hostel u argentinskom selu El Chalten stigao dosta kasno u noći te nakon puna tri dana putovanja, u 7:30 sljedećeg jutra Marc je već bio na putu za Dolinu tornjeva, to mitsko planinarsko mjesto. Tijekom prve noći u planinama Patagonije, Marca je iz sna probudila lavina. Tijekom druge izgubio se u mraku usred ledopada. Tada je sjeo i gledao zvijezde u iščekivanju jutarnjeg svijetla koje bi mu olakšalo orijentaciju. Noć prije finalnog uspona Marc će imati cijelu Dolinu tornjeva samo za sebe. U tom izletu Marc će na kraju izvesti prvi solo uspon po stazi The Corkscrew na Cerro Torreu (vrhu Toranj). Između ostalog, na putu do vrha Marc će proći preko ledenjaka bez užeta, što je aspekt alpskog soliranja kojega se on najviše bojao. Leclerc je poslije uspona na svom blogu napisao da je soliranje The Corkscrewa "kratki korak u budućnost" u njegovim naporima da ispuni svoj životni san te postane istraživač. Argentinski penjač i planinski vodič Rolando Garibotti napisao je da je Leclercov uspon na The Corkscrew bio čin „planetarnih razmjera, daleko najteži put koji je ikad slobodno popet na Cerro Torreu i tek sedmi solo uspon ikada."

Cerro Torre i Cerro Egger su planine Južnopatagonskog ledenog polja koji se nalazi u Dolini tornjeva u Južnoj Americi (https://twanight.org/)

2016. godine Leclerc će odraditi prvi solo uspon ikada napravljen u povijesti na stazi Infinite Patience na zidu Emperors' Face (Carevo lice) na Mt. Robson, najvišoj planini na Kanadskom štitu (eng. Canadian Rockies). Ovaj zid je tri puta veći od poznatog El Capitana koji se nalazi u nacionalnom parku Yosemite u SAD-u, te na svom usponu zid postepeno prelazi iz ledenjaka u lavinu, te stijenu, led, i snijeg. Marc kaže da je „Kanadski štit zastrašujuće mjesto za penjati se sam: planine su velike i udaljene s često labavim stijenama, te naravno bez infrastrukture ili mobilnog prijema“ u slučaju da nešto pođe po zlu. Osim svog MP3 playera i slušalica, Mark na put za Kanadski štit nije ponio nikakav telefon, sat ili drugu tehnologiju koja se koristi u planinarstvu, odlučujući se osloniti isključivo na vlastitu intuiciju. Noć uspona Mark je proveo na samom vrhu planine, gdje je čekao poboljšanje uvjeta za sigurniji silazak. Te noći odjeća mu se smočila dok je prokuhavao vodu, baterije na svjetiljci su mu crkle, te je slučajno ispustio upaljač te tako ostao bez vode i zaliha liofilizirane hrane koja je od tog trenutka postala beskorisna. Dok se smrzavao sam u mraku na najvišem vrhu planine, Leclerc je sve to podnio s velikim stilom te je kasnije napisao: „Unatoč nelagodi, neporecivo je da je situacija bila poprilično nevjerojatna.“ Da bi se shvatila veličina Marcovog dijela, vrijedi reći da se čak i s korištenjem užeta, koje Mark nije koristio, uspon ovom stazom smatra mitskim pothvatom.

Marcov uspon na Emperors' Face (https://marcandreleclerc.ca/)

Nakon što je završio ovaj uspon, Marc je na svom blogu napisao: “Bio sam zastrašen Carevom snažnom aurom, ali na kraju smo postali prijatelji, te je Car sa mnom velikodušno podijelio svoje zlato, ostavljajući me doista mnogo bogatijom osobom.“ Istovremeno je za ovaj uspon dodao: „Što je iskustvo veće i dublje, to je o njemu teže pisati. Bio je to peti dan koji sam proveo sam u planinama i moje su misli dosegle dubinu i jasnoću kakvu nikad prije nisam doživio. Čarolija je bila prava. Osjećam se kao da ću biti stvarno sretan ako ikada više doživim takvo iskustvo.“

Tijekom rujna 2016. godine, Marc se ponovo vratio u Patagoniju kako bi dovršio životni san za koji se pripremao najveći dio godine, a za što je Car predstavljao tek uvodni dio. Penjući se uz 1000 m visoki kameni stup koji se uzdiže oko ledenjaka, Marc je ovoga puta napravio prvi zimski solo uspon na Torre Egger, jedan od impozantnih vrhova u Dolini tornjeva te prema mnogima najteži vrh za penjanje u cijeloj Americi. Ovaj uspon Marc je izveo iz drugog pokušaja, budući da ga je tijekom prvog snježna mećava uhvatila na vrhu visećeg ledenjaka, tek nekoliko desetina koraka ispod samog cilja. Kako ga želja nije puštala, Mark je togom drugog pokušaja uhvatio vremenski prozor koji je bio čak kraći od prvoga te se uspio popeti na Toranj za samo jedan dan. Uspon na Torre Egger je izrazito opasan čak i u najboljim vremenskim uvjetima, te posebno u onim zimskim kakvi su dočekali Marca. Prije ovoga samo je jedan zimski pokušaj ikada bio uspješan, a zimski solo uspon nikada. Za ovo Marcovo čudo argentinska planinarska legenda Garibotti je napisao: “Solaže koje je Marc-André napravio u Patagoniji jasan su korak naprijed. Za ovakvu razinu težine i predanosti do sada nismo čuli, ne samo u Patagoniji, nego bilo gdje.”

Divlja mačka zvana Marc-Andre Leclerc (https://marcandreleclerc.ca/)


Četvrti dio: Odlazak među zvijezde

Tijekom marta 2018. Marc Leclerc pridružio se Ryanu Johnsonu, mještaninu iz Juneaua na Aljasci, koji je nekoliko godina tražio partnera koji bi bio voljan i sposoban s njim popeti rutu od 762 metra do glavnog tornja Mendenhall Towers. Čak i za Aljasku – gdje je sve veliko – ovaj masiv je ogroman, te u kasnu zimu nikad ne vidi sunca. Zid završava na nizu pukotina koji pokrivaju snježno polje od 55 stupnjeva nekoliko stotina stopa prije nego što se izdignu u ravnicu na ledenjaku. Kad su stigli na sami vrh, Marca i Ryana je iznenadilo postojanje mobilnog signala te su telefonirali svoje partnerice i objavili nekoliko postova na društvenim mrežama. Iako se na snimci, koja je i dan danas dostupna na internetu, stotinama milja daleko ne može vidjeti niti jedan oblak, ono što se kasnije dogodilo bio je misteriozan i neočekivani dolazak oluje koja je na kraju ova dva pustolovca koštala života. Nevrijeme koje ih je stiglo bilo je takvo da je potraga za njihovim tijelima morala biti odgođena četiri dana te ona do dan danas još uvijek nisu izbavljena iz planine koja ih je obavila u svoj nemilosrdni zagrljaj.

Ilustracija Mandenhall Towers u Aljasci (John Nelson)

Za kraj, možemo reći kako je priča Marca-Andréa Leclerca puno više od još jedne priče o penjanju. Marcov je život u stvari štorija o jednoj životnoj filozofiji koja ovoga čovjeka u mojim očima stavlja, u moru tolikih planinara i alpinista, na jako posebno mjesto. Imajući na umu njegovo ogromno znanje, Marc je jako lako mogao biti slavan i živjeti život slavnih. Mogao je zaraditi mnogo novca; mogao je ispružiti prsa i vikati svijetu koliko su samo njegovi usponi iznimni, ali on se sve do svoje smrti koncentrirao isključivo na ono što je smatrao važnim. Kad su pokušali snimiti film o njegovim spektakularnim sposobnostima u planini, on je u jednom trenutku samo pobjegao, namjerno izgubivši telefon koji su mu producenti dali kako bi lakše dolazili do njega. Isti taj producent je rad s Marcom poredio sa snimanjem vuka u divljini, čiji su neprestani nestanci pomalo frustrirajući, ali puno više obavijeni određenim velom plemenitosti koju je teško ne zavoljeti. Pričajući o svom kolegi Leclercu, Alex Honnold, najpoznatiji solo penjač današnjice, kaže: „Čini se da neki ljudi malo previše žele svu tu slavu. Jednostavno niste sigurni je li njihova motivacija da budu dobri u nečemu ustvari čista. Čini se da Marc takvo nešto uopće ne želi. On to jednostavno radi. On ne želi nikakve pohvale ili bilo što, on samo želi doživjeti iskustvo u planinama.”

Dok na blogu prepričava svoje iskustvo u planinama, Mark piše: “Planina me je vukla u potrazi za avanturom, sa željom da istražim vlastita ograničenja i da također uronim u svijet tako lijep da će mi zauvijek ostati urezan u sjećanje. Kada sam u planinama, s misijom, kao da sve površnosti života jednostavno ispare i često se mogu naći u dubljem stanju uma, i to me može držati neko vrijeme nakon velikog uspona. Nakon toga toliko cijenite sve, sve ono što većinu vremena uzimate zdravo za gotovo. Nekako je to smiješno, ali stvarno postignuće zapravo ne mijenja vaš život, kao što mislite da bi moglo, ali ono što vam ostaje je putovanje koje vas je dovelo do te tačke. Neosporno je da sam kao mladi penjač bio izmanipuliran od strane medija i popularne kulture i da su neki od mojih uspona podsvjesno oblikovani kroz ono što svijet doživljava važnim u smislu sporta. Kroz vrijeme provedeno u planinama, daleko od gužve, daleko od štoperice i ocjena i svih popisa rekorda, polako sam izdvajao ono što mi je bilo važno i odbacivao ono što nije. Naravno, putovanje učenja nikad ne završava, ali sam počeo vjerovati da je prirodni svijet najveći učitelj od svih i da je slušanje u tišini svemira oko sebe možda najproduktivniji način učenja. Možda to i nije veliko iznenađenje, ali ljudi se tako često boje vlastitih misli, te ih pribjegavaju zaglušiti stalnom bukom i ometanjem. Je li uzrok tome strah od toga tko smo zapravo? Možda se mnogi od nas boje suočiti s vlastitom osobnošću, toliko da nastavljamo živjeti u svijetu laži, ispunjavajući prazninu istinskog zadovoljstva time što smo glumci koji nastoje da nas svijet oko nas doživljava kao nešto što 'trebamo biti', ne dopuštajući nam tako živjeti ono što jesmo.

Dok posljednjih dana razmišljam o životu Marca Leclerca, čiji sam dokumentarac The Alpinist pogledao tri puta u posljednjih mjesec dana, na pamet mi pada vjerovanje naroda Selknam, starih stanovnika Patagonije koji su pokušavali da žive u harmoniji s kozmosom te koji su na svojim tijelima crtali zvjezdana gvožđa jer su vjerovali da se nakon smrti mogu transformirati u zvijezde. Imajući ovo vjerovanje na umu, nadam se da je Mark sada jedan od njih, te da tako nastavlja biti uronjen u ono što je od života najviše volio.

Salvador Malespina, Prometej.ba