Kao da sam morao dopustiti da iskustvo bivanja u egzilu sasvim prožme moje biće kako bih se osjetio spremnim da nešto donekle suvislo napišem. Iako sam u dobrovoljno izgnanstvo odlazio i ranije, osjećam kao da u ovom okružju, izvan svega meni poznatog, nanovo učim pisati. Nisam od onih koji će reći da im pisanje u životu gotovo ima funkciju disanja, ali u ovom slučaju zbilja osjećam da je tako. Pisanje mi pomaže da stvari sjednu na svoje mjesto, da spoznajem sebe i odredim se u svijetu, u toj promjenjivoj i užurbanoj cikloni što premeće izgubljena vremena i čisti puteve za dolazak nepoznatog.

Kao da putem egzilskog pisanja upravo radim teoriju o sebi samom, i prvenstveno za sebe samog, da razumijem svoje mjesto u stvarnosti kao takvoj, ono čemu uostalom svaka teorija služi. Teorija, iako posve apstraktne naravi, po pravilu nam pomaže da bolje razumijemo i interpretiramo konkretnu stvarnost. S jednog sam predavanja upamtio metaforu po kojoj je iznalaženje teorije poput hrvanja s anđelima. Pokušaj je to da borbu i dramu surove stvarnosti objasnimo kroz tanane koncepte i vokabulare slomljive poput njihovih mekih krila. I zbilja jest, samo u slučaju egzilskog bivanja i pisanja to uključuje jednako tako, ako ne i više od toga, hrvanje s palim anđelima.

Pa usprkos razumijevanju, opet mi se javlja ta čudna potreba da tražim opravdanja zašto uopće pišem o sebi, zašto moram stvarnost kao takvu povezivati sa svojim nutarnjim iskustvima, ishitrenim emocijama i ponekim dugotrajnijim osjećajima. Osim što sam subjekt u vlastitoj koži, a ne u nečijoj tuđoj, najlogičniji mi se odgovor u ovom trenutku čini da je to zato što mi život počesto, možda i prečesto, nalikuje na fikciju. Na meni je da posmatram, nema potrebe za izmišljanjem, iz mog malog magičnog realizma niti ne tražim više puta nazad. Veoma je dobar osjećaj i to si priznati. Kao što je olakšanje bilo odustati od metodičnog pisanja, da misli zabilježim radije fragmentarno, onako kako i živim zajedno s ostatkom civilizacije. Dobro se osjećam svaki put kad odbacim neku staru naviku kao zmija staru kožu. Olakšanje je priznati si bilo što, svaki put.

Život kao takav, a egzilsko iskustvo to posebice kristalizira, uči me da „svakoga dana u svakom pogledu sve više napredovati“označava umijeće poznavanja trenutka i mjesta kada treba stati, predahnuti i skinuti s pleća višak onog natovarenog. Nemoguće je, nepotrebno, i nadasve iluzorno misliti da nam je stalno rasti i napredovati.„Sve ima svoje doba, i svaki posao pod nebom svoje vrijeme“, kaže mudri i dragi starozavjetni Propovjednik, a među tim dobima postoji i „vrijeme traženja i vrijeme gubljenja.“ Volio bih napokon napisati nešto i o svom utočištu.

***

***

Nije Malta samo egzil, Malta je i utočište sasvim doslovno, malat. Tako su je Feničani nazvali prije nekih tri tisuće godina nakon što susretno izvukli žive glave usred mediteranske oluje potrefivši na majušni otočni arhipelag smješten između Sicilije na sjeveru te Tunisa i Libije na jugu.

Trebat će proći tisuću godina da još jedan brodolom na Maltu donese svetog Pavla na svom zadnjem putovanju prema Rimu odakle naposljetku ne izvlači živu, odnosno glavu uopće. Kažu Djela Apostolska da je sv. Pavao na Malti od strane domaćih i tadašnjeg rimskog namjesnika Publija ugošćen neobičnom gostoljubivošću, ili nesvakidašnjim čovjekoljubljem, ovisi od biblijskog prijevoda. Nakon što je čudotvorno izliječio Publijeva oca od vrućice i srcobolje, ili od vrućice i proljeva, opet zavisi od biblijskog prijevoda, taj rimski kolonijalni upravitelj obraća se na kršćanstvo i postaje prvi malteški biskup, danas nacionalni svetac zajedno sa svetim Petrom i Pavlom.

Tako nauk Isusa Nazarećanina od tada postaje duhovno utočište Maltežanima te identitetska brana od napasti s istoka, simbolično manifestirana u masivnim obrambenim zidinama podignutih od reda križara svetog Ivana Jeruzalemskog. Oni pak na Malti dobivaju egzil od Karla V. u prvoj polovici 16. stoljeća nakon što ih Sulejman Veličanstveni protjera s grčkog Rodosa. Do današnjeg je dana katolicizam ovdje karakteriziran snažnim manifestacijama pučke religioznosti, lokalnim festama i procesijama, te je zajedno s obrambenim zidinama najsnažnija javna simbolika s otprilike tristo šezdeset i pet postojećih crkvi na otočiću manjem od Cresa. Za svaki dan po jedna, kako kažu ovdje.

Razni će brodolomi u međuvremenu dovlačiti ljude na Maltu i još puno manji sestrinski otok Gozo, neke od nas ljubavni, neke vlastitog nespokoja, a neke treće pak male brodice koje isplovljavaju iz tristo i pedeset kilometara udaljene Libije. Oni što dolaze u pretrpanim brodicama ipak nisu poput sv. Pavla dočekani s neobičnom gostoljubivošću, a još manje nesvakidašnjim čovjekoljubljem. Ove godine je gotovo bez iznimke svaki pokušaj takvog dolaska na Maltu rezultirao policijskim pushbackom i autoritativnim prstom uperenim u smjeru Lampeduse ili Sicilije. Prije toga, dok su dolasci još bili dopušteni i dok su davali zamah golemom biznisu međunarodnih organizacija za migracije, oni bi po pravnoj proceduri nakon dva dana plovidbe u čamcima po otvorenom moru bivali smješteni u pritvor na nekoliko mjeseci do pola godine. Dakako,oni sretniji među njima koji ne završe na dnu mora. Takvih je, na dnu Sredozemnog mora, prema posljednjim procjenama međunarodnih organizacija, samo brojeći od 2014. nadalje, završilo njih više od dvadeset i četiri tisuće.

Suvremeni civilizirani svijet se voli hvaliti kako suvremeni civilizirani svijet nikada više ne bi dopustio da mu se dogode Auschwitz i Srebrenica.U isto vrijeme taj suvremeni civilizirani svijet ne zna ili ne želi znati da mu niti oko zatitra na stotine neoznačenih masovnih grobnica u morima, rijekama i šumama što okružuju našu kršćansku Europu. Bez imena, povijesti i budućnosti, njihove kosti nitko neće tražiti i za njihovim sudbinama nitko neće plakati. Nekada je Europa sasvim legalno ubijala aktivno, danas isto ubija legalno, ali pasivno. Kršćanska je Europa zaboravila da se ne griješi samo djelom, nego i propustom.

***

***

Moj je egzil i moje utočište, ali primjećujem da me takvog, svojom voljom izmještenog, razmještenog, pretumbanog, dok se pronalazim među nepoznatim egzistencijalnim i geografskim koordinatama, na čudan način otuđuje od stvarne patnje. Ne znam pratiti ratove uživo i solidarizirati se online. Kao i mnogo puta dosada, osjećam kako me senzacionalizam otuđuje, odvlači me od suštine te me ispunja golemom tugom i nespokojem. Sasvim se izgubljeno osjećam u virtualnom kozmosu u kojem je cinizam zamijenio imaginaciju, gdje nečija patnja postaje fejsbučki meme, nečiji vapaj tekst u balončiću iznad glave, nečija smrt tek još jedan broj. Eksploatirali smo već gotovo sva zamisliva dobra, sada ćemo i samu stvarnost, vrište, plaču i smiju se naši profili i avatari kad već ne možemo ili ne znamo mi.

Otuđen od patnje svijeta i izgubljen pod suncem Propovjednika, pod kojim pak nema „baš ništa novoga“ osim starih problema u novim formama, tražim razumsku utjehu, nešto nepromjenjivo i stalno, nešto što ne gubi sjaj i smisao uslijed korozije besmisla izazvane ljudskom glupošću, pohlepom i zavišću. I eto je, šulja se iz prikrajka i čeka svoje izgubljene sinove i kćerke, tek što sam pomislio gdje je nestala, ona mi prilazi kao nekada davno nesretnom rimskom konzulu Boetiju dok je tražio utjehu u zatvorskoj ćeliji, osuđen na smrt zbog tobožnjeg sudjelovanja u političkoj uroti. Bolje od mojih osjećanja priča njegova Utjeha filozofije:

„Dok sam to u sebi šutke premišljao i perom bilježio plačnu tužaljku, učinilo mi se da mi je nad glavom zastala žena veličanstvena pogleda, očiju gorljivih i prodornijih preko uobičajene moći ljudi, živahne puti i neiscrpne krepčine, i premda doduše bijaše tako vremešna nikako se ne bi moglo povjerovati kako pripada našemu naraštaju; teško je bilo odrediti joj stas.“

Poput kakvog eskapističkog mehanizma i opijuma za razum, njen blagi dodir pretvara se u otriježnjenje i odvodi me opet tamo, na neiscrpni izvor koji budi, potiče i osnažuje. Tamo strah od samotnjaštva i začuđenih pogleda iščezava pred istinom, tamo materijalna korist i društvena prihvaćenost bježi pred slobodom, tamo nečiju tuđu bol osjetim kao svoju pred naletom vjetra pravde. Bezvremena i bez doma, bez vlasnika i domovine, čujem ju u polusnu dok utješno šapće i budi me iz ravnodušnosti bez osuđivanja:

„Nema nikakve opasnosti, pati od letargije, zajedničke bolesti prevarenih umova. Malo je zaboravio na sebe, lako će se sjetiti je li me prije upoznao; da bi to mogao učiniti, obrišimo mu malo oči zamračene koprenom smrtnih stvari.“

***

***

Kao bizarni eksperiment neoliberalnog kapitalizma u svom punom sjaju, Malta je također porezna oaza mnoštvu offshore kompanija i ruskim oligarsima koji si mogu priuštiti malteške „zlatne pasoše“ kako bi ušli na tržište EU-a. Oaza je to i mnoštvu sumnjivih inozemnih građevinskih kompanija koje su na dobrom dijelu našeg dragog kamena napravili groteskni disneyland od betona, asfalta, željeza i stakla, jeftinih zgrada koje ugošćavaju inozemnu radnu snagu i luksuznih turističkih resorta za one čiji džep nije prikladno nazvati dubokim. Zamah građevinskog biznisa na Malti je takav da prema novoj pošalici roditelji svoju djecu uče brojati pokazujući im pejzaž kranova koji strše u zraku, a kapitalističku eksploataciju prirode i ljudi niti papa Franjo ne propušta kritizirati s oltara u nedavnom posjetu Malti. S brojem crkvi na otoku se može mjeriti tek broj registriranih i-gaming firmi, njih više od tri stotine, koji uključuju online casina, kladionice i druge oblike zabave za istrošene, ispražnjene i usamljene mozgove našeg grandiozno dosadnog Zapada.

No, kako svako mjesto ima svoje heretike, onu drugu stranu koja prvoj strani ne da mira, takvu stranu ima i Malta, njeno ime je Daphne Caruana Galizia. Budući da gomila sumnjivih poslova povlači za sobom i gomilu pitanja, u takvoj plodnoj zemlji za korupciju koja se može nožem rezati po zraku neka je pitanja bolje prešutjeti. Daphne se s time međutim nije složila, kao istraživačka novinarka razotkrila je premreženu, prljavu i opasnu koruptivnu igru inozemnih biznismena i vrhuške Laburističke stranke koja drma Maltom posljednjih deset godina. U svojim bezbrojnim novinarskim upisima u malteškim novinama i na svom nezavisnom blogu rastavila je na proste faktore politiku bivšeg premijera Josepha Muscata i njegovih najbližih suradnika u aferama vezanim za gore opisane koruptivne pošasti i mnoge druge od kojih će neki postati i dio famoznih Panama dokumenata. Na svakodnevne prijetnje uzvraćala je još hrabrijim razotkrivanjem dok naposljetku nekima nije prekipjelo. Ubijena je 2017. bombom instaliranom ispod vlastitog automobila u blizini svoje kuće.

Uslijedit će nezapamćeni valovi protesta, a Muscat, dotadašnje laburističko božanstvo, povlači se nakon nekog vremena iz politike nakon što su šef njegova kabineta i ministar turizma dovedeni u vezu s ubojstvom. Ne znam je li to zato što promatram izvana, ali naše balkanske političke njuške izgledaju kao pitomci u usporedbi s nekima ovdje. Iako pravosudni epilog možda nikada neće dokazati da je ubojstvo politički naređeno, država ju, kao policijski nezaštićenu, još jednom ubija propustom.

Nakon Daphne ništa više nije isto, njezino je nasljeđe od masivne važnosti. Dok dosadni i predvidljivi turisti šeću središtem glamurozne i bogate Vallette, preko puta Palače pravde gledaju na njezin mali improvizirani memorijalni trg i pitaju se o čemu se tu radi. Treba im netko objasniti da je Daphne ona Druga Malta, vapijući glas iz malteške pustinje zatrovane korupcijom. Njeno je fizičko tijelo možda ubijeno, ali njen duh itekako živi, ono je glas savjesti, zvijezda vodilja i inspiracija onima koji poraz nikada neće prihvatiti kao realnu opciju.

***

***

Budući da gomila sumnjivih poslova povlači za sobom i gomilu radne snage, tako je Malta utočište i inozemnoj radnoj snagi koja čini gotovo trećinu čitavog stanovništva. Malta ukupno broji oko pola milijuna stanovnika s tendencijom rasta, pritom uz više od tristo i pedeset tisuća registriranih automobila. Poput mene, tako svoje utočište ovdje nalaze indijske medicinske sestre i doktori, čistači iz Bangladeša, spremačice iz Ukrajine, digitalni nomadi iz Zapadne Europe, podrška korisnicima iz Kine i Južne Koreje, zaštitari iz Srbije, konobari i kuhari iz Makedonije i Bugarske, jeftini građevinski radnici iz Albanije, i tako u krug kugle zemaljske.

Pokušavam ponekad generacijama odraslim na nauku o proleterijatu objasniti što je to prekarijat i kakvi su to naši današnji prekarni poslovi i životi. S tim se anđelima, međutim, još uvijek neuspješno hrvam. Jedino što bi se moglo zasada reći, kako primjećujem u razgovoru s dragom osobom, da je proleterijat, uz sve rezerve koje ovakva generalna tvrdnja po sebi nosi, ipak kudikamo više bio osvješteniji i živio dostojanstveniji život od današnjeg prekarijata. Neuspješno to objašnjavam i samom sebi budući da ponekad osjetim da su mi rad za šankom ili dostava na biciklu pružili antropoloških spoznaja dovoljnih za nekoliko života.

***

***

Sasvim neočekivano, na Malti susrećem meni bliska balkanska plemena i postajem još jednom svjestan koliko malo o Balkanu znam. Htio sam, naime, nekada otključati tajne balkanskog identiteta. Shvatio sam, međutim, da je tako nešto ne samo nemoguće, nego je čak i smiješno, ako ne i nepristojno. Mislim da sam, pogotovo potrefivši na antičku filozofiju u formativnim godinama svoje životne skitnje, tragao za univerzalnim ključem koji otključava odgovore na sva pitanja. Ja sam zbilja u svojoj zabludi mislio da postoji „jedan ključ što otključava sve“, udžbenik koji ću otvoriti kada mi treba odgovor na pitanje smisla, egzistencije pa čak i praktičnog života. Tako sam u svojoj naivnosti mislio da taj ključ drži Platon, pa onda kasnije i poneke fusnote na njega koje su se pojavljivale kroz povijest filozofije. Došlo je ipak do toga da se hranim mrvicama sa svačije trpeze i ta me činjenica ispunja radošću i spokojem.

Tako sam pristupao i Balkanu dok ga nisam napokon počeo razumjevati kao mozaik u kojemu niti jedno pleme nije suvišno i u kojemu svako ima pravo na svoje mjesto pod suncem. Balkan je bio i uvijek mora biti dovoljno velika trpeza za sve, inače prihvaćamo poraz kao povijesnu nužnost. Ako mi netko kaže da činjenice pobijaju moje pravo na mišljenje i imaginaciju, mogu im tek odgovoriti poput Hegela: „tim gore po činjenice!“

Upoznajem tako na Malti i pripadnike gotovo izumrlih plemena, one što se nazivaju Jugoslavenima. Raspadom njihove države raspao se i njihov dom, oni kao djeca iz mješovitih brakova ne pripadaju nigdje, o njima danas pričamo kao o kakvoj endemskoj vrsti biljaka ili neodređenoj vrsti vanzemaljaca. Neki od njih su došli prije rata bježeći od proključalog i prebiberenog čušpajza iz kuhinje nacionalizma. Neki drugi su pak došli nakon rata nakon što su ostali bezuspješno braniti Jugoslaviju. Ne pitajte me kako su je branili, ne pitam ih ni ja.

Ovdje smo ipak svi naši, između mog hrvatskog i ostalih balkanskih plemena nema velike razlike, mi se razumijemo, razumemo i razbiremo bez poteškoća. Dapače, kakvo je olakšanje svima nama kad prepoznamo našeg, prebacujemo se odmah s poganog engleskog na naški. Srbi su ovdje po novim istraživanjima peta po brojnosti radna snaga nakon Talijana, Filipinaca, Indijaca i Britanaca. U pojedinim dijelovima Malte naselja su većinski naseljena našim plemenima, u nekima ćete pronaći i nekoliko bugarskih shopova,dok su na partijima elektronske muzike većina raje rasplesani Balkanci i Balkanke, uključujući i DJ-eve.

Ima doduše ovdje i pripadnika onih plemena za koje su se mnogi nadali da će izumrijeti, ali još nisu. Dok šećem tako po rivi jednog malog ribarskog mjestašca na otoku Gozu, šarene barke miruju na bonaci i naizgled mi ništa ne može poremetiti unutarnji mir. Ipak, u tom trenutku pored mene prolazi mladi četnik mojih godina, na glavi mu ray-banice, a na majici veliki portret glavatog i bradatog Draže Mihailovića. U rijetkim momentima iznenadne unutarnje agresije, snažno poželim da ga gurnem u more i pobjegnem, naposljetku to ipak ne činim već nastavljam potragu za izgubljenim unutarnjim mirom.

***

***

Zovu me Bogdan i radim u kazinu. To je tradicionalna lokalna kafana gdje se svako jutro komšiluk skuplja da popije instant kavu ili engleski crni čaj s mlijekom koji se poslužuju u običnim čašama, tradicija koja potječe još iz vremena težačkog života radničke klase.Teško im je upamtiti moje ime, misle da sam pravoslavni, gledaju me u čudu dok im objašnjavam da sam iz države koja je katolička gotovo kao i njihova, da na Balkanu dapače ima i puno muslimana. Iskreno guštam iza pogrešnog imena, plemena i konfesije, osjećam se dobro dok sam tako skriven u identitetskom egzilu.

U mojoj miloj, šarmantnoj i pod kožu uvučenoj Florijani kao da je vrijeme stalo. Sagrađena je u 18. stoljeću pod upravom portugalca Antonia Manoela de Vilhene, tada velikog meštra viteškog reda sv. Ivana, kao svojevrsno predgrađe i dodatni obrambeni blok prije ulaza u Vallettu. Ovdje još postoje lokalne obiteljske radnje na svakome ćošku, mobilne tržnice s voćem i povrćem, a namirnice na štriku stižu na gornje katove za one kojima je teško silaziti dolje. Tek nekoliko jutarnjih malteških fraza koje redovito čujem po dolasku na posao oslikavaju sasvim dobro miks kolonijalnih jezičnih nasljeđa, 'dobro jutro' se pod utjecajem talijanskogkaže bongu, ali svi se pozdravljaju, ovoga puta pod utjecajem posljednje engleske kolonijalne uprave sa a'right?, a'right! Redovita poštapalica je zapravo blasfemična il ostija! koja potječe od hostije, tijela Božjega, izraz koji Maltežani nesvjesno koriste kao znak potvrde, čuđenja ili ozbiljnosti izrečenog stanja stvari.

Društvo mi u kazinu ujutro pravi jedan vječni mladić koji uz svoj tradicionalni jutarnji espresso i hašiš započinje dan. Nakon što parkira svog Harley Davidsona i srdačno odobri puštanje neke novije country numere, pripovijeda mi jednom i nikad više kako je kao pravi mladić, tada valjda u svojim ranim dvadesetima, vozio kamione natrpane tijelima s masovnih grobnica „negdje na Balkanu, mislim u Bosni“, koliko je njegova potisnuta memorija mogla da dosegne.

Nakon njega će penzionirani malteški policajac zajedno sa svojim golubom na ramenu još jednom skrolati po fejsbuku tražeći vijesti i fotografije s Kosova, gdje je nekada u svojstvu međunarodne misije čuvao pravoslavnog popa i njegov manastir. Pričat će sa suzom u oku kako mašta često da još barem jednom sjedi na planini i gleda pred sobom reljefe obojane u stotinama nijansi zelene, golema prostranstva Metohije i Kosova u koja ga sjećanje redovito i nostalgično odvodi.

Ispred kazina se odvija čitav društveni život. U razmaku od samo nekoliko tjedana ispred kazina će se burno proslaviti ponovna pobjeda Laburističke stranke, u papamobilu će nekoliko puta proći papa Franjo, festa svetog Publija će se proslavljati punih sedam dana.

U izbornim danima plemenski duh posve prevlada, crvena boja pristaša Partit Laburista okupira ulice, dok se plavi pristaše Partit Nazzjonalista povlače u svoje kuće. Kamioni s otvorenim prikolicama postaju mobilni stranački tulumi koji polako i bučno obilaze ulice jedan za drugim dok ostavljaju zvukove dance hitova iz 90-ih da se polako gube u daljini. Male djevojčice predškolske dobi vrište iz petnih žila ime novog-starog izabranog premijera Abelle dok mašu stranačkim zastavama. Alkohol teče u slapovima, linije kokaina se mjere u metrima. Braća blizanci, koje niti nakon dugo vremena posluživanja ne mogu raspoznati, na dan izborne pobjede plaču jedno drugome na ramenu i tako prekidaju dugogodišnju svađu. Sve dok ih laburistička pobjeda nije izmirila, oni niti su se pozdravljali niti isti stol dijelili.

Malteške fešte su bučne, dapače vrlo brzo postaju prebučne. Bude nas vatrometi koji počinju od ranog jutra, tradicija koja potječe iz vremena kad su tako naselja htjela poslati zvučnu poruku susjednim naseljima da kod njih počinje slavlje. Ako je nekada imala smisla, danas je ta navika postala opće mjesto komercijalizirane budalaštine od koje se kosa diže na glavi zbog gotovo svakodnevne rutine ponavljanja preko ljeta, ne ostavljaći tako mirnog kutka u koje se čovjek može sakriti sa svojim mislima.

Plemenski je mentalitet prisutan na razne načine. Pod kolonijalnim utjecajem ponajviše se dijele na pro-britanske i pro-talijanske, zato će i srca ostavljati za Liverpool, Chelsea i Manchester United ili pak za Juventus, AC Milan ili Inter. Utješno je iz egzila promatrati naše identitetske borbe u usporedbi s ovima. Na Malti naprosto mnoge stvari izlaze na razinu karikature zato što je površinom malešna. Mnogi od njih će reći da se osjećaju kao da su u tuđoj zemlji pod navalom stranaca poput mene, pritom zaboravljaju da su i nastali pod navalom stranaca sa svih strana još otkad su je Feničani nazvali utočištem. Zaboravljamo svi mi, uvijek i posvuda, da su nam geni sačinjeni od navale stranaca, neprekinutog biološkog i kulturnog miješanja odvajkada do danas.

Zaslugom jednog lokalnog revolucionara kazino petkom navečer postaje mjesto kultne jazz večeri. Nakon užurbane i zahtjevne, ali gotovo uvijek lakoćom odrađene smjene prepune miksanja koktela i točenja neloše ponude piva, vina i kratkih pića, spremamo stolice i stolove, brojimo pare, zatvaramo shutter kazina i sjedamo da još malo otpočinemo. Kolega Srbin, Poljak, Francuz, Maltežanin i ja piljimo umorno i zamišljeno u noćna svjetla Florijane, kontempliramo između masivnih i grandioznih zgrada i arkada, onaj moment koji postoji sada i nikad više, ono utočište koje daje spokoj i na kojemu se osjećaš zahvalan do neba. Njihove boje, zelena i bijela, kao nasljeđe mnogih irskih vojnih trupa koje su boravile u Florijani, sada su i moje boje. Ja ću otići, ali vas nosim sa sobom, a vi, kod nas vam se kaže, „nemojte šta zamjerit.“

***

***

Nije niti naše vrijeme ništa poraznije od onih prijašnjih, samo ljudska glupost i dehumanizacija proviruju iza svakog ćoška zato što smo im stvorili kanale preko kojih se prikazuju. Nije li još Propovjednik pisao da je sve „ispraznost“ i da je sve „mučno“, nije li Diogen Cinik još prije dvije i pol tisuće godina tražio čovjeka sa svijećom usred bijela dana, i nije li Umberto Eco u svom Imenu ruže, dok se stavio u kožu mladog benediktinskog redovnika Adisona, pisao ovako:

„negdašnji muškarci bijahu lijepi i visoki (sadašnji su dječaci i patuljci), ali to je samo jedna od stvari koje svjedoče o nesreći svijeta što više sijedi. Mladež više ništa ne želi učiti, znanost propada, čitav se svijet izokrenuo, slijepci vode slijepce i povlače ih u ponore, ptice lete prije nego što su im narasla krila, magarac svira na lutnji, volovi plešu, Mariji ne prija više kontemplativni život, Marti djelotovorni život, Lea postade nerotkinjom, Rahalea krmeljivom, Katon posjećuje krčmice, Lukrecija je djevojčura. Sve je izbačeno iz kolotečine.“

Utjeha je znati da je svaki naraštaj kroz povijest kudio onaj prošli naraštaj, svaki novi je nagoviještao kraj svijeta kakvog znamo. Dok oplakujemo već sada svijet u nestajanju, zaboravljamo da nakon svakog raspada dolazi neki novi. Suštinske tu razlike nema, njihovi su problemi i naši, međutim što nas ipak razlikuje jest pomalo zastrašujuća generacijska svjesnost. Nije krivo složiti se sa Zygmuntom Baumanom kada je definirao postmodernu kao modernitet svjestan samog sebe. Daleko više znamo i daleko smo više svjesniji konstrukcije naših osobnih i kolektivnih povijesti, ne prestajemo pričati o emocijama, zašto smo takvi kakvi jesmo iznutra i zašto se prikazujemo izvana tako kako se prikazujemo.Ipak, sama svjesnost kao takva, opet saznajem iz razgovora s dragom osobom, obično nam nije dovoljan razlog za promjenu nabolje. U tome nam zasigurno neće pomoći neprestani i dozlaboga naporni dotok nadasve nepotrebnih informacija koji nas ne čini boljim ljudima već dapače čini da nam mozgovi pregorijevaju.

Pascalove smo trske koje se njišu na vjetru, uvijek smo bili, ali nas sada vjetar još jače otpuhuje jer se nemamo za što uhvatiti. Oni koji se pozivaju na religijske ili revolucionarne temelje iznevjerili su i jedne i druge, oduzimajući nam tako ono najbolje, utopijsku eshatologiju tako potrebnu i duhovnoj i svjetovnoj duši. Postmoderna je davala naznake da može, ali se zapetljala u sebe samu i tako iznevjerila svoj zadatak da nam dadne odgovor na ono pitanje svih pitanja: zašto jedno isključuje drugo?

Opet će, kao i uvijek dosada kroz historijat ljudske potrebe za zonom svakovrsnog komfora, heretici spasiti svijet, oni koji prepoznaju i demaskiraju platonovske špilje, konstantu ljudske civilizacije od svojih prapočetaka do danas. Ne treba se bojati za duše razapetih i ubijenih heretika, Sokrata, Boetija, Daphne Caruana Galizije i ostalih odbačenih i nepripadajućih, njihova sila ostaje s nama, ona koja ih je tjerala da svoje poglede upere prema veličanstvenoj dami koja nikada ne stari i koja je Boetiju govorila:

„Filozofiji, dakako, ne bi dolikovalo ostaviti na putu nevina čovjeka bez pratnje. Jesam li se trebala pobojati da će me optužiti i prestrašiti kao da se događa štogod novo? Misliš li, naime, da je sada prvi put da nepošteni ljudi mudrost izvrgavaju pogibli? Nisam li i kod starih prije vremena našega Platona, često vodila silnu borbu s nepromišljenom glupošću i nije li, dok je Platon bio živ, njegov učitelj Sokrat uz moju pomoć zaslužio pobjedu nad nepravednom smrću?“

U onim pustinjama gdje rane najsporije zacjeljuju, tamo gdje je sadašnjost nepodnošljiva, tamo će se livade zeleniti i cvjetati. Mogu me zvati patetičnim idealistom i lennonovskim sanjarem, no u svijetu nužnosti gdje to-tako-mora-biti, to mi dapače i laska. U svom blaženom neznanju ne shvaćaju da mene tek kroz život za desnu ruku drži sv. Pavao, a za lijevu Antonio Gramsci, onaj prvi mi šapće da idem i nadom protiv svake nade, dok me onaj drugi tjera da pesimizam razuma prevladam optimizmom volje.

Kao što je svijetu teško prihvatiti da nikada nije bilo čistih identiteta i kultura, nevinih ljudi i naroda bez grijeha, tako mu je isto teško prihvatiti da nije istina egzotična ptica koju ćemo uhvatiti vlastitom rukom, diviti joj se nakratko i potom ju zarobiti u kavez da ne pobjegne te izložiti znatiželjnim pogledima. Baš suprotno, treba svijetu biti dosadan i uporno pokazivati da istina nije jednina nego množina, razasuta, i da se mali dio nje može naći ispod svakog kamena ove leteće planete.

***

***

I moj je cimer na Maltu došao malom brodicom iz Libije. On o svemu priča rado, ali o tome kako se puna dva dana na čamcu zajedno sa stotinjak suputnika vozio od Libije do Malte po otvorenom moru baš nikako. Njega je država Malta sasvim zaboravila, vremenski je više nego dvostruko probila legalni rok da mu dadne odgovor za azil. Državu zbog toga nitko neće nazvati ilegalnom ili iregularnom, onako kako će nazvati njega kad oproba sreću s lažnim pasošem na granici nekog drugog nacionalnog kaveza.

On sanja Europu i Zapad, a ja ne znam kako da mu kažem da Zapad nije ono što on misli, da ga nikad nije niti bilo osim u našim glavama, da nam je oduzeo pravo na snove, na revolucije, na utopiju, na sve ono što nas je, ako ništa drugo, guralo da zamišljamo da možemo biti bolji ljudi. Kako da mu kažem da se taj Zapad odrekao onog najboljeg što ima. Kako da mu kažem da smo ograđeni bodljikavim žičanim ogradama zbog takvih kao što je on i da policija moje države, u moje ime, poradi moje sigurnosti, tuče takve poput njega na mrtvo ime. Zar da mu ja, kao što je Zapad nama, oduzmem pravo na snove?

To što smo nas dva svijeta dva, boje dvije, jedan odrastao pod privilegijama mjesta rođenja pod kojima i skita, drugi primoran da bježi iz škole, doma i kontinenta riskirajući batine i život sam, sve to nas ne smeta da zajedno gledamo Hajduka. On posebno cijeni ludu glavu Lukasa Grgića, ja se pak uvijek iznova čudim srcu Emira Sahitija, a golovi Marka Livaje nas obojicu ostavljaju u nevjerici dok tražimo izgubljeni dah po sobi. Često bi splitski Bili pogodili baš kad zajedno gledamo utakmicu ili kad je on prisutan u dnevnoj sobi. Zbog toga pomislim u jednom trenutku da nam donosi sreću. Posjedam njega, našu amajliju, uvijek otada na fotelju i govorim mu da se ne miče dok ne zabijemo. Ako osvojimo titulu ove godine, inšalah, madona, inšalah, ako se to zbilja i dogodi ja ću vjerovati da moj cimer ima udjela u tome. Brišem znoj sa čela, Filip Krovinović pogađa za 1:0 protiv Gorice, lakše se diše i možemo u miru predahnuti između dva poluvremena. Ramazan je, cimer odlazi da klanja namaz i pripremi iftar, ja odlazim na krov da pripalim džoint.

***


Autor: Goran Stanić, Prometej.ba