Izvor fotografije: Službena Facebook stranica Etno sela Stanišići

Etno sela u Bosni i Hercegovini danas čine značajan i nezaobilazan dio turističke ponude, a njihova ekspanzija u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini može se čitati kao indikator kolektivnog gubitka osjećaja autohtonosti.

Posljednja dva desetljeća na prostoru Bosne i Hercegovine, ali i njenih susjednih zemalja izuzetno je popularan koncept etno sela koja predstavljaju komercijalizirane i izmaštane verzije autohtonih sela. Obično se radi o privatnim projektima pojedinaca koji su prepoznali potrebu tržišta za recikliranjem prošlosti. Etno sela naravno svoj naziv duguju isključivo popularizaciji etno motiva i trendova na globalnom nivou, te kao takva nemaju svoje izvorište u etnologiji. Sam naziv etno sela je pomalo paradoksalan budući da prefiks etno ne nudi dodatno objašnjenje koncepta ovih mjesta. Etno sela nemaju funkcionalnu ulogu (osim donošenja profita svojim vlasnicima), kao ni funkciju neke vrste muzeološke reprezentacije nečega što je nekada autentično postojalo. Ova mjesta uglavnom nemaju nikakvu referencijalnu tačku u prošlosti, a često se promoviraju upravo kao svojevrsni pogled u nekadašnji autentični život lokalnih sela. Autentičnost na koju se pozivaju ova mjesta bazirana je na prezentaciji predmeta i kulturnih sadržaja predindustrijskog doba, a neautentični sadržaji kombinuju se dalje sa uslugama hotela i odmarališta (saune, bazeni, spa, fitnes itd.)

Ova mjesta danas čine značajan udio u ponudi turizma seoskog tipa u Bosni i Hercegovini i sigurno donose značajan profit svojim vlasnicima. Posljednje rečeno ne bi predstavljalo naročit problem da ovakvi projekti i inicijative nisu svojevrsna reinterpretacija prošlosti i da ne učestvuju u kreiranju identitarnih narativa o nama. Bez obzira na njihovu relativno nedavnu pojavu i popularizaciju, etno sela već su se legitimirala kao izvoran i autentičan prikaz prošlosti, dok se izvorni oblici sela i seoskog života zanemaruju.

Na web stranici etno sela Stanišići, najvećeg etno sela na Balkanu i jednog od prvih u Bosni i Hercegovini, navodi se sljedeće: "Etno Selo Stanišići osnovano je 2003. godine, zahvaljujući inspiraciji Borisa Stanišića. Više od nekoliko godina on je putovao po srpskim selima srednje Bosne u potrazi za starim kućama i predmetima, koji će sačuvati predstavu o jednom vremenu i kulturi življenja sa kraja 19. i početka 20. vijeka. Rezultat je autentično planinsko selo u sred semberske ravnice."

Stanišići su jedno od najpoznatijih etno sela u BiH. Selo nudi svjetovne i duhovne sadržaje - u selu se npr. nalazi replika Kozije Ćuprije iz Sarajeva, krstionica koja je rađena po uzoru na crkvu koja postoji na Aljasci, replika manastira Kumanice itd. Kombinacija navedenih replika sa bazenom, jezerima, spa centrom i slično najbolje oslikava trivijaliziranje lokalnog kulturnog nasljeđa zarad privatnih interesa pojedinaca. Arhitektura Stanišića koja više podsjeća na srednjovjekovne dvorce nego na bosansko (srpsko) selo svakako je argument koji ide u prilog tvrdnji da se radi o trivijaliziranju i reispisivanju prošlosti.

Ono što se pojavljuje kao dublji problem kada je u pitanju ova tematika je nedostatak stručne uključenosti etnologa u kreiranje narativa o sadržajima lokalnih autohtonih sela i nedostatak sluha da se popularnost etno motiva i trendova iskoristi kao svojevrsni potencijalitet u kreiranju kvalitetnih turističkih strategija. Međutim, ono što se nameće i kao svojevrsna dijagnoza jeste i očigledna potreba za kreiranjem ljepše prošlosti koja se može pak čitati kao gubitak osjećaja vlastite identitarne autentičnosti.

Anela Hakalović, Prometej.ba