Ep u prozi koji sam dobio od nepoznatog autora, usudit ću se reći čovjeka koji pati od hroničnog nedostatka samopouzdanja, odlučio sam objaviti uprkos beskrajno dosadnom stilu kojim je napisan. Ili možda baš zbog toga. U njemu se ne može zapaziti ništa što podsjeća na fabulu – anonimus tek ređa svoja beznačajna iskustva, kao na fabričkoj traci, pokušavajući im dati neki oblik i smisao, kao što, naprimjer, vjernik pokušava svrhu svoje patnje pronaći u božjem proviđenju. Iako mu to ne polazi za rukom, naš nesretnik ipak naklijava sjeme soc-defetističke proze, možda zanimljive budućim istraživačima. Upravo zbog kakve-takve hroničarske vrijednosti “proze svjedočanstva”, bremenite patničkim sentimentom i lišene stvarne literarne vrijednosti, ovaj digitalni zapis želim izbaviti iz entropije spam e-pošte i predočiti ga čitaocu dovoljno strpljivom da iscijedi poneku kap krvi iz suhe krpe.


Dvadesete su mi izmicale. Imao sam beskorisnu diplomu, neuspješan izlet u poljoprivredu, tri dana pripravničkog staža u općini i jednu malu sobu, tačnije ganjak zasićen propuhom, u staroj djedovoj kući. Dakle, bilo je vrijeme da odrastem. Nije da sam to želio, mogao sam iz-dana-u-dan-iti tako, zadovoljan povremenim šegrtovanjem majstoru-ocu i besplatnom hranom u roditeljskoj kući, ali pritisak je postajao sve jači, kao u ekspres loncu, pa su mi uskoro prigovori roditelja počeli pištati kroz uši.

- Prolaze ti godine, završit ćeš kao rođak Amir, ponavljala je majka.

- Ja bih radio bilo šta, dok mi se ne ukaže bolja prilika, dodavao je otac.

- Valja zaradit penziju, bio je argument tetke koja je brojala šest godina i osam mjeseci do umirovljenja.

- Cura će te ostaviti ako nastaviš tako, nastavljala je majka.

- Neko bi dao sve za bilo kakav posao, insistirala je tetka.

I tako u nedogled…

Obruč je pritezao moju neodređenost. Načuvši da lokalna fabrika mesa u kojoj su radili moji rođaci traži radnike, roditelji su se bez mog znanja obratili jednom od njih, nakon čega je moj visokopozicionirani rođak dogovorio razgovor za posao. Doveden sam pred svršen čin, omča determinizma je stegla moju siromašnu, ali privilegovanu slobodu.

To zapravo i nije bio razgovor za posao, trebao sam se samo pojaviti u firmi kako bi neki šef mogao ustanoviti da imam ruke i noge i da nisam malouman, što je bilo sasvim dovoljno za jednog slagača salama i hrenovki. Prvi radni dan je bio dvije sedmice nakon “razgovora”.

Sada kada mislim o svom životu poslije fakulteta, zaključujem da sam se plašio neuspjeha, zbog čega sam eskivirao očekivanje da pronađem kakav-takav posao. Ako ne odlučite, ne možete ni pogriješiti. Možda griješim; ko je toliko glup da vjeruje vlastitom mišljenju o sebi? Bilo kako bilo, nisam se više mogao varakati iluzijama da će nešto “izletiti”, da će deux ex machina razriješiti to neprestano odgađanje. Puer eternus se jednom morao pogledati u ogledalo i na kori lica zapaziti špure dlijeta vremena.

*

Provodio sam posljednje slobodne dane u zebnji. Zupčanici proizvodne trake sve su bili bliži da sažvaču moje meso. Polovni marksista u meni se nije ničega plašio kao proizvodne trake, njene repetitivne ćudi koja je prijetila da me preparira za mašinu društva. Bila je sredina zime, dani kratki i ćumurasti. Studen se zavlačila u moju izbu kroz raštimane drvene prozore, nemoguće ju je bilo zatomiti koliko god da sam ložio. Jedino je alkohol mogao razblažiti moj strah od izvjesnosti. Ujutro bih se probudio, drhteći od hladnoće koja bi preko noći potpuno preuzela moj ganjak. Sjetio bih se časova matematike iz osnovne škole kada je naš nastavnik krstareći između klupa po razredu i upirući prstom u jednog po jednog učenika, prognozirao svaku pojedinačnu sudbinu na osnovu našeg znanja matematike.

- Jama, jama, škola, fabrika, škola, jama, drvosječa…

Jednom je zastao na meni i rekao: “Fabrika, a ako malo ojačaš možda i drvosječa”.

Izgleda da nisam dovoljno ojačao, taj suhonjavi džukac je pogodio toliko “jama”, a evo i mene je precizno smjestio u fabriku. Zamišljao sam se kako poslije 30 godina izlazim iz fabrike, s cigaretom u ustima i borama dubokim kao neostvarenost, dok mi riječi pedagoga-proroka, koji će tada već biti gomila kostiju pod zemljom, živo odzvanjaju, sve sa pociničanom bojom njegovog hrapavog glasa. Izvjesnost se zavlačila kroz luft na mojim prozorima i bila je gora od studeni.

Tri dana prije prvog radnog dana s djevojkom sam slavio svoj 29. rođendan. Opijali smo se u stanu njenih roditelja. Ona me pokušavala razvedriti govoreći da je taj posao prolazna faza, da mogu dati otkaz kada mi dosadi, da trebam izdržati koji mjesec dok ne ušutkam roditelje, ali nije bilo remediuma za moju inficiranost očajem. Cijelu noć sam lamentirao nad onim što me sljeduje, naslađujući se samosažaljenjem. Bilo je neke perverzne satisfakcije u osjećaju napuštenosti, da me niko ne razumije, pomalo sam uživao u ponosu usamljenog neshvaćenika čija kazna drugima izgleda banalno. Istovremeno sam se kinjio što sam istrajavao na neodređenosti koja je nekada morala opipati granice kaveza. Znao sam da moje bijedne muke strašno živciraju ljude oko mene koji su imali posao.

- Hej, barem ćeš izbliza vidjeti život radničke klase, pokušala me oraspoložiti ona.

To nije djelovalo utješno. Upao sam u magnovenje i ljuljajući se kao derviš pao sam u san.

*

Prvi dan fabričenja pao je na peti februar. Utješno, zapala me druga smjena. Spavao sam skoro do dva popodne, uspješno odgađajući buđenje. Bar sam u tome bio majstor. Dan je bio neodređeno hladnjikav, rijetke pahulje snijega nestajale su se u sivilu. Ručao sam, popio kafu, nerado saslušao set roditeljskih savjeta o poslušnosti, vratio se u svoj ganjak da ispušim serijal cigareta (rekli su mi da u fabrici nema puš-pauza), a onda zapucao prema fabrici koja se nalazila nekih 500 metara od moje kuće. Smjena je počinjala u pola četiri, ali sam krenuo pola sata ranije da potpišem ugovor i zadužim odjeću.

Pozvonio sam na kapiji. Zaštitaru je trebalo nekoliko minuta da se pojavi.

- Jesi l' ti novi?

- Jesam.

- Nemaš karticu?

- Nemam još, danas bih trebao dobiti.

- Hajde ulazi.

Krenuo sam preko širokog kruga fabrike za njim do recepcije, a on je ušao u zgradu i popeo se na sprat da me najavi. Sišao je i rekao mi da se popnem i pokucam na ta i ta vrata. Znao sam i bez njega gdje trebam jer sam tu već jednom bio, ali prošli put je na recepciji bio njegov kolega.

U uredu za “ljudske resurse” su sjedile dvije napadno nasmijane žene. Upoznao sam ih na “razgovoru” za posao. Mlađa je iz gomile papira izvukla tri primjerka ugovora i spustila ih pred mene da potpišem.

- Ugovor je na probni period od jednog mjeseca. Plata je 500 maraka, ali se subote posebno plaćaju 50 maraka, saopštila je ubjedljivo.

Minimalno iznad minimalca. Pa dobro, na to sam već bio spreman. Potpisao sam bez čitanja.

- Sačekaj malo ovdje, rekla mi je zaklepetavši potpeticama.

Brzo se vratila s čovjekom iz odjela za održavanje sistema. Dao mi je elektronsku karticu i objasnio kako se koristi. Pomoću nje otvaram kapiju, ulaz za radnike u proizvodnji, prijavljujem i odjavljujem u šihtericu. Ako zakasnim jednu minutu, a prijavim se u šihtericu, automatski će mi odbiti pola sata, zato je uvijek bolje doći nekoliko minuta ranije.

Rečeno mi je da siđem u svlačionicu. Bila je prazna. Duboko u pozadini čuo se monotoni rad mašina. Otišao sam na drugi kraj svlačionice, prošao kroz vrata i krenuo kroz hodnik. Došao sam do mjesta gdje se hodnik račva. Vrata na drugom kraju su se otvorila, žena je izašla i užurbano krenula prema meni. Skrenula je na račvanju.

- Hej, pozvao sam je smušeno.

Okrenula se i pogledala, očekujući da ispalim pitanje.

- Ja sam novi, trebao bih čistačicu da mi dodijeli opremu, nastavio sam.

Odmjerila me sažaljivo.

- Ne bi smio ovamo ulaziti u obući u kojoj si došao od kuće. Sad ću zovnuti Almasu, rekla je i hitro pojurila u prostoriju iz koje je došla.

Povukao sam se u svlačionicu. Eho koraka nakratko je zaglušio pozadinski šum mašina i ubrzo zamro u račvanju. Nisam dugo čekao Almasu.

Suzdržano smo se upoznali. Pitala me koji broj odjeće i obuće nosim. Kada sam rekao, ušla je u malu prostoriju koja je izgledala kao neka vrsta ostave, odakle se vratila sa punim naramkom. Dodijelila mi je ključ od ormarića, bijelu uniformu, tri kape, pakovanje maski, prsluk, cipele sa zaštitom na prstima i par čizama, također sa zaštitom. Oba dijela uniforme su bilo vidno iznošena. Na donjem dijelu se u predjelu natkoljenice nalazio izblijeđen broj ispisan markerom, dok se na gornjem dijelu isti broj nalazio s leđne strane, tik ispod kragne.

- Ovo ti je za sad, do kraja sedmice će stići nove uniforme. Dobićeš tri para. Na kape, cipele i čizme ispiši svoj broj. Prekriži taj broj na uniformi i ispiši svoj. On je isti kao broj ormarića, objasnila mi je majčinski.

Izgledala mi je kao prosta žena koja gleda svoja posla.

- Ti se sad presvuci, a ja odoh po Arifa.

Stavila je ruke u džepove i odgegala se iz svlačionice. Za Arifa, šefa proizvodnje, čuo sam ranije, od rođaka. Važio je za nezgodnog čovjeka, sa dugogodišnjim iskustvom rada na psihijatriji, gdje je svojom orijaškom figurom obuzdavao najteže slučajeve. U fabrici je radio od njenog otvaranja, blagodareći poznanstvu sa jednim od direktora grupacije.

Ispisao sam brojeve na zaduženoj opremi i obukao uniformu svog prethodnika. Predugi rukavi gornjeg dijela mi nisu predstavljali problem, ali hlače su mi spadale na kukove. Na jednoj kapi sam nacrtao petokraku, nadajući se da ću isprovocirati upozorenje koje će me otjerati odavde. Dok sam pokušavao plastičnom kesom spojiti dvije petlje za kaiš kako bih pritegao hlače, u svlačionicu je ušao ogroman čovjek s naočalama. Pružio mi je ruku i tenorom, koji se skoro probijao do kontratenora, u totalnom nesuglasju s njegovom pojavom, izgovorio: ”Ja sam Arif, šef proizvodnje”. Čeličnim stiskom šake je najavio šta me ovdje čeka. Pogledao je u moju kapu blijedo, spustio mi ruku na rame i rekao: “Idemo da ti pokažem proces proizvodnje”.

- Stavi masku, ne možeš s bradom unutra, dodao je nakon što sam krenuo za njim. Skrušeno sam se vratio po masku.

Na račvanju smo skrenuli desno. Popeli smo uz pet-šest stepenica.

- Ovo je dezinfekciona barijera. Svaki put kad ulaziš i izlaziš moraš proći kroz dezinficijens i oprati ruke.

Zakoračio je u plitku barijeru od inoksa do pola ispunjenu tečnošću, a zatim demonstrirajući oprao ruke. Slijedio sam njegov primjer. Zastao je odmah iza barijere.

- Ovdje ti je šihterica. Staviš karticu kad dolaziš na posao i kad se odjavljuješ. Ako zakasniš jednu sekundu od početka smjene…

- Odbija ti pola radnog sata, dodao sam u sebi.

Glavni hodnik se račvao na dva približno jednaka dijela. Skrenuli smo desno, približavajući se izvoru zvuka. Prošli smo pored prolaza odakle su se čule mašine, zaobišli gomilu naslaganih paketa i nastavili do kraja hodnika.

Prvo mi je pokazao dio fabrike gdje počinje proizvodnja - hladnu komoru. Tu je temperatura bila blago iznad nule. Prostorija je bila skoro u potpunosti ispunjena metalnim policama s točkovima, a na svakoj polici se nalazilo nekoliko gajbi s različitim dijelovima piladi. U jednom ćošku se nalazilo desetak metalnih kolica ispunjenih bijelom viskoznom materijom. Omniprezentni miris pilećeg mesa kljucao mi je nosnice.

- Na početku malo vonja, ali kasnije se navikneš, kao da mi je Arif pročitao misli.

Paralelno s ovom komorom, s druge strane glavnog hodnika koji se protezao kroz cijeli prvi sprat fabrike, nalazila se ledena komora.

- Ovdje stoji zaleđeno meso na temperaturama ispod minus osamnaest. To je meso koje dolazi izvana. U onoj komori gdje smo bili je svježe domaće meso. Idemo dalje, naredio je.

Sada je pored paketa stajao niski crnomanjasti muškarac. Izgledao mi je poznato. Sjetio sam se da sam ga sreo kada sam dolazio na razgovor prije dvije sedmice. Vadio je salame iz paketa i porio ih nožem. Meso je ubacivao u kolica, a foliju u kartonski paket. Arif je prošao pored njega kao da ne postoji. Kimnuo sam glavom novom kolegi pitajući se zašto otpakuje salame koje su izgledale sasvim normalno.

*

Ušli smo u prostoriju odakle se čulo brujanje. U njoj su bile tri mašine. Jednu od njih je opsluživao meni iz viđenja poznat lik, slagavši velike zaleđene ploče izmrvljenog mesa, a ispred mašine koja je izgledala kao mješalica stajao je muškarac koji je istresao vrećice s nekim prahom u nju, veselo zviždučući. Nismo se tu zadržavali. Ta prostorija je bila povezana s druge dvije prostorije. Nastavili smo u jednu od njih. Opet tri mašine i dva radnika, jedan od njih moj komšija.

- Ovdje se otkoštava meso, rekao mi je Arif nadglašavajući svojim tenorom zvuk krckanja kostiju.

Mladić od nekih dvadesetak godina, koji je iz gajbi ubacivao meso poviš glave u jednu od mašina, namignuo mi je.

- Sedine, operi ovaj pod, naredio mu je Arif i šutnuo pileće krilce pod mašinu.

- Hoću, hoću, odgovorio je junoša s ironijom koja je proletjela pored šefa i poput ptice sletjela na moje uho.

Kad je Arif okrenuo leđa, mladić je stao praviti grimase, lativši se crijeva za vodu. Otpor je preplavila sanitarna poslušnost.

Nadređeni me odveo u prostoriju iz koje smo došli i objasnio da se tu meso drobi i pretvara u kašu kojom se pune salame i hrenovke. Tu mu se dodaju začini i konzervansi, tu se ubija svako sjećanje na život u tom mesu. Otišli smo u sljedeće postrojenje. Trajektorij proizvodnog lanca dobivao je oblik u mojoj glavi.

- Eh, ovdje ti upadaš, najavio je s osmijehom.

U prostoriji su bile tri duge mašine poredane paralelno. Četvero mojih novih radnih kolega je poletno pripremalo materijale oko dvije od njih.

- Nihad će svi ti objasniti kad se vratiš, pokazao je na čovjeka blagog lica, koju godinu starijeg od mene. “Sad idemo dalje”.

Prošli smo kroz mali prolaz na kraju prostorije. U uskoj prostoriji s pet komora zatvorenih metalnim vratima bilo je prijatno toplo i vlažno. Više nije dominirao miris sirovog nego kuhanog mesa.

- Ove četiri komore su za kuhanje, peta je pušnica. U njoj se suše naši posebni proizvodi, većina salama i hrenovki se kuha i tu dobijamo gotov proizvod.

Kroz prolaz iza komora se pojavio debeo muškarac u srednjim četrdesetim.

- Ovo je Suljo.

- Ja sam degustator, rekao je čovjek veselo.

- Halo, degustator, pazi da ti ne izgori mortadela, upozorio ga je Arif ozbiljnim tonom.

- Neće, ima još deset minuta.

Otvorio je jednu od komora odakle je pokuljala vodena para. U njoj se ukazala metalna stalaža s koje su su visile salame. Na njenim nogama bili su točkovi. Otišao je kroz prolaz odakle je došao i otvorio komoru s druge strane. Čuli smo kako ju negdje odvlači.

Krenuli smo za njim. Iza se nalazio hodnik, a na njegovom zidu su bila vrata koja su se otvarala na podizanje. Arif je stavio prst na jedno dugme i držao ga dok se vrata nisu potpuno podigla. Iz komore nas je zaplavio hladan zrak. Desetak stalaža krcatih salamama i hrenovkama čekalo je na dalju obradu.

- Ovdje se hlade poslije kuhanja, zatim idu u pakirnicu pa u skladište.

Zatvorio je komoru i hitro krenuo dalje. Bilo je jasno da mu je dosadio ovaj obilazak i da što prije želi završiti sa mnom. Pratio sam ga držeći se za hlače koje su mi počele spadati. Kesa se razvukla i moj primitivni mehanizam nije više funkcionisao. Došli smo u prostoriju koja je bila najbliža mojoj predstavi fabrike prije ulaska. Na dvije duge pokretne trake plivali su mesni proizvodi. Radnice, njih osam, vještim pokretima su razdvajale salame makazama, stavljale ih na traku, dodavale ambalažu u mašine, prebirale i razdvajale proizvode koji se nisu dobro zapakovali, stavljale u kartonske pakete, vagale, lijepile naljepnice i na kraju stavljale na palete. Neke od ovih radnji su obavljane tako brzo da mi je trebalo nekoliko trenutaka da shvatim šta rade. Jedna po jedna su podizale glavu da osmotre novog kolegu. Izgledale su izmučeno, kao da bi nas svake sekunde mogle početi gađati salamama.

- Još sat i malo jače, rekao je Arif najstarijoj od njih koja je bila pretposljednja u lancu na jednoj traci.

- Još godina i koji mjesec pa da pocrkamo, odgovorila je ona poentiravši makabričnim smijehom.

Arif je prešutio i poveo me dalje.

- Kraj im je smjene, šta ćeš, rekao mi je kad smo dospjeli na glavni hodnik.

Bili smo na njegovom kraju.

- Tamo je skladište, pokazao je na vrata na kraju hodniku. “Odatle proizvodi idu u distribuciju”.

Krenuli smo nazad niz hodnik. Njegova kancelarija se nalazila prije račvanja za svlačionicu i kafeteriju. Stali smo pred njom.

- Ako budeš imao nekih pitanja ili problema, obraćaš se isključivo meni. Sad idi u punionicu i polako, uhodaj se malo.

*

Ostao sam na hodniku držeći jednom rukom prevelike hlače. Kada sam stigao u postrojenje, kolege su već štancale salame. Nihad je upravljao mašinom. Tako napunjene kašastom masom, ispadale su iz mašine na metalni stol gdje su ih jedan radnik i radnica ravnali, provlačili šipke kroz omče na njihovim krajevima, a zatim ih slagali na pokretne stalaže. Muškarac malo mlađi od mene sam je štancao hrenovke. Moj položaj u tom mizanscenu bio je očigledan. Postao sam, dakle, slagač hrenovki. Pa dobro, rekao sam sebi, bar ne mogu ništa zajebati.

Upoznao sam se sa kolegama. Nihad je primijetio da držim hlače da mi ne spadnu.

- Mi to rješavamo ovako, rekao je i otišao po komad plastičnog najlona kojeg je smotao kao uže. “Evo, provuci, pa se baci na hrenovke”.

Trebalo je provući aluminijsku šipku kroz desetak parova hrenovki koje su visile sa lanca. Ličio je na čiviluk koji se okreće oko mašine. Ispočetka sam bio prespor za proces, ali nakon pola sata istovjetnih pokreta već sam ju mogao pratiti. Zar nisu mogli izumiti robota za ovu prostu radnju? U prilog mi je išlo i što su prilikom punjenja crijeva stalno pucala, zbog čega je proces bio usporen. Kašasta svijetlo smeđa materija je letjela posvuda. Bijeli plastični zid iza mašine uskoro je bio poškropljen mrljama. Masa se ljepila po mom licu i uniformi. Svakih nekoliko krugova morao sam šmrkom vode oprati ispucale hrenovke i prljave zidove. Sva saprana masa odlazila je u odvod. Kasnije sam saznao da se ti ostaci mase i kosti skupljaju u velike kontejnere i prodaju kao hrana za svinje ili materijal za proizvodnju đubriva.

Kada bih napunio stalažu, Suljo, onaj što se predstavio kao degustator, došao bi po nju i odvezao ju na termalnu obradu.

Noge su me počele boljeti već nakon prvog sata. Lovio sam pogledom po postrojenju ali nije bilo mjesta za sjesti. Cijelo ovo mučilište je dizajnirano tako da nema “gubljenja vremena”. Dok sam slagao hrenovke, savijao sam noge da presječem trnce koji su klobučali od stopala do koljena. Već sam počeo smišljati scenarij za otkaz, skidao sam razne argumente sa ringišpila misli, ali nijedan nije bio dovoljno uvjerljiv ni za mene, a kamoli za ljude koji su imali izvjesna očekivanja od mene. Bole te noge? Pa dobro, i drugi ljudi su na nogama, naviknut ćeš se.

- Naviknućeš se, rekao mi je Musto vidjevši moj smiješni ples. “I ja sam tako prvu sedmicu kad sam tek došao”, saosjećajno je dodao mladić koji je upravljao mašinom, klimnuvši glavom da me ubijedi u svoje iskustvo.

Ali ja ne želim da se naviknem, odšutio sam. Ako se naviknem, znači da sam pristao na mašinu. Do pauze za večeru, koja je bila tri sata poslije početka smjene, radio sam jaučući, što je, vidio sam to na njihovim licima, nerviralo moje kolege.

Pauza je trajala pola sata, a kako bi svaki sekund radnog vremena bio iskorišten, neki genijalni um je odredio da zbog polusatne pauze smjena traje osam i po sati. Trideset minuta puta stotinjak radnika puta 365 dana i dobijete solidnu cifru produktivnog radnog vremena. Nama pola sata ne znači ništa, a nekom tamo multi-nac korporativcu milione.

U kantini sam uzeo rižu i pljeskavice pa otišao za stol sa Nihadom i Jargom, također kolegom iz mog postrojenja. Prostorija je odjekivala grajom i masnim vicevima.

- A gdje je kuhinja, pitao sam Nihada.

- Nema je, hrana se ne pravi ovdje.

Objasnio mi je da hranu pravi i dovlači firma iz grada udaljenog trideset kilometara, odakle je bio i aktuelni direktor kompanije.

- Vidiš ovaj sokić?, pokazao mi je Jargo tetrapak od 2 decilitra. “Eh, ovo ti, moj jarane, u veleprodaji košta 30 feninga.”

- Nek na svakoj porciji hajruje dvije marke u odnosu na dnevnicu toplog obroka, pa ti skontaj, ubacio se jedan za susjednim stolom i praznom ambalažom pogodio kolegu koji mu je bio okrenut leđima.

Čovjek se okrenuo i, iako nije vidio počinioca, obratio se pravoj osobi.

- Jebem te u ta usta žvaljava, poručio je nonšalantno pa nastavio jesti.

Na pauzi nije bilo dozvoljeno izaći vani zapaliti cigaretu, pod opravdanjem da se izlaskom iz fabrike može kontaminirati proizvodnja. Potreba za nikotinom preuzela je kontrolu nad mojim mislima, ali ništa se tu nije moglo učiniti.

- Kad sam bio u Sloveniji na obuci u istoj ovoj firmi, normalno smo izlazili na puš-pauze, otkrio mi je Nihad prislonivši se na moju čežnju za nikotinom.

Poslije pauze ostalo nam je još malo hrenovki za napraviti. Monotoniju sam ubijao pjevušeći za sebe.

Yo trabajo sin reposo, bam, bam / para poderme casar…

Prvi put u životu ove stihove sam mogao iskreno otpjevati.

Kad smo završili s hrenovkama, osjetio sam blago olakšanje, iako su mi trnici vrili u nogama. Povremeno bih se rukama naslonio na stol od mašine za salame kako bih barem nakratko skinuo teret s nogu.

*

Musto je pripremio mašinu za salame. Pošto sam bio novi, prešao sam za stol mašine kojom je upravljao Nihad. S druge strane stola je bila Nejra, sitna žena koja je sve vrijeme radila bez ikakvih znakova umora. Jargo je prešao za stol Mustine mašine. Salame su bile nezgodnije za slaganje od hrenovki, ne samo jer su bile teže, nego i zbog uske omče kroz koju je trebalo provući šipku. Išlo je teško i sporo, lako sam se unervozio pokušavajući da potrefim omče. Povremeno nas je obilazio Bude, šef smjene. Došao bi sa šakama preklopljenim iza leđa i mudrim izrazom lica zbog kojeg nije bilo šanse da neko posumnja u njegovu ekspertizu. Uzeo bi nasumičnu salamu sa stola ili stalaže i okretao je skoro priljubivši oko uz nju, tražeći skrivene znakove poznate samo upućenima u tajno znanje. Inspekciju bi zaokružio potvrdnim klimanjem glave.

Smjena se razvukla kao prosuta crijeva.

Nihad me zapitkivao o mom obrazovanju, tražio je da iznesem mišljenje o raznim filmovima, muzici osamdesetih… Bio je jedini u ovoj ekipi kojeg su zanimale šire društvene pojave ili bar jedini koji to pokazuje.

- Slušaj, ovo sam pitao svakog u firmi i kad neko novi dođe to ga moram pitati. Dosad je samo jedan lik znao. Znaš li ti ko je Viktor Coj?

- Zakroj za mnoj dvjer, ja uhažu, otpjevao sam stih umjesto odgovora i otišao po kolica s masom i priključio ih na dizalicu mašine.

- A jel fakat znaš?

- To ti je stih iz jedne njegove pjesme, dodao sam. “Bend Kino”, nastavio sam da potvrdim ulazak u elitno društvo dvije osobe s beskorisnim znanjem.

- Kako je to meni jak lik, rekao je ozareno. “Onaj album Grupa Krovi, pustim ja to sebi ponekad.”

Nastavili smo raditi šutke. Istovremeno sam se borio sa salamama koje su neprestano zatrpavale stol i nesnosnim probadanjem u nogama. Imao sam osjećaj da su mi vene metalne žice koje neko zateže kliještima. Trudio sam se da se ne žalim, više kako bih sebi pokazao da mogu izdržati, nego da ne nerviram kolege koje su odavno prevazišle početne stadije kuknjave nad sudbom kletom.

Nejra mi je pokazivala trikove kako da brže provučem šipku, kako da pronađem pravi raspored slaganja, kako da se naslonim na stol da ublažim bol… I monotonija je imala svoje detalje koji su je činili uvijek različito istom.

*

Upratio sam Nihada da ponekad ode do stalka u ćošku prostorije i posegne za papirima na koje nešto pošara. Tokom jedne kratke pauze za dodavanje ambalaže otišao sam da i ja pogledam u te papire. Nisu to bili neki tajni dokumenti, samo plan rada. Dnevni plan je bio 29 tona, prva smjena je proizvela 15 tona. Zaprepastio sam se. Gledao sam taksativno nabrojane vrste proizvoda i pored njih Nihadove i Mustine potpise. Još četiri tone su bile pred nama. Manjak nikotina u krvi prijetio je da pređe u histeriju. Ozbiljno sam razmišljao da izađem vani zapaliti.

- Nihade, šta ako bih sad otišao do svlačionice i izašao da svučem jednu. Ne mogu više, života mi, iskreno sam se obratio nezvaničnom šefu postrojenja za savjet.

- Možeš probati, ali sad ti je Bude u kantini ili puši vani. Ako čuje korake, zapratiće te.

Nije mu bilo drago što prvog radnog dana tražim krivulje.

Obeshrabren takvim odgovorom, pronašao sam novi zdenac strpljenja u sebi. Salame su navaljivale kao pošast. Ubrzo su se oko nas počeli muvati likovi iz čistačke brigade, što je bio znak da smo ušli u sedmi sat smjene.

- Znaš onu Cojevu Nihade? No jesli jest v karmane pačka sigaret / značit vsje nje tak uže ploha na sjegodašnji djenj?

- Šta znači to?

- Ako imaš kutiju cigara u džepu, nije sve tako loše danas.

- I ja bih rado jednu, vjeruj mi, izgovorio je to s nekim pomirljivim osmjehom. “Znaš da je Coj radio ko ložač?”, pitao me je poslije intervala šutnje.

- Nemoj jebat!?

- Jest Allaha mi, potvrdio je trijumfalno.

Nastavili smo raditi pogonjeni činjenicom da je veliki Viktor Coj bio ložač. Bole te noge? Viktor Coj je bio ložač. Muka ti je od mirisa crkotine? Viktor Coj je bio ložač. Gadiš se sam sebi jer si pristao na odvratne uslove? Viktor Coj je bio ložač. Smeta ti maska na licu? Viktor Coj je bio jebeni ložač!

Držalo nas je to gorivo neko vrijeme, dok posljednje nervoze nisu stale kuljati iz napregnutih tijela, zazvane mirisom prostranstva koje će se poslije smjene otvoriti pred nama i smjesta se sabiti u tupo povlačenje serije dimova koje ćemo slaviti kao veliko sažimanje slobode, oh Hosana!

Salame su plivale po stolu od inoksa, mrtvi pokreti su posezali za njima. Sada sam sve to gledao iz neke izmještene perspektive, iz superiornosti histerije – bol u nogama je bio tek očekivani krešendo poslije kojeg smo jedino mogli završiti u pristajanju, hvaleći samo mogućnost kraja.

Sve ono što su rekli o navikavanju gubilo se pod pitomim grčem lica koja su, amortizujući izrečene deklamacije (naviknut ćeš se), još uvijek nekako održavala utisak sviknutosti. Tad sam naučio: ako svi jednoznačno priznamo ropstvo, s nama je svršeno. Nisam imao šta izgubiti, ali ti radnici su imali djecu, porodice, kredite, planove, lance ovisnosti koje nisu smjeli raskinuti prostim priznanjem koje bi neizostavno vodilo odustajanju.

- Dobar poso smo odradili, rekao je Jargo pola sata prije kraja smjene.

- Jargo i ti počistite masu, pa da pičimo, izdao je Nihad zadovoljno posljednju naredbu.

Svlačionica je prštala euforičnom užurbanošću. Jargo je promijenio uniformu dok sam jaukao od bolova u nogama. Pozdravio se i hitro izletio kroz vrata.

Musto je rutinski promijenio odjeću i poručio da će nas sačekati ispred.

Mi, nikotinski ovisnici, presvukli smo se posljednji. Kada sam skinuo kapu, petokraka je bila prekrivena sasušenom masom. Odložio sam je s uniformom u korpu za prljavi veš.

Po izlasku, Nihad je isprva pučkao nezapaljenu cigaretu, kao da je želio opipati nevinost slobode.

Zapalili smo, udišući sve zabrane. Povlačili smo duboko, zaljubljeni u naše postignuće teško 14 tona. Poslije prvih dimova na klupi ispred ulaza za radnike, već nam je bilo svejedno.

- Hajmo, pozvao me Nihad.

Slijedio sam ga. Jedva sam čekao da dođem kući i preslušam “Spokojnu noć”.

Hitali smo prema kapiji, kao da iza nje ne čeka nova smjena.

Nastavit će se...

Harun Dinarević, Prometej.ba