Pogled na greben Čabulje i vrh Velika Vlajna s Medinog brda (Mare Ivanović)



Čin I: Povratak kući

Iako nisam siguran da je to stvarno bilo tako, ova priča vjerojatno počinje unutar autobusa na relaciji Banja Luka – Trebinje. Na ovu liniju sam se ukrcao u Jajcu, gdje trenutno radim doktorsko istraživanje u jednoj od srednjih škola ovoga grada, te se krećem kući za Mostar. Prije svega, jako sam umoran. Rezultat je to rada bez ijednog dana odmora tijekom protekle četri sedmice. Pošto je burnout - ili kako se to već kaže na našem jeziku - očit, u busu odbacujem svaki pokušaj čitanja koje bi iole moglo poslužiti mom projektu. Da skrenem misli, za put sam pripremio puno screenshotova ispunjenim informacijama o Veleži, planini koja već dugo vremena privlači moju pažnju te koju se nadam posjetiti tijekom nadolazećeg vikenda.

Iako sam ispod Veleži proveo cijeli život, obronke ove planine prvi put sam posjetio tek u četvrtom razredu srednje škole. Te februarske subote 2008. godine sa profesorom fizike i šaha biciklima smo krenuli do visoravni iznad brda Fortica kako bismo se pripremili za nadolazeći izlet od Mostara do Korčule. Taj prvi uspon na donji dio Veleži platio sam skupo. Nakon što me je planina počastila kombiniranim udarima hercegovačkog sunca i veleškog vjetra, sljedećih 10 dana proveo sam u krevetu. Drugi put na Podveležje sam otišao tek u januaru 2023. godine. Tada sam se zajedno s Maretom tamo zaputio nakon što mi je drug obećao kako se za dva do tri sata hoda od Mostara dobija prekrasan pogled na planinu. Iako je toga dana sa sjevera u naše krajeve stigao obilni snijeg, te je istovremeno objavljen i narandžasti meteoalarm zbog jakih udara vjetra, 5 minuta otvorenog pogleda prema vrhu Brasina sa terase moje zgrade bilo je dovoljno da mi ulije nadu kako ću tog dana vidjeti ovog gorostasa. Ipak, iako smo te subote sa Mostarskih 75 m n. v. stigli na 800 m n. v. podveleške visoravni, planinu nismo uspjeli vidjeti. Pred našim očima Velež se skrivao iza korine (podveleški naziv za maglu) i oblaka koji su tog dana njegove obronke presvlačili snijegom. Te subote planinom su sigurno plesale vile, ali ih mi nismo vidjeli jer je korina od nas sakrila taj magični svijet.


Pogled na planinu Velež sa podveleške visoravni za mog prvog pokušaja posjete Brasini


Tijekom putovanja u busu naizmjenično gledam kroz prozor, čitam zapise o planini, te drijemam. U trenucima pribranosti saznajem kako je Velež vapnenačka planina koja se uzdiže istočno iznad rijeke Neretve, da se njen glavni greben pruža dinarskim smjerom sjeverozapad-jugoistok u dužini od 13 km, te da cijeli masiv planine, dug 25 km, ima oblik zaobljenog luka koji se prostire od Rujišta na sjeveru do Nevesinja na jugu. Jedini od tri najveća vrha planine koji se vidi iz Mostara je Brasina (1897 m n. v.), koja se nalazi na samom kraju zapadnog grebena koji se izdiže iznad Bijelog polja. To je prizor koji me svaki put dočekuje prilikom ulaska u Mostar iz pravca sjevera te je on ovaj dan još ljepši jer su vrhovi Veleži pokriveni snijegom. Očaran planinom koja potpuno dominira prostorom koji se pruža ispred mojih očiju, razmišljam o posljednjem pokušaju da posjetim ovaj vrh. 16. veljače 2023. godine u 6 ujutro sam se zaputio iz svoje sobe – smještene na 50-ak metara nadmorske visine – prema vrhu Brasina. Iako sam oko nekih 11 sati stigao do 1840 m, zbog straha od ledene površine koja se pružala čitavim zadnjim dijelom staze odlučio sam da se okrenem nazad. Dereze koje sam u Čileu kupio za nekih 20-ak eura u takvim uvjetima ipak nisu bile od velike koristi. U svakom slučaju, bio je to prvi put da samostalno doživim jedno ovakvo iskustvo u planini, te će ono u mom sjećanju dugo vremena zadržati jako posebno mjesto.


Pogled na vrh Brasina (1897 m n. v.) i zapadni greben Veleži iz pravca Mostarskog jezera


U Mostar stižem oko 17:30. Nakon što kod sestre svratim na čaj, idem kući gdje s mamom razgovaram uz pastrmku i vino do nekih 21 sat. Tada u svojoj sobi nastavljam upoznavanje planine, te pregledavam nekoliko dokumentaraca i YouTube zapisa. Taj proces se odužuje te na spavanje krećem oko 1 sat poslije ponoći. Tada se u naš grad spušta jaka kiša, što u mom mozgu pali alarm za mogućnost novog snijega na planinama. Iako sam na domaćem terenu, i dalje gubim borbu sa nesanicom te se budim oko 5 sati. Nakon što se vrtim u krevetu do 6, priznajem poraz te dan nastavljam uz daljnje pregledavanje zapisa o planini. Oko 9 sati sjedam na biciklo te se zapućujem u pravcu Mostarskog jezera, odakle očekujem prelijep pogled na Neretvu i planinu Velež. Dok pedalam prema odredištu razmišljam o tome kako narod sa Podveležja buru – koja je danas toliko jaka da istovremeno pedalam i kočim kako bih održao pravac – naziva veleštak. U mom umu veleštak postaje mitsko biće koje obitava na Veleži te je danas izašao iz jedne od svojih pećina, u kojima se skriva za vrijeme mirnijih dana, kako bi nam grad malo prodrmao i doveo u red.


Čin II: Put na divlji zapad

Prvu skicu ovog teksta pišem u svojoj sobi u Mostaru, pokraj prozora koji ne gleda istočno prema Veleži nego u smjeru Čabulje, druge planine čije padine izgrađuju moj grad te koja otvara prostor prema sjeverozapadnoj Hercegovini. S prozora svoje sobe često gledam kako s Čabulje u Mostar stižu hladne zračne fronte koje donose nevrijeme. Morfotektonski gledano, Čabulja je ustvari produžetak Veleži, te predstavlja njen nastavak koji izranja na zapadnom dijelu našeg grada nakon što se Velež provuče ispod rijeke Neretve. U mom umu Čabulja predstavlja mirniju stranu Veleži, njegov dio koji ne budi toliki imaginarij mitova kao planina koji nosi ime slavenskog boga podzemlja. Zbog velikog strahopoštovanja koje imam prema Veleži, te zbog očaranosti i opčinjenosti koju posljednjih dana na moje biće vrši ova planina, dan prije puta počinjem misliti kako više nisam psihički spreman za planirani posjet, te u dogovoru s Maretom naše vikend putovanje prebacujemo na Čabulju.

Kada dan prije polaska na kavi tetki pričam o nadolazećoj pustolovini, od nje po ko zna koji put slušam priču o sestrama Čuljak. Ove dvije sestre su 1985. godine postale glavna priča u našem gradu nakon što su tijekom mećave na Čabulji upale u jamu kod mjesta Bogodol te tamo bile zarobljene 7 dana. Na kraju priče obje sestre su spasili lovci, ali su im noge morale biti amputirane zbog zaleđivanja. Druga priča koju saznajem o Čabulji toga dana te koja me fascinira je ona o dvojici vojnika HVO-a koji su tijekom prošlog rata u vrijeme Božića krenuli u posjet svojim familijama s ratne crte na Čabulji usprkos upozorenjima kolega na opasnosti koje vrebaju u području Vitrinjača, prostora planine gdje se Čabulja spaja s Čvrsnicom, isprepliću mediteranska i kontinentalna struja, te stvaraju snažni vjetrovi i mećave. Na taj dan ova dva čovjeka neće stići u sigurnost svoga doma jer će ih planinski svijet, koji će na prostoru Vitrinjača stvoriti smetove visoke čak do 6 metara, odvesti ravno u podzemlje, tamo negdje u svijet mrtvih.


Pogled na greben Čabulje iz sela Sovići


Noć prije polaska u krevet idemo oko 22 sata. Nakon što se budimo oko 5, popijemo nekoliko čajeva, te doručkujemo banane i kuhana jaja, iz Mostara polazimo u 6 sati. Dok do sela Sovići uglavnom guramo bicikla, drugi dio puta preko sela Goranci uspijevamo pedalati zbog ravnijeg terena te uživamo u pejzažima grebena Čabulje, ali i vrhovima planina Prenj i Velež koji se polako otvaraju pored te iza nas. Istovremeno, na tom putu me iznenađuje postojanje dva stara pravoslavna groblja. Iako o pravoslavnoj populaciji na ovim područjima nemam nikakvih informacija, činjenicu da se na Bogodolu obnavlja crkva koja je uništena tijekom posljednjeg rata prihvaćam kao mali znak nade. Usput zezam Mare – koja je već iscrpila dobar dio snaga za prvi dio uspona – govoreći kako će joj pravoslavne sile sigurno pomoći da stigne do planinarskog doma, koji se svakim prijeđenim metrom čini samo dalje i dalje. U Bogodol, koji se nalazi na 837 m n.v., stižemo u 10 sati.


Strip 'Priče s divljeg zapada'


U domu, koji pripada HPD-u Prenj iz Mostara, se raspakiramo, jedemo, te pijemo kavu. Osim što me iznenađuje činjenica da je objekt izrazito uredan i čist, posebno me raduje pronalazak stripa „Priče s divljeg zapada“ u dnevnoj sobi ove planinarske kuće. Razmišljam kako ovaj strip western formata savršeno odgovara području na kojem se nalazimo, jer me je od prvog puta kad sam upoznao Čabulju ova planina neodoljivo posjetila na prostranstva američkog zapada koje sam kao dijete gledao na filmovima te uz čije prikaze uvijek vežem muziku Ennia Morriconea. Kao pravim hercegovačkim krajem, Čabuljom dominira krševit krajolik, te je ona jedina planina u našoj zemlji na kojoj nema stalnih izvora vode. Također, ovaj predio, koji prije svega podsjeća na zemlju prosjaka i sinova, tijekom povijesti je funkcionirao kao krijumčarski put kojim se duhan prevozio iz Hercegovine prema središnjoj Bosni.


Mare na divljem zapadu


Oko 11 sati pješke nastavljamo put u pravcu Velike Vlajne, najvišeg vrha planine koji se nalazi na 1760 m.n.v. Dan je pravi hercegovački, što znači da sunce prži te da prvi dio uspona i nije baš obećavajući. Uglavnom, malo gledamo prema Brasini koja se diže sa istoka te šutke hodamo u nadi da će postati bolje. Kada stižemo na nekih 1300 m n. v., disanje nam olakšava hladniji zrak koji vlada tim predjelima. U jednom trenutku pred nama se pojavljuje krdo divljih konja koji obitavaju na ovim područjima. Tu pravimo malu pauzu, te se oporavljamo uz čaj, bademe, datule i grožđice. Oko 13 sati dolazimo na Medino brdo i dolove, pred kojim se otvara fantastičan pogled prema grebenu Čabulje te odakle kreće zadnji dio uspona prema Velikoj Vlajni. Tu srećemo dvije Njemice koje su pokušale doći do vrha, ali ih je u tome spriječio veliki snijeg te su se odlučile vratiti. Mi nastavljamo preko lokve Gonđuša pa onda kroz bukovu šumu, iz koje izlazimo oko 14:20. Kako se bližimo vrhu istovremneo raste snijeg ali i emocije u nama. Kada dolazimo na nekih 1660 m n.v., samo 100 m ispod vrha, nailazimo na dubok i jako voden snijeg koji se pruža uz strminu koja direktno vodi prema Vlajni. Iako Mare želi nastaviti dalje, ja se ne osjećam psihički spreman za takav podvig te odlučujemo da je to dovoljno za danas.


Izlazak iz bukvine šume te pogled prema grebenu Ošljari (lijevo) i planini Čvrsnici (desno) (Mare Ivanović)


Tada odmaramo, igramo se u snijegu, isprobavamo novu opremu za zimsko planinarenje, te uživamo u pogledima koji se pružaju prema grebenu Ošljari te planini Čvrsnici. Sretni se spuštamo nazad prema domu, gdje stižemo oko 19 sati. U kući palimo vatru u staroj smederevki te podgrijavamo raštiku i šnicle koje je nam za put spremila moja mama. Na GPS-u vidimo kako nam je ukupno vrijeme kretanja danas bilo 15 sati, kako smo prešli 38 km, te kako smo ukupno uspeli 1,852 m. Oko 20:40 idemo na spavanje te me san drži do 2 sata. Iako je to mnogima čudno, ovo je moj apsolutni rekord spavanja u planinama, gdje obično od ogromnog uzbuđenja nikada ne uspijem sklopiti oka. Uživam u ukupnom ambijentu te oko 4:30 palim vatru te pripremam doručak, čaj i kafu. Istovremeno palim radio kako bi Maretu dao znak za ustajanje.


Divlji zapad pod snijegom (Mare Ivanović)


Sljedećeg dana oko 06:30 odlučujemo krenuti prema vrhovima Ošljari (1683 m i 1682 m), ne znajući hoćemo li stići do vrha, ali i neopterećeni time. Oko 08:20 stižemo do velike kuće koju čuvaju tri šarplaninca. Jedan od njih je skoro pa jednake veličine kao i nas dvoje te u mojim očima sliči na neko mitsko biće. Dok meni ta zanimljiva stvorenja ulijevaju strah, Mare se polako sprijateljuje s njima, te se i ja opuštam. Od tog trenutka polako ulazimo u područje planine pokriveno snijegom, kojeg je puno više nego što smo očekivali. Zadnji dio puta koristimo dereze i cepin, možda više iz zabave i igre, a manje iz stvarne potrebe. Dok se penjemo na greben Ošljara, oko nekih 10:30 ambijent postaje nestvaran, te se oko nas polako izdižu gorostas Čvrsnica, uspavana Velika Vlajna, te moćni Prenj. Istovremeno, ispod nas se otvara strahoviti kanjon rijeke Drežanke, koja Čabulju dijeli od Čvrsnice. Nakon što stignemo do drugog od vrhova Ošljari, koji zahtijeva nešto naporniji uspon na četiri noge, jedemo sendviče, pijemo čaj, te se kružnom stazom vraćamo nazad prema domu.


Pogled prema planini Prenj sa vrha Ošljar (1683 m) (Mare Ivanović)


Zadnji dio puta bogovi planine nas odlučuju pomaziti te nam šalju oblake da nas štite od sunca, koje u tim trenucima toliko prži da iz nas izvlači sve zalihe energije. U 15 sati stižemo u dom, te nakon što pospremimo prostor i popijemo kafu, u 16 sati krećemo put Mostara. Povratak je apsolutna uživancija jer se ispred nas pruža predivan pogled na Brasinu te jedina energija koju koristimo jeste ona potrebna za pritiskivanje kočnica na biciklu. Dan završavamo u ćevabdžinici Bahro, koja nam je ostala najdraža u gradu još od srednjoškolskih dana. U 18:30 dolazimo kući te nakon tuširanja nastavljamo sa zasluženim izležavanjem uz film Američke varalice na TV-u.


Čin III: Posjeta Veleži i pogled na izgubljeni grad

U noći nakon povratka s Čabulje konačno pobjeđujem nesanicu te uspijevam spavati 8 sati, što je jako bitno za moju psihu. Dok Mare ranim vlakom kreće nazad za Sarajevo, nastavljam da pregledavam slike s puta te gledam televiziju. Sretan sam dok razmišljam o tome kako mi se tijekom protekla dva dana desio veći broj zanimljivih trenutaka nego što ih mnogo puta skupim u periodu od šest mjeseci. Ova mala pustolovina mi budi isti osjećaj zadovoljstva kao onaj koji sam osjetio na udaljenim mjestima Južne Amerike. Sljedeći tjedan zbog raznih obaveza ostajem u Mostaru te tu nastavljam sa psihičkim oporavkom. Tih dana spavam dobro te radim na svom projektu po mostarskim kafićima, gdje preslušavam i transkribiram životne priče pobunjenih srednjoškolaca koje sam prošle godine upoznao u Čileu.


Intrigantni svijet planine Velež. U daljini se vidi šuma koja vodi prema istočnoj Hercegovini, koju ću posjetiti tijekom svog silaska sa Brasine


Ipak, kako dani prolaze sve više provjeravam vremensku prognozu te razmišljam o još jednom pokušaju uspona na Velež. Vođen zanimljivim mitovima o ovom magičnom mjestu, od kojih mi se najviše sviđa jedna bjeloruska bajka koja kroz borbe Prenja i Veleža objašnjava promjene godišnjih doba, te ohrabren dobrom vremenskom prognozom i povratkom proljeća u našu zemlju, u petak odlučujem još jednom pokušati stići do jednog od vrhova svijeta ovog staroslavenskog boga. Dok razmišljam o njegovoj zemlji ispunjenoj magičnim stvorenjima te samačkom putovanju u taj svijet, u meni se istovremeno skupljaju znatiželja i strah. Ipak, kako prva prevladava bez da druga nestane potpuno s obzora, tog dana u 5:30 krećem sa svojim biciklom put Fortice te mjesta Šipovac, odakle u 8 sati započinjem glavni dio uspona prema Brasini. Kako je toga dana snijega bilo puno manje te kako mi je put već bio poznat, uspon je išao dosta lakše, ali i bio manje zanimljiv. Ipak, ovaj doživljaj se u potpunosti mijenja kada stignem do vrha Brasina, odakle se ispred mene u tom trenutku otvara jedan potpuno novi i nepoznat svijet.


Pogled sa Brasine na vrhove Teleća lastva (1905 m) i Botin (1969m) koji zajedno u mojoj mašti sačinjavaju izgubljeni grad


Na vrhu Brasine, čijom površinom dominira razrušeni JNA objekt koji je miniran prilikom povlačenja vojske bivše države s ovog mjesta tijekom zadnjeg rata, obuzima me čudni osjećaj koji je teško objasniti. Njime se uglavnom provlače ideje neke propasti koje u meni povećavaju zlu slutnju na ovom samačkom putovanju. Dok mojim bićem dominira tjeskoba, pronalazim mjesto na vrhu pogodno za sjedenje, te u strahu da ne bih propao u šume istočne Veleži cepinom opipkujem snijeg oko sebe bez da se usudim potpuno približiti rubnim dijelovima. Nakon što vadim hranu, polako se smirujem te svoj pogled okrećem daleko od ruševina prošlosti, koje sada ostavljam iza sebe. U tom trenutku pogled bacam u smjeru magičnog svijeta grebena Veleži koji se prostire u pravcu Nevesinjskog polja. Tu moje misli potpuno obuzimaju prekrasni kameni vrhovi Teleće lastve (1905 m) i Botina (1969 m) koji su sada prekriveni snijegom. U mom umu ova dva vrha tada formiraju jedan izgubljeni grad, možda baš onaj koji sam i sam tražio tamo negdje po Peruanskim Andama tijekom prošlog kolovoza. Na trenutke se osjećam kao u nekoj nepoznatoj zemlji, možda baš toj Trapalandi za koju se dugo vjerovalo kako je sakrivena negdje između Argentine i Čilea, a ustvari je cijelo vrijeme, barem za mene, bila tu, tek šest sati hoda od moje sobe u Mostaru.

Magija Trapalande je očaravajuća, te me izgubljeni grad sada poziva da krenem dalje. Nakon ručka ustajem i koračam prema njoj, ali poslije nekih 200-tinjak metara odustajem zbog straha od vrtača i mina kojih još ima po ovom području. Tada se okrećem, ispijam najukusniji šećerom ispunjen sok koji je Mare donijela iz Sarajeva, te spremam stvari i polako krećem prema kući. Na putu nazad još jednom skrećem s označene staze te idem u smjeru Trapalande, privučen šumom koja vodi prema Rujištu te dalje u područja istočne Hercegovine i Nevesinjskog polja. Tu pronalazim ogromne količine snijega, divne zelene borove, zrak koji omamljuje, brojne otiske životinjskih šapa, te prelijep zvuk cvrkuta ptica. Mislim kako je to magična šuma, možda baš ona koju zovu Tisovac i za koju kažu kako je mogu vidjeti samo odabrani. Tu dobivam osjećaj nevjerovanog blagostanja duha, te je nivo sreće koji osjećam na tom mjestu neopisiv. Zahvaljujem se planini na njenim darovima te, dok se u mojim mislima već rađa nova ideja o daljnjem putu prema izgubljenom gradu, koračam nazad prema Šipovcu i mojoj sobi u Mostaru, nošen nebeskom energijom koju je na mene toga dana prenijela planina.


Salvador Malespina, Prometej.ba