Zadnji tjedan mog boravka u franjevačkoj misiji u Kivumu, u afričkoj državi Ruandi, privodi se kraju. Vrijeme dvomjesečnog rada, ali i odmora od uobičajenih aktivnosti, polagano prolazi. Zbrajam viđeno i doživljeno. Neki dan sam se dopisivao preko interneta sa rođakom Franjom Šarčevićem. Pričali smo između ostalog i o Africi. Kao jedan od urednika Prometeja, zamolio me da napišem nešto o svojim afričkim doživljajima. I evo, pišem... No, svi moji doživljaji ne mogu stati u jedan tekst. Budući da je priroda moja prva velika ljubav, odlučio sam najprije pisati o prirodi, o ovoj afričkoj, odnosno o jednom njezinom dijelu. Vi koji ovo čitate sigurno se pitate, zašto ne pišem o siromaštvu, jer je siromaštvo jedan od vodećih problema. U pravu ste. Na kraju krajeva, većina ljudi Afriku doživljava kroz prizmu siromaštva, koje je kada ga se uživo vidi i doživi – strašno i jezivo, nama iz Europe gotovo nezamislivo, kao što je i nezamisliva činjenica da u 21. stoljeću postoje ljudi koji jedu 2 puta tjedno! U tom smislu Afrika jest siromašna, jako siromašna! No, o tome drugi put. Postoji i druga strana medalje, i o njoj ću ovdje pisati. Ta druga strana medalje kaže da je Afrika bogata, jako bogata!

Afrika je drugi kontinent po veličini i zapravo je iznimno bogat brojnim prirodnim bogatstvima. Od brojnih ruda koje se crpe (zlata, dijamanata i drugih), preko prelijepih brda i dolina, rijeka i jezera koja krase ova podneblja do egzotičnih životinja koje u spomenutim pronalaze stanište... U tom leži poanta. Afrika je zbog bogatstva siromašna. Pomalo zvuči paradoksalno, ali je u stvarnosti tako. Velike su sile stoljećima pljačkale i još uvijek pljačkaju afrička prirodna bogatstva. Odgovaralo im je u kolonijalnoj prošlosti i još uvijek im odgovara da su ljudi u Africi neobrazovani jer na taj način mogu s njima lako manipulirati. Na sreću, vidljiva je i činjenica da se sve veći broj ljudi, koji žele pomoći Africi, angažira i aktivno radi na tom planu. Time se svijest pomalo mijenja. Istina, sporo, ali se ipak mijenja i to je obećavajuće, koliko-toliko! Kao što sam spomenuo, ovdje želim predstaviti jedan dio afričke prirode, onaj koji se od sve viđene mene možda ponajviše dojmio. To je priroda nacionalnog parka Queen Elizabeth u susjednoj državi Ugandi.

Nakon što smo prenoćili u Franjevačkom samostanu u Rushooki na zapadu Ugande, ujutro smo se Frank, Ivica, Zoran i ja uputili prema Queen Elizabethu. Nakon par sati vožnje, brojnih trzaja zbog loše ceste, oblaka prašine... stigli smo na ulaz u Queen Elizabeth, gdje nas dočekuje djevojka s puškom. Pomalo neobično izgleda, ali je tako to ovdje. U po bijela dana svi vojnici, policajci i druge osobe zadužene za sigurnost nosaju sa sobom puške. Pozdravila nas je i otvorila rampu. Kupili smo karte i uputili se na uzbudljivu vožnju – na safari.

Prvo smo susreli antilope. Mnogo ih je. Neke mirno leže i odmaraju, druge trče i poskakuju, a treće polagano prelaze cestu ispred nas. Fotografiramo ih. Doimaju se kao da na trenutke poziraju. To će se poslije pokazati slučaj i kod većine ostalih životinja. Nastavljamo dalje te susrećemo mnoštvo bivola, ali i par nosoroga. U velikim busenima trave blizu puta ugledali smo lava. Veličanstven prizor! Biti samo nekoliko metara udaljen od lava nije nešto što se doživljava svaki dan. Tu smo se malo približili autom i iz raznih ga pozicija fotografirali, a tada smo pored njega s druge strane ugledali i lavicu. Doimali su se kao da odmaraju. Nakon toga smo otišli u samo središte parka, na obalu kanala Kazinga, koji povezuje jezera Edward i George. Tu smo prenoćili. Sutradan, rano ujutro smo nastavili vožnju nadajući se da ćemo sresti još više životinja nego jučer. Antilope i bivole smo vidjeli ponovno u velikom broju, a jučerašnje lavove smo zatekli na istom mjestu, s tim da se danas malo podalje od njih naziralo još nekoliko njih. U mnoštvu raslinja primijetili smo slonove. I oni su bili velika tema naših fotoaparata. S uposlenicima nacionalnog parka krenuli smo u plovidbu kanalom. Na toj plovidbi, koja je trajala nešto više od sat vremena imali smo prilike vidjeti mnoge vrste životinja, većinu po prvi put. Nikad još nisam bio u zoološkom vrtu, ali uvjeren sam da životinje mogu zasjati u svoj svojoj ljepoti samo u prirodnom staništu. Na obali i u vodi, na zemlji i u zraku, pred našim su se očima smjenjivali veličanstveni prizori životinja. Ponovno su tu bili i slonovi i bivoli. Mnoštvo njih. Nilski konji su se bućkali u jezeru. Krokodili su poskakivali s kopna prema vodi. Majmuni su nas promatrali isto kao kad znatiželjna osoba promatra prolaznike. A sve to su nadlijetale i promatrale ptice mnogobrojnih različitih vrsta. S druge strane kanala vidjeli smo i ljude gdje stoje u blizini svojih nastambi. Neki su prali odjeću, a neki su se pripremali da sjednu u čamce. U kojoj oni divljini žive, odmaknuti od svijeta – razmišljao sam u svojim mislima...

Završetkom vožnje po kanalu završio je i naš safari. Po povratku smo sreli još čimpanze koje su se pored puta propinjale po drveću. Jedno je sigurno, ni najbolji film s National Geographica ili Discoverya ne može dati doživljaj ovih životinja i njihovih staništa kao što to može susret uživo.

Ovaj sam tekst s razlogom naslovio Osjeti i doživi Afriku!. Afrika je siromašna. To je neminovna činjenica. Međutim, iz priloženog se vidi da je Afrika i bogata. Ima ona u sebi svoje garonje – svoje crne ljude, koji ti ponude sve što imaju, a to je osmijeh, prijateljski stisak ruke, ili pak zagrljaj. Ima ona nešto što ti u određenoj mjeri izoštri poglede na svijet, nešto što u tebi probudi osjećaj za druge. Ima ona ono nešto, ono što te navede na to da se pronađeš u stihovima Hermana Hessea koji kažu: Gledao je oko sebe kao da prvi put vidi svijet. Lijep je bio svijet, bio je šaren, neobičan i zagonetan, bio je svijet! Tu je bilo modro, tu žuto, tu zeleno, plovilo je nebo i rijeka, stajala šuma i gorje, sve lijepo, sve zagonetno i magično, i usred toga on, probuđen, na putu k samom sebi. Osjeti i doživi Afriku!

Tekst i fotografije: Antonio Baketarić

.