Dižem se, subota je, probudila me je svjetlost sjajnoga dana. Neću baš ništa da radim, hoću samo čitav dan da odmaram, šetam i razgledam. Ljeto je. Prijatelj i Dragi su stigli iz Kopenhagena u Sarajevo prošle sedmice da me posjete. Dragi ostaje duže, dok se prijatelj vraća danas, ali leti tek u 15h. Sjednemo na balkon da doručkujemo i da se dogovorimo šta možemo stići da vidimo prije nego što Prijatelj ode. Odlučimo se za Tunel Spasa: blizu je Aerodroma, kad razgledamo možemo prošetati do Aerodroma. Ni ja nikad nisam posjetila Tunel, tako da mi je drago što ću ići s njima.

Dok se spremamo, začujemo neko strašno cviljenje iz bašte; sve troje skočimo i s balkona vidimo da se malo štene, bježeći od lokalnog čopora, zaglavilo u baštenskoj ogradi. Na svu sreću, pojavi se komšija i brzo oslobodi psića tako da ovaj munjevito pobjegne.

Imamo malo vremena prije odlaska u Tunel, pa odemo u grad da prošetamo i uživamo u suncu. Pojedemo ručak i vratimo se u stan, gdje naručim taksi. Sjedamo u taksi i kažem da hoćemo do Tunela spasa.

Postoje dva načina da se autom izađe iz Ulice Josipa Vancaša, koja je jednosmjerna, i dođe do centra grada. Jedan je da se skrene desno na Gabelinu i odmah skrene desno u Rizaha Štetića i onda nizbrdo Hadži-Idrizovom. Drugi je da se uspne uz Gabelinu, skrene lijevo u Čekalušu, lijevo u Hazima Šabanovića i onda lijevo u Bolničku i stižemo do centra. Vozila sam se sa taksistima koji su koristili i jedan i drugi način.

Međutim, nakon što smo sjeli, taksista se uspne uz Gabelinu, skrene lijevo niz Čekalušu i nastavi ravno do Bolničke. Usmjeri se desno na raskrsnici. Pitam ga zar nije lakše da se ide lijevo. Nije, kaže on, lakše je ići kroz tunel pored pijace. U trenutku pomislim da je to u redu, ali mi glas u glavi ne da mira... Čuo je da pričamo danski, možda misli da nas može provozati malo duže i naplatiti nam malo više? Odmah se postidim, ali opet pomislim: pa to i sama govoriš i Dragom i Prijatelju i svim ostalim strancima: „Ako budete sjeli u taksi, neka je po mogućnosti prvo Crveni, ako ne, onda Sarajevo taxi, i odmah pogledajte gdje je taksimetar, koji može biti ili pored mjenjača ili na prednjem ogledalu. Ako ne uključi taksimetar, odmah se požalite i po mogućnosti izađite iz auta.“ To su pravila kojih se držim u Sarajevu, koja primjenjujem samo dok sam ovdje i nigdje drugo na svijetu, pa ih tako i prenosim drugima.

Mrzim pomisao da me neko hoće iskoristiti, pa neka je i sitnica u pitanju.

Kažem ovom taksisti: „Vi najbolje znate, i mislim, nema veze, taman da im još malo Sarajeva pokažem“.

Vozimo se tako znatno duže nego inače. Već je pola dva, a Prijatelj treba da bude na aerodromu za pola sata.

Hvata me panika jer ne znam hoćemo li sve stići, a taksista vozi sve dalje od Aerodroma.

„Zar to nije odmah kod aerodroma?“, pitam ga. „Nije“, kaže on, „malo je dalje“. „Pa kako ćemo onda do Aerodroma?“, pitam ja.

„Morate taksijem“, kaže on.

Izlazimo kod Tunela i kupimo karte. Malo razgledamo i sagnemo se kako bismo prošli kroz obaveznih 50 metara kojih je ostalo od Tunela. Ostatak je zakopan. Izlazimo oznojeni, a Prijatelj i Dragi su začuđeni. „Kako je neko mogao ovako pognut hodati skoro kilometar?“, pita Prijatelj. „Ne znam“, kažem ja i prisjetim se svega što smo u ratu radili, svih stvari koje bi mi sada potpuno čudne i nejasne. Prisjetim se i da moramo požuriti na Aerodrom. Taman kako me hvata blaga panika, ugledam taksi. „Do Aerodroma“, velim ulazeći na prednje mjesto.

Stižemo na Aerodrom, gdje Prijatelj stigne na vrijeme da sve obavi. Grlim ga i kažem: “Vidjećemo se kod kuće.“

Izlazimo Dragi i ja iz Aerodroma na sunce. „Idemo do grada pješke, dosta mi je taksija“, kažem.

Hodamo trotoarom prema izlazu iz Aerodroma kad se zaustavlja jedan auto i vozač viče: "Trebal vam taksi?“ „Ne treba“, kažem i osjetim ljutnju.

Prolazi on, a drugi auto odmah iza njega također zastane i kaže: „Trebal vam taksi?“

Ni jedan od tih auta nema taksi oznaku.

Sada već bijesna kažem Dragom: „Neću mu ništa reći, ne mogu, samo neka prođe“.

Međutim, čovjek u autu ne odustaje: „HALO! TAKSI! TAKSI! TAKSI! HELLLLO! TAKSI!“

Ne mogu više izdržati; okrenem se i kažem mu: “Molim vas, vidite da vam ne odgovaramo, samo nas prođite!“

„Pa bog te jebo, što ne kažeš, imaš li žvalje, iskoristi ih!!“

Naljutim se i kažem mu da se gubi, opsujem ga i popratim uzdignutim srednjim prstom.

Broji do deset, govorim sebi, broji do deset... Dragi hoda pored mene, drži me za ruku, ne razumije bosanski, ali shvata šta se desilo.

Boli me glava, ali ga zagrlim i kažem: „Danas se sigurno više ništa ružno ne može desiti.“

Nastavimo lagano hodati do grada. Dragi slika razne zgrade koje ga zanimaju.

Ja razmišljam:

Jesam li ja kriva? Možda samo ne znam sarajevska (bosanska) pravila... A koja su pravila? Biti neljubazan, gledati samo sebe? Zašto je svačiji cilj ovdje da te ponizi, da te omalovaži, da te prevari, da te napravi budalom? Jesu li ljudi ovdje toliko nemoćni i jadni da je takvo ponašanje jedini način da se osjete nadmoćnim? Ako je tako, to je užasno i stvarno mi je žao... Ta misao ostaje u meni.

„Idemo nešto pojesti“, kaže Dragi. Već smo blizu centra i svraćamo u restoran gdje bismo mogli naći ukusnu kinesku hranu. Malo živnem kad vidim šta sve možemo naručiti. „Hoću svega“, kažem Dragom. I on je gladan.

Prilazi nam konobar. Čim vidi na kojoj stranici jelovnika držim prst, kaže: „Nažalost, nemamo to.“

„Dobro, kažem ja, čega nemate?“

„Nemam ništa s te stranice.“

„Dobro“, ponavljam ja.

Dragi me gleda zbunjeno. Okrenem još jednu stranu jelovnika, koja je izgledala zanimljivo.

„Eh, nemamo vam ni to“, kaže konobar.

„Možda je lakše ako mi kažete šta imate.“

„Danas imamo to, to i to“, govori on pokazujući prstom na jelovniku.

Prevodim Dragom. „Aha, kaže Dragi, onda ću to.“ „A ja ću ovo“, govorim pokazujući na jedan od moguća tri izbora.

Ode konobar, a Dragi me pogleda. Ništa ne govori i uzima me za ruku.

„Baš je ovdje divno“, napokon progovori dok gleda okolo.

Ne znam tačno na šta misli. Malo me stid, ali ovoga dana mi je dosta, i preko glave.

Kod kuće imamo džin koji je sa sobom donio Dragi. Kažem: „Idemo kupiti tonik i idemo kući da popijemo piće i da šutimo.“ “Idemo“, složi se on.

Svratimo u Konzum blizu stana i kupimo tonik.

Na putu iz Konzuma prolazimo pored tri kontejnera: kraj njih ono isto malo štene od jutros jede pogaču koju je neko bacio, dok u jednom od kontejnera jedan sićušan penzioner nešto traži. Odmah požalih što nosim tonik da sebi napravim piće. a nisam se sjetila da kupim nekakve hrane da mu dam. Okrećem se prema Dragom i govorim mu:

“Znaš, ljudi u ovom gradu ostavljaju penzionerima hljeb u kesi sa strane kontejnera.“

Dragi klima glavom i ne zna tačno šta da kaže. Trebali smo i mi, mislim, moramo to sutra.

Ulazimo u stan, koji je hladniji iznutra nego izvana, i sjedamo na kauč. Dragi se digne da nam napravi piće, a ja se dignem da obučem debeli džemper i vunene čarape i da donesem jorgan pod koji ćemo se sklupčati.

Nije mi zima, ali se moram odjenuti kako bih se vratila u svoje tijelo.

On ulazi sa pićem i daje mi ga. Pokrijemo se jorganom i uključim TV.

Na TV-u je neki stari film, ali je dovoljno spor da ga počnemo gledati.

I tako sjedimo jedan sat u potpunoj tišini dok ne utonem u san.

Autorica: Amila Čirkinagić, Prometej.ba