Jedan izvještaj s planinarskog pohoda na Radušu + FOTO&VIDEO
Došao je konačno i taj dan, dan za koji smo se dugo vremena pripremali, dogovarali, ali i dan koji smo svi željno iščekivali. Cilj nam je uspeti se na vrh Raduše (1956. metara n.v), te obići raduške fenomene. Sastali smo se u 10 h na Zahumu- planinskom naselju podno Raduše, odakle smo krenuli na naš pohod.
Prvo odredište nam je Idovac, krov Rame - kažu Ramci, te jedinstveni i najljepši vidikovac u Bosni - kažu planinari koji ga posjećuju i koji se uvijek iznova vraćaju da ponovno uživaju u ovom tako reći „daru prirode“.
Uspinjući se prema Idovcu vrijeme je postajalo sve vruće i odmor smo pronašli u hladovini Goranskog doca. Odmorivši se nastavljamo dalje, te smo slučajno na jednom brdu (Mali Idovac) zatekli aragonit - mineral iz skupine karbonata, jedan od dva prirodna polimorfna oblika kalcijevog karbonata.
Popevši se na Idovac imali smo što vidjeti. Zrak je bio čist i pogledi su nam „pucali“ na sve strane… Od hercegovačkih krševitih ljepotica Čvrsnice, Prenja i Vrana, dalmatinske Dinare, pa sve do duboko u Bosnu, dokle nam je pogled mogao sezati…
Sa Idovca se polaganom šetnom spuštamo prema našem sljedećem odredištu, raduškom fenomenu, koje nosi naziv Raduško jezero (u nekoj literaturi piše Rumbočko jezero), ledenjačkog postanka. Ima više stvari koje ga čine jedinstvenim u BiH, a najvažnija je ta da u njemu obitavaju vodenjaci mrmoljak i triton (Triturus), te mnoge druge vrste vodozemaca.
Nakon Raduškog jezera polazimo prema sljedećem, možda čak zanimljivijem raduškom fenomenu – Samogradu (Ledenici).
Samograd (Ledenica) je urušena ponikva, koja je nastala trošenjem materijala (urušavanjem) zbog korozije vapnenca, tektonske preduvjetovanosti tj. rasjednutosti, jačim potresom, te zbog snižavanja razine podzemne vode i gubitka uzgonske potpore.
Naša ekspedicija je najveći dio vremena provela upravo u Samogradu.
Vraćajući se kući na raduškim pašnjacima zatekli smo dvije veoma rijetke biljke (premda osušene, jer je već jesen, ali uspjeli smo ih prepoznati). Naime radi se o bosanskim ljiljanima (Lilium bosniacum) i o srčaniku (Gentiana lutea L.).
Spuštajući se na Zahum razmišljamo kada ćemo ponovno imati priliku popeti se na Radušu i u uživati u njenim ljepotama. Prešli smo dvadesetak kilometara, ali vrijedilo je, jer ovo je bio jedan uistinu lijep doživljaj, koji bi trebao doživjeti svaki zaljubljenik u prirodu i planine. Ovo naše druženje trajno smo zabilježili fotografijama, kao uspomenu na jednu prelijepu šetnju ovom prelijepom bosanskom planinom, ali i kao poticaj onima koji to još nisu da posjete ovu planinu, a onima koji jesu da ju posjećuju iznova.
Učenici Srednje škole u Prozoru pod vodstvom profesora geografije Mire Pavličevića. Tekst i fotografije Antonio Baketarić.
VIDEO: Planinarski pohod na Radušu