U drugoj polovici svibnja proveo sam tri dana na Vranici. Osim želje da pregazim ovu predivnu planinu, išao sam s namjerom da prikupim podatke za medijske priloge i stručna istraživanja o planini, životu ljudi na njoj i njezinoj percepciji. Ovdje ću rezimirati organizacijsko-tehničke rezultate tih nastojanja, odnosno kako je put planiran i realiziran, s osvrtom na pojedine okolnosti s kojima sam se susreo. Htio bih pokazati što je jedan de facto stranac, tako su me i tretirali, uspio obaviti od onoga što je planirao i priželjkivao, te kakvu su ulogu u tome imali lokalni resursi. Također, nastojat ću dati napomene u kojem bi smjeru trebalo rješavati probleme i koje su stvarne mogućnosti i obaveze odgovornih prema prirodi Vranice. Iako ćemo najčešće govoriti Vranica, radi se o najmanje pet povezanih planina: Bitovnja, Inač, Pogorelica, Zec i Vranica.


I. Pripreme

Ideja

Dugo sam priželjkivao obići Vranicu. Ona je srce Bosne i ujedno potpuno drukčija od krša za koji sam višestruko vezan. Planovi, vrijeme, odlučnost i nešto novca poklopili su se krajem svibnja ove godine. Ključne poticaje su mi dali tekst Ivana Lovrenovića Fojnički genius loci koji je izrekao 17. ožujka uz otvaranje knjižnice za javnost u Franjevačkom samostanu i film Emilija Estaveza Put, emitiran desetak dana nakon tog događaja, na Uskrs, na HTV-u.

Ideja Vranice imala je istodobno intimnu i stručnu dimenziju, svojevrsnu prospekciju sebe i krajolika. Ovdje neću ulaziti u prvu. Planirao sam napraviti tri rada, koja se po interesu i izrazu nadograđuju jedan na drugog: reportažu za agenciju Hinu, dokumentarnu radijsku reportažu za Treći program Hrvatskog radija, i tekst za znanstveni časopis Ekonomska i ekohistorija. Slično sam već radio o Velebitu, pa se Vranica nametnula kao paralela s različitim geoznanstvenim i socioekonomskim okolnostima.

Organizacija

Kad se ideja zakuhala, aktivirao sam se na upoznavanju prilika, prikupljao informacije, zvao sam planinare iz klubova u Fojnici, Kiseljaku, Kreševu, Gornjem Vakufu i Jablanici; ponajprije Eduarda Jukića Slađu iz PD Vranica iz Fojnice, Zorana Šimića iz PD Bitovnja iz Kreševa, a važne savjete i upute su mi dali Anton Bojo i Zlatko Iviš Zeba iz PD Pogorelica iz Kiseljaka, te Ekrem Polić iz PD Goran iz Gornjeg Vakufa. Ni jednoga nisam prije znao.

U domu na Pogorelici

Pretraživao sam literaturu i internetske izvore, nabavio planinarsku kartu koju su nedavno izdali PD Bitovanja i PD Vranica. Od meni dostupne literature vezane za samu planinu najpogodnijom se našla jedna stara knjiga, Kroz planine Bosne i Hercegovine Jove Popovića, u izdanju Planinarskih društava u Sarajevu iz 1935.. Nju sam imao kod kuće. Novije planinarske literature nisam našao, a ni u nacionalnom katalogu cobiss.bh nisam našao ništa drugo. Planinska obilježja ostala su ista, i u tom pogledu mi je bila vrlo korisna, ali aktualno stanje staza i građevina se mijenja, zbog čega sam trebao najnovije informacije. O povijesti planine moglo se doznati iz monografije Fojnica kroz vijekove, (1987), koju sam također imao kod kuće. Ispod medicinskog flastera na zalisku knjige, na koji ranije nisam obraćao pažnju, našao sam signaturu privatne biblioteke „Korjenić, IST A 26“.

Obnovio sam osnovnu opremu za planinu, svakodnevno izlistavao dugoročne vremenske prognoze najvećih meteoroloških kuća, pravio popise potrepština, izrađivao konkretne planove puta i mijenjao ih ovisno o tome kakve sam informacije dobivao s terena o mogućnosti noćenja, stizanja na pristupno mjesto i slično… Put je zahtijevao minimalno tri dana hodanja, četiri bi bilo poželjno, pet za mene optimalno.

S ruksakom težim od 30 kg krenuo sam na skup Čovjek i krš u Blagaj, odakle sam izviđao situaciju kada ću moći „utrčati na teren“. U četvrtak 19. svibnja, čuo sam vijesti koje su sugerirale da od Vranice neće biti ništa: na Prokoškom jezeru pada snijeg, a PD Pogorelica će već u nedjelju uvečer ostati bez posade i biti zatvoren. S prijateljem Ilhanom Dervovićem, autorom i producentom dokumentarnih filmova o prirodi iz Visokog, i njegovim prijateljem snimateljem Kenanom Pašićem, krenuli smo u subotu 21. svibnja preko Nevesinjskog polja i Lebršnika – predivne i do tada meni nedostupne planine – gdje smo snimali, pa preko Sutjeske, uz Bistricu i Bosnu do Visokog. Ondje sam kod Ilhana prespavao. Ujutro me domaćin dovezao malo dalje od Dusine, gdje je počeo moj put po Vranici.

Karta Vranice sa označenim stazama:

1. dan: Dusina – Prokoško jezero,

2. dan: Prokoško jezero – Rosinj,

3. dan: Sarajevska vrata – Fojnica.


II. Na stazi

Umjesto s krajnje istočne strane planine, iz Bradine ili iz Kreševa, gdje bih prvo prešao Ivan planinu i Bitovnju, ili zapadne strane iz Gornjeg Vakufa, na prijedlog A. Boje prihvatio sam Dusinu, jer sam iz nje za jedan dan mogao stići do nekog konačišta. Nedjelja ujutro je, a prognoze govore da bi u utorak moglo doći do ozbiljnijeg vremenskog poremećaja, pa su mi na raspolaganju ostala dva i pol dana. Zapadna strana nudi više i lakše dostupnih skloništa, a kad bih krenuo odande, vjerojatno bih završio put već na Prokoškom jezeru, dakle, relativno blizu polazištu.

Prvi dan, 22. svibnja: prešao sam od Dusine preko PD Pogorelica do Prokoškog jezera, prema mom GPS-u stazu dugu 24,1 km. (To se ne mora poklapati sa službenim podacima jer nisam dosljedno hodao po stazi nego i zalazio okolo). Nakon pola sata pješačenja naišao sam na dom Pogorelica u kojem je boravilo desetak planinara. Domar Zeba me ponudio pićem, pokazao mi dom, ispričao njegovu povijest, objasnio način njegova funkcioniranja i dao mi upute za daljnju dionicu staze. Nisam mogao koristiti dom za noćenje, ali sam dobio sve ostalo.

Domar PD Pogorelica Zlatko Iviš Zeba (desno) s gostima u kuhinji

Staza je, s nekim izuzecima, dobro označena, raskršća su opremljena dobro dizajniranim putokazima na metalnim podlogama, a travnati dio staze oznakama postavljenim na stupićima. Kad prođe Pogorelica, na raskršćima po Zecu i Vranici postoje putokazi na drvenim pločama postavljenim na visokim stupovima.

Putokazi za planinarske staze na Zecu

Na području Šćita dostigla me je grupa planinara iz Kaknja, s kojima sam pješačio veći preostali dio puta. Hamza Ganić i ja otkrili smo da imamo zajedničke poznanike. Težak ruksak i duga dionica su me iscrpili pa sam često zaostajao. Oni su me jedno vrijeme čekali i ponudili da me odvezu svojim autom u Fojnicu, ali sam imao drukčiji plan. Sam sam stigao na Prokoško jezero oko deset navečer. Zvao sam stočara Smaju za smještaj, ali mi je odgovorio da još nije istjerao ovce pa me uputio na Aliju Pugonju. Tražeći njega naišao sam na kolibu Seje Burekovića i prenoćio u njegovoj vikendici. Naložio je šporet i donio topli čaj, a ujutro sam dobio kahvu.

Vikendica Seje Burekovića umjesto planinarskog doma na Prokoškom jezeru

Drugi dan, 23. svibnja: Prokoško jezero – PD Rosinj / Korita, prema mojim mjerenjima 11,6 km. Malo sam obišao Prokoško jezero, trgovinu Ničija zemlja, našao Aliju Pugonju i kod njega dvojicu Kuvajćana koji ovdje borave deset dana. Uputio se prema Rosinju, zbog težine ruksaka išao sam preko Sarajevskih vrata, pa na Krstac. Staza je vrlo dobro označena. Pored markacija, na nekim ključnim mjestima su na raspolaganju klupe s oznakama PD Vranica, a na raskršćima putokazi. Na stazi su me u dva navrata uznemirili, pa i uplašili kroseri, danas pet, jučer desetak njih. U sumrak sam stigao u PD Rosinj, koji je toga dana preuzeo domar Smajo Lendo iz Rostova. Ponudio me večerom i da izaberem sobu za spavanje.

Kroseri preko Šćita na Vranici

.

Domar na Rosinju Smajo Lendo: „Ništa se ti ne sekiraj“

Treći dan, 24. svibnja: Rosinj - Sarajevska vrata – Fojnica. Prema mom GPS-u staza koju sam prešao duga je 20,5 km. Noću je padala kiša – malo ranije od prognoziranog, ujutro se razvedrilo, oko 11 sati na Sarajevskim vratima padao je snijeg, a rano poslijepodne niz Jezernicu vrlo slaba kiša. Najprije sam sa Smajom u Koritima posjetio stočare Gafiće iz Vrsa: supružnike Fatimu i Edina te sina Hilmu. Popio sam kod njih kahvu i doručkovao svježi ovčji sir. Rekli su mi da nemam nikakvu vezu između čaršije (Gornjeg Vakufa) i Fojnice i savjetovali da se vratim na Sarajevska vrata, što sam prihvatio. Prevezao me Smajo golfom z 1986., na nekim mjestima jako razrovanom planinskom cestom i malo presolio račun.

Alija Pugonja i supruga na Prokoškom jezeru pripremaju meso za kuvajtske turiste

.

Stado obitelji Gafić na Koritima na Vranici

Iako sam želio ići transverzalnom stazom broj 1, dionicom od Prokoškog jezera prema Fojnici, „zalutao“ sam na stazu „nižeg reda“, 37. Ona me je dovela do mini-hidrocentrale i nastavila dalje cestom uz potok / rječicu, koja se postupno širi gotovo kao magistrala, a usput nailazi na još dvije mini-hidrocentrale. Išao sam do Fojnice. Namjeravao sam u Franjevačkom samostanu zamoliti za smještaj koji bi mi omogućio drugi dio istraživanja. Neki čovjek mi je pokazao ulaz u samostan i pozvonio, nakon čega je sišao gvardijan. Predstavio sam se, objasnio što radim i zamolio da me primi.

- Mi ovdje ne primamo civile, odgovorio je kratko, okrenuo pogled na stranu i čekao da odem.


Genius loci -> genius loci sacer -> genius loci clausis

Planirao sam započeti put u Samostanu Kreševu, ali tamošnji planinarski dom Lopata nije radio, a završiti ga u Samostanu Fojnica – kao najrespektabilnijem mjestu učene revalorizacije Vranice. To mi se mjesto nametnulo kao ključno iz više razloga. U njemu se presijava širok spektar iskustava i baštine koji spaja kulturnu, civilizacijsku, religijsku i privrednu prošlost. Sami naziv Vranica, ključni izraz teme, pokazatelj je da ju je još drevna kultura percipirala kao svetu planinu i da s tom popudbinom dolazi preda nas danas. Vran kamen je uži pojam, sidro te drevne povijesti za koji se i danas franjevci ritualno drže, a tradicija se nastavlja preko stočarstva i svakovrsnih rudarenja kao načina otkrivanja i potvrđivanja drevno naslućene vrijednosti planine, do danas. I sad se ovdašnja biblioteka, kao trezor svih tih znanja, javno promovira kao nešto što je dano svima.

Taj kompleks značenja traži predano i vjerojatno dugoročnije zaranjanje u materiju, u biblioteku i njezine izvore, a pretpostavlja i određenu motivaciju, baš kao što je to potvrdila i moja trodnevna procesija po Vranici. Pretpostavljao je i određenu identifikaciju sa zajednicom, a boravak u samostanu bi mi omogućio suživljavanje s pogledom na Vranicu iznutra.

No, genius loci me nije prepoznao. Duh mjesta o kojem je Ivan Lovrenović nedavno govorio, načas je zašutio kad sam pokucao na vrata, kao kratak nestanak struje koji dovede do blokade automatike. Genius loci je jedan od ključnih pojmova predviđene metodologije. Genuis loci - ovdje je genius loci sacer: duh svetog mjesta ili mjesto Svetoga Duha. Planina kao hram koja je postala hram kao planina. Svetost koja se s gore i prirode povukla u samostan, u njegovu crkvu kao čuvara svetog, u biblioteku kao kulturno uređen svijet…? Za mene je to ostao zatvoren svijet - genius loci clausis.

Ujesen 2003. posjetio sam Samostan i imao plodonosan susret s pokojnim fra Mladenom Trogrlićem. U prosincu 2003. u Meridijanima sam o Samostanu objavio reportažu. Tada je biblioteka u kojoj sam želio pisati bila „na kamari“, sa svim knjigama na hrpi.

Bilo kako bilo, istraživanje je pretpostavljalo još nekoliko krugova, susrete s većim brojem ljudi od ovih koje sam do sada susretao, ljudi koje neću slučajno sresti, lokalnih mudraca i učenih ljudi, stručnjaka, povjesničara, vjerskih osoba kao i ovdašnjih intelektualaca koji su poznati u široj zajednici.

Nametnula se frapantna sličnost s iskustvom istraživanja Velebita, premda ne baš draga. Tijekom petodnevnog obilaska Velebita sva vrata su nam bila otvorena, osim jednih u njegovu krajnjem podnožju, hotela Vila Velebita Pave Zubka. Ondje se radilo o trgovcu, ranije bi rekli ne pitaj čega, a u Vili Velebita se nisu nalazili podaci presudni za moje daljnje istraživanje.

Planinar Hamza Ganić iz Kaknja


III. Osvrt na uvjete na Vranici

S obzirom na godišnje doba, obilazak Vranice je pao u najpovoljnije vrijeme: dan je dug, a nije suviše vruć. Obilazak u ljetnim mjesecima može biti problematičan zbog velike izloženosti suncu. Čini se da se s obzirom na vremenske prilike mogao nastaviti još nekoliko dana, koji su bili i predviđeni. No, neplanirano se skratio pa se nisam imao prilike sresti s planinarima, kao što smo se bili dogovorili. To mi je bio dodatni poticaj da ovdje dam neku vrstu osvrta, posebno zbog činjenice da za nastavak istraživanja ne postoje veliki izgledi i da će ovo biti zaključni tekst.

Osvrt na organizaciju

Prvo, za pripremu i organizaciju puta kontakti se mogu ostvariti i informacije dobiti od malog kruga ljudi, uglavnom od planinara i njihovih društava. U Fojnici postoji jedna turistička agencija, ali ona za planinarske teme usmjerava na planinarsko društvo. Meni su pružili veliku pomoć u savjetima i informacijama.

Drugo, dostupnost resursa planinarskih društava na terenu bila je ograničena. Od tri planinarska doma koja su se nalazila na mojoj trasi, samo je jedan bio otvoren za smještaj, a dva za piće i hranu. Jedan uopće nije bio otvoren u vrijeme mojeg planinarenja, pa sam planine Inač i Bitovnju morao izostaviti i krenuti s Pogorelice. Iako planinarska društva na webu obavještavaju da planinarski dom može biti i dulje otvoren od uobičajenog vikenda, za mene ta mogućnost nije postojala. Tu povoljnost vjerojatno mogu koristiti grupe planinara članova društava; em se više isplate od pojedinaca, em među njima postoji kanal povjerenja.

Nažalost, nije prepoznata činjenica da se u mojem slučaju ne radi tek o jednom lutajućem planinaru. Pored toga, nisu prepoznali saveznika u jačanju pozicije okoliša i zagovaranju izgradnje doma na Prokoškom jezeru.

Kad to kažem treba znati da ne postoji sustav i da mnogo toga počiva na dobrovoljnosti i entuzijazmu ovdašnjih planinara, te da je njihova dužnost i obaveznost u određenoj mjeri zadana tim okvirom. Oni su značajan udio svog života i života svojih obitelji podredili Vranici i planinarstvu.

Tamo gdje nije bilo planinara, npr. na Prokoškom jezeru, mogao sam se osloniti na usluge domaćih stočara, kod kojih je smještaj koštao jednako kao i u planinarskom domu, 20 KM. Susreti i razgovori s njima bili su korisni u upoznavanju i razumijevanju Vranice i života na Vranici. Također, na stazi sam sretao planinare s kojima sam se upoznao i naučio od njih ponešto, npr. od grupe planinara iz Kaknja koju je vodio Hamza Ganić. Sreo sam i dvije skupine od pet do deset motokrosera, a među njima je bio i jedan džip, čiji užitak poštujem, ali ne mogu na njih ostati hladan.

Treće, sav put sam organizirao i financirao sam. Izuzetak je prijevoz do Dusine i smještaj u Visokom kod prijatelja Ilhana Dervovića. Na još dva mjesta sam dobio kavu ili čaj.

Literatura i priručnici

Prema dostupnim podacima, skupina planina Vranica jako oskudijeva pratećim materijalima. Literatura koja se može pronaći u nacionalnoj bazi cobiss.bh obuhvaća deset radova, čiji su autori najčešće profesori i studenti s PMF-a u Sarajevu. To su stručni i radovi i većinom nisu od velike koristi za planinare, čak kad bi i bili lako dostupni. Nedavno je tiskana planinarska karta Vranica u mjerilu 1:50 000, koja je izvanredno velika pomoć planinarima i prilog otvorenosti Vranice, ali i poruka okolnom svijetu da je društvo živo i da drži do sebe. Ona je najviše omogućila da se sam zaputim preko Vranice. Grafički je dobro urađena, jasna i pregledna, ali s obzirom na činjenicu da nema druge literature, mogla je biti izdašnija u opisnom dijelu. I tako joj je poleđina ostala neotisnuta. Primjerice, staze su mogle biti izražene u kilometrima, u tehničkoj težini i fizičkoj zahtjevnosti, u razlici nadmorske visine, planinarski domovi su mogli imati kontakt telefone, mogao je biti priložen popis i opis skloništa i katuna u kojima se može naći zaklon ili smještaj, mogle su biti evidentirane najbliže stanice javnog prijevoza i slične usluge koje mogu bitno povećati ponudu, ali i sigurnost planinara. Ne bi bilo loše tiskati kartu rezanu na manje listove, u sklopu vodiča, kojim se lakše rukuje na planini, a povećao bi ponudu Vranice.

Planinarski dom Rosinj na Vranici


Staze

Staze su dobro određene i često slijede one s dugogodišnjim iskustvom. Dobro su označene i dobro se održavaju. Posebno je zanimljivo iskustvo oznaka kilometrima duge staze koje su postavljene na stupićima zbog travnatih površina. Na Pogorelici postoje i lijepo dizajnirani metalni putokazi, kojih drugdje nema. Na ostalom dijelu staze putokazi se nalaze na svakom većem raskršću i postavljeni su na visoke drvene stupove, što je prikladno i pristalo. Na nekim mjestima, na potezu od doma na Pogorelici i oko doma na Rosinju, nisam uspio zapaziti markacije. Na dijelu od Prokoškog jezera prema Fojnici znaju biti česte da ih se vidi i više od jedne. Na tom dijelu, sam međutim, očekivao da ću ići transverzalnom stazom broj jedan, ali sam se našao na stazi 37. Tu sam osjetio nedostatak pomoćnih oznaka, konkretno broja staze. Istina, pravilnik o označavanju Planinarskog saveza BiH ne propisuje te dodatne oznake, osim što daje standarde kako izgledaju, no bile bi jako korisne. Ni sada mi nije jasno kako na velikim, drvenim, lijepo označnim panoima na Prokoškom jezeru nisam pronašao vezu za transverzalnu stazu broj 1 prema Fojnici. Ovo je možda cijena amaterskog planinarenja i s ovakvim problemima se zacijelo ne suočavaju skupine planinara koje imaju iskusne vodiče.

Problem doma na Prokoškom jezeru

Po veličini i prisutnosti navedenih panoa duž planine, ali i u gradu Fojnici, stječe se dojam da je planinarstvo ovdje ne samo važan dio ponude, nego i dio establišmenta. Međutim, činjenica da se lokalno društvo do sada bezuspješno trudi ponovo izgraditi svoj dom, i to na potezu planine gdje je najveća frekvencija posjetitelja, i da nema drugog javnog smještaja, govori drukčije. Zar ga je bilo lakše napraviti prije pola stoljeća?

Zato svi, uključujući i lokalnu vlast i turistički sektor, izgradnju toga doma trebaju shvatiti kao dio svoje obaveze. Taj se zadatak može dobro sagledati u sklopu programa jačanja turističke ponude u gradu koji je jedno od najjačih središta zdravstvenog turizma u BiH. U najužem smislu, takvom turizmu je vrlo korisno udruživanje i proširenje na izletnički turizam, ekoturizam, znanstveni i kulturni turizam, itd., a u širem smislu takav turizam jača imidž s obzirom na prirodu u kojoj se nalazi. Pored toge, lokalna uprava bi trebala težiti jačanju organizirane zaštite prirode i objedinjavanja tih funkcija. Stalni zaposlenik doma može imati i funkciju nadzornika zaštite Prokoškog jezera. Naime, Prokoško jezero je u tri zakona akceptirano kao zaštićena priroda – spomenik prirode, zadnji put je to učinila Skupština Srednjebosanskog kantona. Navodno je izrađen i Plan upravljanja Spomenikom prirode Prokoško jezero. Unatoč tome, na Prokoškom jezeru nema nikakve potvrde da je to zaštićena priroda jer svatko rad što hoće i priroda je ponekad akutno ugrožena. Najefikasniji i najpravedniji način da se oživi ta zaštita jest da se mreža planinarskih aktivnosti prilagodi, ojača i formalizira u smjeru sustava zaštite prirode. Za gradnju doma zacijelo se može dobiti značajna podrška fondova EU za potrebe podizanja kapaciteta zaštite prirode, turističke infrastrukture i sličnih programa.

Što sam objavio?

Po povratku s Vranice objavio sam reportažu u Hini: “Vranica planina: tri dana nebeskih pašnjaka“ (3. srpnja), koju se prenijela dva portala i jedne novine . Napravio sam polusatnu radijsku dokumentarnu reportažu „Kako narod živi na Vranici“, koja će vjerojatno biti objavljivanje u emisiji Skrivena strana dana na Trećem programu Hrvatskog radija.

Najviši vrh Vranice, Nadkrstac, visok 2112 metra


IV. Okvir za razumijevanje i rješavanje problema

Na kraju bih dao nekoliko napomena koje mogu pomoći da se bolje shvati važnost Vranice kao baštine, resursa i prostora života. Najvažnija načelna odrednica jest da su planine, kao i rijeke, ne samo jedan od ključnih elemenata krajolika, nego su ključne u oblikovanju povijesti i aktualnog društvenog života nekog područja. Nadasve planine, premda se laicima čini da su to više rijeke. Čovjek uglavnom promatra svijet iz dolina i često ima na umu samo svoju stranu planine a ne njezinu pojavu u cjelini. Međutim, treba se popeti na vrh i pogledati s višeg. Vodu, koja kontrolira zbivanja u krajoliku, usmjeravaju reljefni oblici planine.

To su na neki način prepoznale prošle kulture, te su uz planine povezivale akumulacije simbola najveće važnosti. Tako, planine su susret zemlje i neba, boravište bogova i način da se dođe do bogova. Neke kulture gradile su tumule kao imitacije svetih gora. Planinske šume izvorište su mitova, priča koje objašnjavaju nastanak svijeta. U nama je danas mnogo stvari vezanog za planine na razini nesvjesnog.

Putokazi za planinarske staze u Fojnici

Zbog svega toga, planine nisu bezlična gomila stijena, nego imaju status osoba s vlastitim obilježjima. Na to nas upućuje već jednostavna činjenica da im je čovjek davno dao imena. U slučaju Vranice – sveto ime. Naime, ravnoteža slavenske mitologije zasnivala se dvopolnom svijetu. Na jednoj njegovoj strani su pojmovi vran, crn, Crnoglav (Triglav?), a na drugoj bijeli, Svetovid. Oni nisu bili dobri i loši, kako danas te boje šifriramo, nego naprosto jedna polovica bez koje i njezina suprotnost nema smisla.

Neke planine važne su ne samo za sebe nego obilježavaju znatno šire područje. To je vidljivo po činjenici da su po imenima pojedinih planina nazvane regije, države, pa ček i dijelovi kontinenata, poput Crne Gore, Dinarida, Karpata, Pirinejskog poluotoka, Himalaja ili Anda. Razvoj tehnike je u neku ruku ublažio njihov utjecaj, ali i maskirao njihovu važnost, da ga ne vidimo tako jasno. BiH je pretežno planinska zemlja i planine su jedan od najvažnijih izraza njezina reljefa, odnosno duha njezina krajolika.

Percepcija planina, kao i percepcija prirode i okoliša uopće, ograničena je zbog raznih razloga. Prvo, ona je zadana okolišnim svjetonazorima: tradicijski svjetonazor, koji doživljava planinu kao organsku cjelinu, temelji se na drevnim naracijama, ograničen je u suvremenim znanjima i na uzmaku je. Suvremeni racionalni nazor temelji se na prirodoznanstvenim spoznajama i najrazvijeniji je u funkciji kapitala. Naglašava fragmentarne uvide u planine, primjerice kroz šumarstvo, energetiku ili rudarstvo, nauštrb cjeline. Drugo, sliku planina uvjetuje sposobnost historiografije. Ljudi su usmjereni na sadašnjicu pa im u kratkom vremenu te promjene ostaju nezamjetljive. Zato je potrebno angažirati povijesne znanosti, da zamijete i objasne promjene koje se zbivaju u okolišu. Međutim, srednjostrujašku historiografiju najviše zanimaju vladari, ratovi i politička događanja, a okoliš istražuje mali broj povjesničara. Treće je upravni aspekt. On je vrlo selektivan i problematičan. Zakoni su često loši, ali i takvi su odlični u odnosnu na ono kako se provode. Prokoško jezero je zaštićeno, ali ta zaštita ne znači ništa. Međutim, samo postojanje zakona ponekad ima i uspavljujuću ulogu; umiruje savjest mnogima, čak štoviše ljudima popunjava potrebu neke vrste sakralnog doživljaja prirode.

Jedna od nekoliko mini-hidrocentrala na Jezerčici

Sve su to razlozi zašto ni jedno naše središte nije prepoznalo važnost i provelo postupak istraživanja i prevrednovanja prirode s obzirom na središnje i ključno mjesto planine ili dominantne gore u njihovom životu, kao npr. Medvednice za Zagreb, Srđa za Dubrovnik, itd.

To su neke od prepreka koje treba imati u vidu kad se razmišlja o planini. Planinama treba pristupiti s ozbiljnim holističkim istraživanjima koje će ih svestrano staviti u središte pažnje. Jedan od rezultata tih istraživanja vodio bi do jačanja individualnosti planine i prema osvješćivanju njezinih prava kao osobe.

Vranica je vjerojatno najstarija planina ne samo u Bosni nego i šire; neke njezine stijene premašuju starost od 400 milijuna godina (devon/silur). Tijekom geološke prošlosti Vranica se uzdizala i smanjivala, mijenjala oblik pa čak i geografski položaj, ali otkad postoji ljudska kultura Vranica se nije tako bitno mijenjala. Mijenjale su se naše slike Vranice, kao i upotreba Vranice. A te slike Vranice su zapravo odraz čovjeka i ljudske kulture u planini. Slika darežljive planine pratila je Vranicu dugo u prošlosti. Danas nije više pitanje gdje smo zametnuli tu njezinu „dobru sliku“, nego još važnije kakva je uopće slika Vranice koju imamo mi danas. Što je nama planina koja još uvijek nosi sveto ime?

(Ivo Lučić)