Pogled na Nijagarine vodopade sa Skylon tornja

Zimi je minus 40, a ljeti plus 30. Tako se otprilike kreće temperatura na jezeru Tucker gdje sam s familijom proveo tri opuštena i lijepa dana. Jezero se nalazi otprilike 200 km sjeverno od Toronta i već početkom juna je pogodno za kupanje. U januaru se ovdje, ali i na skoro svim drugim jezerima, igra hokej na prirodnom ledu. Postoji jedna prodavnica u kojoj vlasnici varaju mušterije s cijenama, a ako ne želite biti prevareni, morate voziti pola sata do najbližeg Walmarta. Nekad su tu prodavnicu držali Korejanci koji su, po riječima mog rođaka, pošteno varali, te na računu imali nekakve izmišljene poreze, ali više nije tako, pa je sad pivo šest, a voda tri dolara. Okolina je prepuna borovine koja je raj za nas alergičare, a pored vikendice u kojoj smo boravili, nalazi se još pet kuća, i sve su nekad pripadale Bosancima. Svaka ima po nekoliko spavaćih soba, kamin, plažu, saunu i sve ostale đakonije koje boravak čine ugodnim. Naravno, kao i sve u Kanadi, ove kuće, koje svi odmilja zovemo "kotidžima" (od engl. cottage) su ogromne.

Mjesto gdje možete imati apsolutni mir. Na slici je sauna na jezeru Tucker

Ogromne su i ceste i automobili i zgrade i sve što je oko vas, bilo da ste u gradu ili na selu. Autoput je okružen isključivo zelenilom, tako da je prilično dosadno voziti, što zbog istog pogleda stotinama kilometara, što zbog ograničenja od 100 km/h. Najogromnije od svega su razdaljine. Putovanja autom su neophodna, a putovanja avionom još neophodnija. Pored jezera Tucker nalazi se mali grad Parry Sound koji ima i aerodrom, a jedno od pitanja na Google Mapama je "kad mogu sletjeti do vas", na šta osoblje daje odgovor "svakim danom od 9 do 16, a imamo i odličan kafić, pa svratite". Zbog silnih razdaljina, putovanje avionima je sasvim normalna stvar, a iz Toronta možete letjeti sa četiri različita aerodroma. Jedan od njih je u centru grada, a o njemu ništa nije znao taksista koji nas je vozio s aerodroma Pearson.

Pogled na gradski aerodrom s torontskog tornja

Pitao sam ga koliko dugo živi u Kanadi, nakon što mi je rekao da nije čuo za gradski aerodrom. Kaže da je tu tek četiri mjeseca, a doselio je iz Australije. Danas valjda nema "ispita iz poznavanja grada", pa Google Maps bude dovoljan da taksirate u novom i nepoznatom gradu. Zove se Raj i završio je ekonomiju u svojoj zemlji, ali mu je u redu da vozi Uber jedno vrijeme. U Australiji mu nakon deset godina života nisu produžili boravak i dobio je nogu. Kaže da se sve desilo bez objašnjenja. Teoretski je mogao imati djecu školarce, ali to australske vlasti nije briga. Kaže da je Kanada drugačija, bodovni sistem dopušta čak i da se vrlo brzo dobije stalni boravak, a što više jezika govorite i što ste obrazovaniji, to su vam šanse veće da ćete brzo dobiti useljeničku vizu. Interesantno je da naši ljudi zadnjih godina tamo baš i ne idu, iako se može useliti. Kanada je zemlja koja prima ljude iz cijelog svijeta, a u samom Torontu na svakom koraku možete čuti naš jezik. Išli smo na ćevape u "Sarajevo", kupili Čokolino u "Starom Gradu", a večerali u srpskom restoranu u naselju Etobicoke. Sjedili smo vani, pa nismo čuli sve, ali kad god sam ušao do šanka ili toaleta, svi su unutra pričali samo engleski. Na rastanku bi se pozdravljali na našem jeziku.

Pogled iz srpskog restorana Bonimi na zapadu Toronta

To je valjda normalno van Evrope. Ljudi dođu i naruče "čiken šnicle i pivo", a vrlo su česti slučajevi porodica gdje engleski potpuno proguta druge jezike. Kako sam prvi put u zemlji gdje je engleski službeni jezik, ništa mi nije smetalo. Bilo mi je ugodno razumjeti sve i svakog, i ne osjećati se kao stranac. Pošto godinama radim na engleskom, počeo sam na tom jeziku i da razmišljam, a i da sanjam, a u Amsterdamu se ipak uvijek osjećam strancem i nakon jedanaest godina. Razlika je u tome što se u Evropi tačno zna razlika između autohtonih i alohtonih, kako to Holanđani vole nazvati, dok su na američkom kontinentu skoro svi alohtoni, pa je izgubljen smisao traganja odakle je ko.

Nakon što smo proveli nekoliko dana u Torontu, došlo je vrijeme da se malo putuje. Prvi na spisku su bili Nijagarini slapovi u istoimenom gradu. Google Maps ima skoro 100.000 recenzija ovih vodopada, i ukupnu ocjenu 4,8. Ne mislim da inače treba gledati recenzije znamenitosti, ali ovo je vjerovatno jedan od najljepših doživljaja koji sebi možete priuštiti - sjesti u brod, približiti se vodopadu i pustiti da vas vodopad isprska. Pošto je bio izrazito topao i sunčan dan, duge su se jedna za drugom smjenjivale u obzorju. Turisti s kanadske strane su imali crvene, a s američke plave kabanice. Moj rođak kaže kako je "naša strana ljepša jer se vodopadi bolje vide". I stvarno je tako, u stanju sam bio satima samo gledati u vodu koja pada.

Američka strana vodopada, snimljeno sa kanadskog broda

Kada već dođete u Kanadu, red je negdje otići i avionom. Odabrali smo let za mjesto blizu Vancouvera, gradić Abottsford. Tu će me čekati rođak koji inače živi u Seattleu, ali će ipak malo pričekati jer su me stjuardese kompanije Flair Airlines prijavile za "ugrožavanje sigurnosti u avionu", pa me iz aviona izvela policija. Nakon devedesetominutnog ubjeđivanja, policijskih metoda u kojima su me tjerali da priznam ugrožavanje sigurnosti, pilotovog monologa u kom mi je rekao da sam "human garbage" i "piece of shit", izderavanja policajca koji je mislio da lažem kako ne živim u Kanadi, čuđenja mom ćiriličnom potpisu na ličnoj karti, "where the fuck is Bosnia", itd., i nakon što su vidjeli da neću popustiti, odlučili su da me puste. Da ironija bude veća, moj sav grijeh je bio što sam dvaput opomenut za nenošenje maske u avionu. Prvi put sam pio vodu, a drugi put pričao sa kćerkom, i nisam "aktivno pio i jeo". Flair Airlines inače nije imao nikakvo jelo da ponudi ni da se kupi, iako se radi o petosatnom letu. Kada su mi ljudi govorili o nenormalnim pritiscima tokom pandemije, mislio sam da izmišljaju, ali ovakav tretman jer nemate u svakom trenutku masku na licu je sve samo ne normalan. Srećom, i policajci i ja smo sve vrijeme znali kako će priča završiti, a nakon što sam izgubio živce i počeo ih nagovarati da me konačno uhapse, pa će sudija odlučiti ko je kriv, prestali su da me maltretiraju, i abottsfordska policija, a i kabinsko osoblje. U zamjenu za mir sam obrisao snimak s telefona u kom ni stjuardese ne nose maske.

Naredna stanica je bila Seattle, dom Nirvane, Starbucksa i mnogih umjetnika. Iako smo u Americi proveli samo pet dana, vrlo brzo mi je bila jasna razlika između ove dvije zemlje. Kada sam odlučio prošetati od rođakove kuće do tržnog centra, cijelih dvanaest minuta pješke, osjećao sam se kao idiot. Trotoara nema, ali ima gomile čudnih pogleda u neku budalu koja nije u automobilu. Cijene su basnoslovne, a nekako ništa nije napravljeno za evropskog čovjeka. Iako nismo jeli vani, uspio sam kupiti jednu kuglu sladoleda za preko deset dolara i kebab u turskom fast foodu za $ 22. Povremeno bismo sjeli u pokoju kafeteriju, i tu je nekako bilo podnošljivo, a zadnji dan smo se odlučili prepustiti kupovini odjeće, i vidjeti i taj dio američke kulture. Nažalost, morali smo po povratku u Toronto kupiti još jedan kofer, a na kraju tog dana mi je na pamet pao Slavoj Žižek, koji kaže da je izglednije zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma. Ja sam u šopingu našao opravdanje jer u Americi ima mnogo boljih stvari za ljude s viškom kilograma.

Prvi Starbucks, osnovan 1912. godine; ispred njega je bio red od pedesetak ljudi

Prije nego ćemo autobusom otići za Vancouver, našao sam se s prijateljevim prijateljem, Davidom Faberom. David je inače gradonačelnik malog grada Port Townsend. Da i tu ima Jugoslovena, govori činjenica da je ime grada prevedeno na Google Mapama u "Порт Таунсенд", a tokom našeg odlaska na kafu i ručak, gradić su zadesile poplave. Pošto je bila nedjelja, niko od Davida nije očekivao da se pojavi u gradu, a objasnio mi je i da se gradonačelnici ne biraju stranački. Gradsko vijeće takođe nije stranačko, ali se ljudi koji ga sastavljaju biraju neposredno na izborima, a onda oni izaberu gradonačelnika. Ipak, David pretpostavlja da su svi u njegovom vijeću demokrate. Inače, država Washington je poznata po tome da je dosta razvijenija od ostalih, i oni su prvi uveli minimalnu satnicu od 15 dolara. Jedan Bosanac kojeg sam upoznao tokom boravka tamo, a koji drži kafeteriju, kaže da i za 20 dolara po satu ne može naći kvalitetnu radnu snagu. Višak radnih mjesta i manjak radnika zahvatio je cijeli svijet. Pred kraj smo se David i ja uslikali ispred Lenjinove statue. Iako su stanovnici Washingtona ljevičari, to ih ne sprečava da svako malo unište kip.

David Faber, gradonačelnik Port Townsenda, Lenjin i ja, s tim da je Lenjinova statua nedovoljno vidljiva zbog mog fotografskog umijeća rezanja glava


Vancouver - najljepši grad na planeti

Po povratku iz Seattlea plan je bio ostati u Vancouveru tri dana. Da mi je neko pričao o ljepoti tog grada, nikad ne bih vjerovao. Vjerujem da nije tako lijepo kad je kiša, a kiša je prečesto, čak češće nego u mom Amsterdamu. Imalo smo sreću pa nas je zadesilo sunce, unajmili smo električne bicikle i obišli krug od 50 kilometara centrom grada i gradskim parkom. Iako sve visoke zgrade na slikama izgledaju kao da će vas progutati, grad je zapravo okovan borovinom i morem, pa vam sam taj miris daje fenomenalan osjećaj nakon što vas dva mjeseca ždere polen. Uvijek mi je bio san živjeti na moru, baš zbog borovine i mirisa mora, a Vancouver je vjerovatno jedna od najboljih kombinacija urbanog i morskog života. A da li se tamo može baš i živjeti, nisam siguran, jer iz ove perspektive zvuči nemoguće platiti kuću ili stan preko milion dolara. A to su vankuverske cijene, dignute do neba zahvaljujući bogatim Azijatima koji su naselili grad, pa čak i pad od 26% koji je zabilježen u ovoj godini nije doprinio da u prosjeku kuća košta ispod miliona. U Torontu je to malo jeftinije, u Montrealu još jeftinije, ali i dalje oko 500.000 dolara.

Vancouver - i zelen i pun nebodera u isto vrijeme

Let za Toronto, srećom s drugom kompanijom, je bio ugodan, i nije bilo ni traga primitivizmu koje su mi priredili u avionu Flair Airlinesa. Stigli smo oko ponoći na aerodrom Pearson, ali smo tek oko pola dva izašli iz aviona. Razlog - nema radne snage da prihvati avion, pa smo morali čekati. U toj silnoj gužvi će najviše profitirati vozači Ubera i taksija, pa nas je desetominutna vožnja do moje tetke došla pedeset dolara.

Ali vrijedilo je svake pare. Nakon obilaska nekoliko kanadskih gradova, petodnevnog izleta do Amerike, kanadskog iskustva u šumi i na jezeru, sjeo sam na tetkin balkon, i počeo računati. Možda i ne bi bilo loše provesti koju godinu u Kanadi; jezik je poznat, ljudi su ljubazni, a posla ima. Žena mi kaže da bi voljela imati neko međunarodno iskustvo jer njoj Holandija to nije. Ja bih volio da uskoro više nisam stranac. A u Torontu to i nisam. Ali neka se sve to kiseli, pa ćemo vidjeti na jesen, ima vremena... Odoh sad donijeti kafu u ponoć, i isprobati novo sočivo koje sam dobio na poklon. Tetka ima strašan pogled na centar Toronta. Klik!

Autor: Mirza Softić, Prometej.ba