Udaljeni jedan od drugoga dvije minute hoda, a sasvim u blizini spomenika Seneki, znamenitom rimskom filozofu rođenom u Córdobi, Córdobu danas krase spomenici dvojici velikana njezinog srednjovjekovnog perioda. U ulici Judíos (Židovi) smješten je spomenik Moši benu Maimonu, poznatijem kao Majmonid, najvažnijem židovskom filozofu srednjeg vijeka i istaknutom liječniku svog vremena. Córdoba je u vrijeme Majmonidovog rođenja (oko 1138. godine) bila pod muslimanskom vlašću. Majmonidov životni put rječito svjedoči o kompleksnosti tog vremena. Stavljena pred izbor između prelaska na islam, smrti i egzila, njegova obitelj odlazi u Sjevernu Afriku. Majmonid je u Egiptu predavao filozofiju, teologiju i medicinu, pisao je na arapskom jeziku, te uživao veliki ugled kod velikog muslimanskog vladara svog vremena, Saladina, kome je na dvoru bio osobni liječnik. U Egiptu, u mjestu gdje je danas Kairo, umire 1204. godine, ostavivši iza sebe veliki utjecaj na židovsku filozofiju i filozofiju uopće.

Na podjednak način o tom vremenu svjedoči i Majmonidov suvremenik, Ibn Rušd, poznatiji kao Averroes, jedan od najznačajnijih arapskih i uopće filozofa i liječnika srednjeg vijeka, značajan i kao islamski pravnik. Rođen je u Córdobi 1126. godine i tu je uživao veliki ugled do 1195. godine. Tada je, po direktivi tadašnjeg kalifa koji je bio sklon tvrdolinijaškoj ulemi, izveden pred sud, koji je osudio njegova učenja, naredio spaljivanje njegovih djela i protjerao ga. Neka njegova djela su zauvijek izgubljena. Umro je u Marakešu, današnji Maroko, 1198. godine. Apostolsku palaču u Vatikanu krasi Rafaelova renesansna freska „Atenska škola“, koja prikazuje temeljne ličnosti filozofije. Na njoj je i Averroes, u zelenoj haljini i turbanu, iza Pitagorinih leđa.

Statue Majmonida i Averroesa podsjećaju na vrijeme kada su Córdoba i drugi dijelovi današnje španjolske Andaluzije bili pod maurskom vlašću. Arapi, koji su dijelove Španjolske osvojili već u 8. stoljeću i nekoliko stoljeća vladali Al-Andalusom, utemeljili su društvo i kulturu koji su predstavljali vrhunac u svom vremenu. O njihovim graditeljskim dosezima i bogatstvu vladajuće klase danas najbolje svjedoči kordobska Velika džamija. Njezina gradnja započeta je oko 785. godine, na mjestu na kojem se vjerojatno nalazila vizigotska bazilika svetog Vincenta. Gradnja je trajala dva stoljeća i rezultirala je grandioznim zdanjem dužine oko 180 metara i širine oko 130 metara, sa stotinama lukova u unutrašnjosti, te s Dvorištem naranči dugačkim oko 130, a širokim 50 metara. Po ponovnom kršćanskom osvajanju grada, džamija je 1236. godine pretvorena u crkvu, te su joj kroz naredna stoljeća dodavani drugi elementi koji su vodili ka njezinoj transformaciji u katedralu.

Važni suvremeni katolički teolog Karl-Josef Kuschel, autor knjige „Židovi, kršćani, muslimani: Podrijetlo i budućnost“, za kordobsku katedralu je napisao da je to crkva koja je ostala džamija. Po njemu, taj čin pretvaranja džamije u crkvu „vrijeđa osjećaj za ljepotu, simetriju i ritam“. Po Kuschelovom poimanju boga, „nasilni trijumf jedne religije nad drugom je njezina đavolska grimasa, a ne izraz njezine božanske istine. Bilo da je u pitanju Córdoba, Aja Sofija u Istanbulu, neki hinduski hram u Indiji...“ Kako god bilo, svi posjetitelji danas mogu uživati u tom graditeljskom djelu iznimne ljepote nastajalom u dugom periodu od 8. do 18. stoljeća. Fotografije u prilogu mogu prenijeti samo dio toga.

Nedaleko od džamije-katedrale nalazi se sinagoga, izgrađena 1315. godine, jedina andaluska sinagoga koja je preživjela izgon Židova iz Andaluzije nakon 1492. godine. Jedan dio tih Židova-sefarda svoj život je nastavio u Sarajevu.


Franjo Šarčević, Prometej.ba