1. Prvo jedna anegdota. U restoranu mog prijatelja Mirze Salčina razgovaraju dvojica ljudi. Mlađi pita: – Radio si u Zavodu za izgradnju, skupa sa Bakirom Izetbegovićem? – Jesam – kaže stariji. – Kakav je Bakirica kao arhitekta? – Nikakav. – A kao čovjek? – Mnogo je bolji kao arhitekta.

I niko da ga pita: đe su, Bakir-beže, one milijarde koje ste krali dok su nas Srbi klali? Ne pita, jer bi im Kirba hitan odgovor dao: kako bih to mogao znati ja kad ništa nije bilo u mojim rukama i kad i Bog i narod znaju da je sve bilo u rukama moga babe?


2. Tačno je da imam svoje Sarajevo, malo kao naprstak, doduše, ali je posve moje, i ne sastoji se samo od mojih prijatelja i dobrih znanaca, ni samo od mojih bivših đaka i studenata, najbolje što mi je ostalo od stare bosanske prestonice. U kojoj mi moja bivša učenica Ferida Duraković kod Tunela spasa kaže: „Čuj vrapca! Jedan je, a kako se čuje! Jedan, a sav prostor je njegov!“ To je i Sarajevo sa hiljadama neznanih mi ljudi koji na ulici imaju potrebu da mi nešto kažu ili ispričaju ili se požale, a jedan je nedavno rekao: „Nije važno, gospodine Vešoviću, kako se zovem, ali milina je proći gradom u kome mogu vas sresti!“ U tom parčencetu Sarajeva ćutim se kao njegov građanin prvoga reda, ali čim iskoračim vani, ugazim u glib Bakirovog Sarajeva, gdje ću, sva je prilika, brzih dana početi da se osjećam kao gico u Teheranu.

Ali do smrti ću voljeti svoje Sarajevce, jer znam da je jedna Ferida, kao ljudsko biće, vrednija od stotinu Bakira, no pošto smo u svijetu koji su pravili muškarci i za muškarce, najvažnije je od svega da je Sin pljunuti Babo. Što znači da od Babe deset puta gori. Jer vrline, ako ih je Aljo imao, zajedno sa čovjekom umru zauvijek, vrline su jedanputašnje, a ponoviti se može jedino ono što u ljudima nije valjalo.


3. Od direktora Toplana Mevledina Bećirevića dobio sam obavijest da mu dugujem ne više osamsto već hiljadu i nešto maraka, a dobiće ih kad Kosovo opet postane Srbija. Isti dan razgovarao sam sa ženom kojoj sam predavao u jezičkoj gimnaziji. Nju su tužile Toplane i sud joj je uručio konačnu presudu plus posljednju opomenu pred pljenidbu, a da nikad nije pozvana u sudnicu kao optuženo lice. Presuđeno joj je u njenom odsustvu, kao pobjeglom kriminalcu. Toplane i Bakirov sud, u četiri oka, dogovorili punovažnu presudu.

Ima tu i nešto dobro, bar za mene: direktor Toplana neće me godinama mrcvariti po sudovima, nego će me tužiti Bakir, otjelovljen u Mevledinu, a konačnu presudu će mi izreći Bakir, otjelovljen u ovom ili onom sudiji ili sutkinji. I fertig.

Jer i vrapci sa grane divdžikaju da se gospođa Pravda kurva s Aljovim sinom, ali je teško reći je li to prostitucija, ili madam Pravda koja je, kako znamo, slijepa, ne vidi kakav ju glupan prca, ili pak Bakir vlada po šerijatu koji mu dopušta da sudske ustanove sebi u ložnicu privodi kao inoče, čak se možda radi o paši koji se okružio haremom. Kako god bilo, kad mi uruče presudu u korist Toplana i bez prva na žalbu, pravljenu meni iza leđa, lupiću petama i reći „rrrazumem“, ali pljenidbe se ne bojim, jer ne posjedujem ništa što bi Mevledin mogao da proda.

Kad je trebalo da preselimo u napokon svoj stan 2013. godine, Gordana je rekla: „Nećemo kupovati ništa novo. Šta će nam išta?“ To je bila moja draga, kakvu znam oduvijek, ali moram dodati: ne možeš sa pjesnikom živjeti skoro pol stoljeća a da ti u naviku ne pređe prijezir spram stvari zbog kojih ljudi ljudima vade oči već stoljećima. Stvari su, kako reče junak jedne moje pjesme, bodljikava žica između nas i Boga. Doduše, to je Bog u čije su ime ljudi činili mnogo veće grozote nego kad su se klali oko stvari.


4. Imam, doduše, odličan pijanino, za koji bi Bećirević dobio hiljadu maraka, pa ću Ivanu, kad opet dođe iz Zagreba, odvesti notaru da joj ga zvanično darujem kako ne bi pao u Mevledinove šape. Isto ću uraditi sa odličnim ležajem u Ivaninoj spavaćoj sobi. Jer su njeni roditelji očekivali da se vrati u Sarajevo. Nije se vratila, Bogu hvala. Sam kao vuk na kijametu, čeznem za svojim djetetom, ali sam srećan od pomisli da Ivana neće živjeti u gradu gdje vlada baliluk doveden do paroksizma: ti prostaci i primitivci su poazginili od para i moći.

Imam i mašinu za veš, jedinu novu stvar u domaćinstvu, ali, prije no što dođe Mevledinova šikucija, kako je Kočićev David zvao austrougarske otimače posljednje kravice srpskom seljaku, mašinu za veš skloniću iz kuće. Ako me Bećirevićeve haračlije pitaju: „Kako pereš veš?“, snokta ću da odvratim: „Na ruke, bezbeli. U čemu sam, mogu vam javiti, vrlo izbirikan: svoj veš i čarape prao sam na ruke od 1963. kad sam se upisao na Filozofski, pa do 1974. kad sam se oženio“.

Sa zidova skinuću i sakriti slike koje su mi poklonili prijatelji slikari, a ostaviću eksere. Ako me šikucija pita: šta će ti ovi ekseri, kazaću da su mi sveti, jer ih je zakucala ruka moje žene. Ako pitaju: šta je na njima bilo obješeno, odvratiću da je o svakom ekseru visila kaligrafski ispisana dalmatinska izreka “O čavlu visit, ma živit“, a pošto moje žene više nema, te levhe sam poskidao, jer mi se više ne živi, ali moram, zbog Ivane.

Dobri su i ormarići viseće kuhinje, njih sedam komada, ali ih ne mogu skloniti, i od njih bi Bećirević mogao imati korist, ne veliku.


5. Dok smo stanovali u Kikićevoj, punica Predraga Fincija, mog prijatelja koji mi je 1992. ostavio stan kad je otišao u Engelsku, došla je i odnijela stilski namještaj, a ostao je u ganjku kredenac koji smo prenijeli u trpezariju novog stana, i meni je drag možda ponajprije zato što je svojom ništavnošću osuđen da ostane zauvijek naš: ne bi ga niko uzeo ni da mu ga džabe daš.

Takav je i Fincijev stočić, čija je bijela farba napol oguljena, na kojem danas, u sobi Gordaninoj, mašinicom motam cigare, što znači da moja žena, koju su ubili cigareta i Karadžić, tridesetak puta na dan, bar u mojim mislima, navrati u svoju spavaću sobu.

U stanu imam bukadar stvari koje će Bećireviću svojom bezvrijedošću kazati jebi se, ali o njima neću, jer mi se iz njih obraća mrtva draga, zato me bole, a svaka od njih, ma koliko ohrdana, budi osjećanje slično onom koje je Ežen Gijvik izrazio u ovoj pjesmi bez naslova:

Tanjiri od izlizanog fajansa
Sa kojih bjelina nestaje
Došli ste novi
Kod nas.

Mnogo smo naučili
Za to vrijeme.

Dodajem: u tim bezvrijednim stvarima, i kad završe na otpadu, živjeće nešto od Gordane i od mene, nešto od njenog znanja o meni, i mog znanja o njoj, nešto što smo naučili jedno od drugog, a čak i kad postanu prah, to će biti prah što se smeši, kako bi rekao Stevan Raičković, a smiješiće se, verujem, pomalo kao Gordana.

Kad nam je stan u Kikićevoj, nakon dolaska Fincijeve tašte, ostao poluprazan, pritekli su nam u pomoć Gordanina rodbina, prijatelji i znanci, i napunili ga poklonjenim namještajem, ali više ne pamtim šta nam je ko dao, izuzimajući kauč.

Danas je u dnevnoj sobi taj veliki kauč kupljen, ne znam tačno kad, ali u prošlom stoljeću, i može na otpad, ali je meni najsvetija od svih stvari u stranu, ne samo zato što je na njemu moja mila bolovala od raka već i zato što me za njega vežu mnoge uspomene.


6. U maju 1992. sa Čengić-vile, iz ulice Džemala Bijedića, pobjegli smo kod moje punice Marije na Kovače, jer smo se bojali da bi se mogli spojiti četnici sa Mosta bratstva i jedinstva i brigada JNA, ojačana artiljerskim divizionom, iz kasarne Maršala Tita, a onda bi Marko Darinkin bio bogin.

Kod Marije, i među Muslimanima, bilo mi je kao u majčinom srcu, kako bi rekla Darinka, ali čovjek je čudna živuljka: jednom je u naše naselje došla cisterna sa vodom i ja sam, sa dva kanistera, stao u red, a jedan balija mi je rekao: „Štaš ti, muhadžiru, ba, kaka voda?“ Ovo nisam zaboravio, a izbrisale su mi se iz glave mnoge divne stvari koje su mi omogućile da zavirim u dušu tom narodu koji je Dabić klao kao stoku.

Možda sam za mnoge od njih bio vlah, ali njihov, i jedna od najdražih uspomena iz 44 mjeseca opsade Sarajeva su riječi koje bih, dok Sarajevom idem, često čuo iza leđa: “Ovo je onaj naš Crnogorac!“, mada sam u te dane bio Crnogorac taman koliko su i oni bili Turci, ali bio sam Crnogorac dovoljno da se stidim onog šta su radili ti potomci vlastele sa Nemanjinog dvora koje je Bog obasuo mnoštvom divnih osebina, ali ih je posve lišio sposobnosti da se stide grozota koje čine.

Dok smo bili kod Marije, spavali smo na tom kauču: Gordana zdesna, ja slijeva, a između nas Ivana, i meni je jedino ostajalo da žudim za svojom ženom u koju sam se treći put zaljubio, pored ostalog i zato što je, u svakovrsnim nevoljama opsade, bila jača, hrabrija, pametnija od mene. Tek u ratu mi se otkrilo koga imam.

Taj kauč, tvrd kao srce majke Jugovića, dala nam je moja svastika Ljiljana, a danas je znamen moje najveće u životu sreće. Nakon odlaska u penziju, imao sam dovoljno vremena da se natenane sjećam svega što Gordana činila za mene, pa sam se zaljubio u nju četvrti put, i htio joj vratiti bar mrvu duga, čak sam postao napasnik: jednom smo se, na tom kauču, voljeli tri noći zaredom, nakon čega je Gordana, sa njenskom ironijom, kazala: „Ovo je bolest. Potraži pomoć od psihijatra!“ Taj kauč je razvalio stari jarac od sto kila koji se, ni nakon skoro pol stoljeća, nije mogao zasititi svoje žene.

Za moj frižider i električnu peć, vrlo očuvane, ali kupljene u prošlom vijeku, Mevledin može dobiti kurac od ovce. Ni ležaji u Gordaninoj i mojoj spavaćoj sobi nisu iz ovog stoljeća, ali dobro izgledaju i možda bi se netko mogao prevariti da ih kupi, mada ne vjerujem.

Plakar u kojem držim gaće, majice, košulje, čarape, pidžame, trenerke, pantole i odijela ima jedna vrata odvaljena, ali i da ih popraviš, daj bože da vrijedi više od pedeset maraka. Dva jeftina plakara za drugu robu čitavi su, ali su stari bar petnaest godina. Možda i dvadeset.

Knjige? Prije nego smo preselili u Hrasno, bibiloteci koja se nekad zvala Hasan Kikić poklonio sam, jer tamo rade moji bivši studenti, oko 1.300 knjiga. Od onih što su mi ostale skloniću od šikucije njih stotinjak, ne da ih čitam, jer, ako izuzmem tekstove s interneta, više ne čitam ništa, ali te knjige moram imati, jer, bez njih iza mojih leđa, bojim se, ne bih mogao pisati, a ostale prepuštam Mevledinu, i čikam ga da ih proda u gradu gdje je, u ljudima, bogomdani talenat za nečitanje razvijen nekad i do genijalnosti.

Televizor? Otkako su uvedeni daljinski, postao je sprava kojom ne znam rukovati, i za nju je bila zadužena, bezbeli, Gordana, ali smo ga imali u Kikićevoj ulici, što znači da je star desetak godina, i Bećireviću prepuštam procjenu za šta bi nekome mogao valjati.

Kompjuter? Najnovijeg modela! To je, naime, bio 2005. godine. Ne kompjuter već tendžera. Pa ću kazati šefu šikucije: „Reci tendžera“. „Tendžera“. „Posro te Mevledin s pendžera“.

Tanjiri? Vrhunske su kvalitete, car iz njih da ruča, ali za ovih četrnaest mjeseci, koliko Gordane nema, uspio sam da slomim šest komada, i kad mi Bakir izrekne presudu bez prava na žalbu, teško da će se Bećirević radovati njihovoj brojnosti. Lonci, šerpe? Toliko su mi puta ispadali iz ruku da je emajl u mnogim otučen, jedino se tiganji dobro drže, jer se u njima više ne prži ništa.

U dnevnoj sobi imam smeđu komodu od punog drveta, ali je u prvoj fazi raspadanja, a kako naći majstora da poduzme nešto kad je to bio posao moje Gordane koje nema. Skupa s komodom kupljen je niski stolić s nogama krivim kao u bulterijera, najočuvaniji i najljepši komad pokućstva, ali svota koju bi Bećirević mogao za njega dobiti zanemarljiva je.

Okrugli trepezarijski stol je dobar, ali od onih koji koštaju sto maraka ili malo više, stolice oko njega lijepo izgledaju, jer su nedavno presvučene, ali su klimavih nogu, za šta je kriva i kilaža moja i moje voljene.


7. Imam i radnu stolicu Jovana Vukovića, mog profesora sintakse, koju sam dobio na poklon od prijatelja Mustafe Đulizarevića, a kako je dospjela u njegove ruke više ne mogu reći, znam jedino da je Mujina rodica bila udata za Jovovog rođaka. Tu stolicu Bećirović bi mogao prodati muzeju, ali neće, ne samo zato što smo u Bakirovom gradu gdje je Jovan, koji je umro 1979. godine, zvanično proglašen srpskim nacionalistom, već i zato što ovdje cvjeta džamijokratija, čitaj: islam pretvoren u ideologiju, koji je stavio šapu ne samo na sve pare i sve poluge vlasti i moći, već i na istorijsko pamćenje. Glede Jove, evo jedan odlomak iz moje knjige Tunjo Veliki i u Tunje Mali.

„Gledam kako Tunjo na tv vazi o jezikoslovcu Asimu Peci i mislim: beg je ko tica, ima ga svuda. Potom sam u Oslobođenju pročitao tekst Tunjo astrofizičar u kojem lingvista Midhat Riđanović komentira Tunjinu konferenciju za tisak povodom 80. Pecinog rođendana: ne pamtim da je, u polemici, ikad iko kraćom sabljom likvidirao svog protivnika.

Riđanović veli: Tunjo, poznat ‘kao najveći intelektualni hohštapler koji je ikad šervanio na našim prostorima’, ‘o lingvistici zna isto onoliko koliko ja znam o astrofizici (tj. ništa), ali to njegovom đon obrazu nije smetalo da hvali Pecu na sva usta i dijeli lekcije ostalim našim jezičkim stručnjacima, prišivajući nacionalističke etikete svima onim koji nisu njemu po ćeifu’.

A ja dodajem: Tunjo se u tome opasno izbirkao u zavodu za prišivanje etiketa zvanom CK gdje je sjedio stoljećima: posebno voli da ih prišiva pokojnicima, obožava polemiku s rahmetlijama, jer među mrtvim nije uobičajeno uzvraćanje udaraca, kako veli Josif Brodski. A Tunjin ćeif nije bilo čiji: to je ćeif beha enciklopediste zaduženog da o svemu kaže potonju riječ.

Tunjo je, kaže Riđanović, ‘proglasio pokojne profesore srpskohrvatskog jezika sa sarajevskog Filozofskog fakulteta, Jovana Vukovića i Svetozara Markovića ‘jezičkim dikatorima’, kojima je, prema Tunji, glavni cilj u životu bio boriti se protiv kroatizama. Ako su oni to zaista radili i uspjeli izbaciti kroatizme iz našeg jezika, zašto danas u govoru nekih bh. ‘hintelektualaca’ ima više kroatizama nego kod istaknutih članova hrvatskog HDZ?! Da poznaje bar elemente elemenata naučne lingvistike, Tunjo bi znao da se jezik širokih masa ne može mijenjati proglasima iz kabineta jezikoslovaca’.

Sudeći po njegovoj knjizi Filozofija jezika, Tunjo zna o jeziku sve, što treba i što ne treba, ali mu je, eto, ostalo trajno nepoznato da se jezik ‘ne može mijenjati proglasima iz kabineta jezikoslovaca’, pa bih se upitao: nije li kasno 78-godišnjaka podučavati ‘elementima elemenata naučne lingvistike’? I kako da iz lingvistike išta zna čeljade u čijim filosofskim i historiografskim tekstovima pravopis i gramatika hramlju kao rimski car Klaudije?

‘Profesor Vuković i Marković’, nastavlja Riđanović, ‘bili su u svoje vrijeme dobri lingvisti. Ja sam bio student pokojnog profesora Markovića i o njemu mogu reći najbolje, i kao čovjeku i kao stručnjaku. Kamo sreće da nam je Tunjo deseti dio prof. Markovića u ljudskom i profesionalnom smislu. Tunjo je, istina, uvijek bio i biće dobar __ista, s tim što u onu crtu ispred – ista stavlja riječ koja mu se najviše isplati u datom režimu: za komunističkog vakta bio je lenjinista i komunista (dobio je nagradu za knjigu o Lenjinu), a danas je bošnjački nacionalista’.

A ja vas, povodom Tunje Iste, podsjećam na vic u kojem gora, kad jedni viknu: ‘Mi smo komunisti’, a drugi viknu: ‘Mi smo nacionalisti’, odjekom odgovara: ‘Isti, isti’.“


8. Takva je sadržina mog stana koji mi kaže: kad dođe u pljenidbu, Mevledin te more uvatit za Crven Ban. Taj stan mi nije dala država, kao što ga je, davnih dana, dala svim piscima moje generacije, nego su ga pravili Marko i Gordana, što kreditima – 17.000 maraka tek treba da vratim – što vlastitim parama, ali drago mi je što navodnoj državi BiH ne dugujem ništa, još draže što sam odbio Šestoaprilsku nagradu, a najdraže što ne smatram da su mi BiH i Sarajevo danas išta dužni. Prvo, zato što su sav dug vratili ljudi najčešće meni neznani, a među njima i jedna nana koja je s balkona doviknula: „Dabogda te sto godina sunce grijalo majci!“ i pobjegla u kuću. A drugo, zato što je paramilitarni hodža Džemaludin Latić bio u pravu kad je rekao: „Nijedna usluga koju je Vešović učinio Bosni i Hercegovini ne može ga oprati do njegovog vlahaluka“. Mada sam očekivao da me balije ostave na miru sad kad sam u penziji, kad sam nitko i ništa, ali nije bilo suđeno.

Mevledin Bećirović, jedan od uspješnih direktora u pljačkaško-lupeškoj državi i istaknuti član otimačko-lupeške stranke, ušao je u moju biografiju, što nije malo postignuće, štoga mu čestitam što će biti upamćen kao onaj balija koji je Marka Darinkina proglasio lupežom, ali veća je njegova književna zasluga: svoju knjigu Šest balija dopunio sam sedmim, a pisci su tu da što bolje napišu ono što mogu i potom umru, sve drugo je sporedno.

Uz dozvolu Marka Vešovića i Miljenka Jergovića tekst prenosimo sa stranice jergovic.com