1. Idem Gordani na groblje Svetog Josipa, Sarajevom cvjetaju japanske trešnje i džamijokratija, ne zna se šta je bujnije, od miline ne može da se diše, rečeno kočićevski.

Čekaj, velim sebi, Mevledina Bećirovića, direktora Toplana Sarajevo, ne bi trebalo zvati balijom već vlahom. A vlah kad ofursati, mjere mu nema, kaže Kočić. Bećirović je ufursatio gore od ikojeg vlaha, ali neka je, jer lijepo napreduje, šućur Allahu, moja pisanija o njemu, a sedmi balija, već sam rekao, kao hljeb treba mojoj knjizi Šest balija.

Lijepo napreduje, elhamdulilah, moj rad na portretu direktora koji je zavro da uđe u moja sabrana djela, i jednom, kad se zaboravi da je Mevledina ikad i bilo na svijetu, spomen na njega biće sačuvan u mojoj knjizi, kao muha u ćilibaru.

*

2. Nakon mog pisma objavljenog na Ajfelovom mostu i na Prometeju, zatim poslanog Bećiroviću, dobio sam njegov dopis u kojem, pored ostalog, kaže:

“S obzirom da niste dozvolili tehničaru Odjela za uviđaje, provjeru Vaših navoda da stan ne zagrijavate koristeći naše usluge centralnog grijanja, molimo da nam na tel br. 033/678-305. javite kada možete omogućiti provjeru grijnih instalacija u premetnom stanu.”

Prvo, kaže se “s obzirom na to”, i suvišan je zarez iza riječi “uviđaje“, a drugo, Bećirović laže, kao kad je mali bio.

Dana 21. 11. 2016. godine, pozvonilo mi je na vrata nešto žuto, malo, proćelavo, što mi je prizvalo u sjećanje pisca koga nije preporučljivo pominjati pred braćom Latić i Rusmirom Mahmutćehajićem. Taj pisac o jednom svom junaku veli, citiram po sjećanju: ni pet para hleba ne može u njega da stane, ali zla može koliko voliš. Andrić jamačno nije rekao “koliko voliš”, ali mi je mrsko tražiti to mjesto u njegovim knjigama, i neka ostane ovako.

Kad mi se taj oblik života obratio, kazao sam: “Ja se grijem na struju”, našto je, kreštavim glasom i zainaćeno, uzvratio: “Onda ćemo poslati tehničare da vam isključe grijanje.” “Radite šta hoćete, ja s vama nemam ništa“, rekao sam svisoka, priznajem, što i priliči piscu i nastavniku univerziteta kad se obraća ljudskoj ništici, a znao sam dobro šta te nule rade mojim sugrađanima.

To nam je bio sav razgovor. Radilo se o pravom Bećirovićevom haračliji, koji je bio jadan i smiješan meni, slobodnom vlahu, rođenom u Crnoj Gori, što znači da je, historijski, stoljećima bio slobodan i odbijao da daje harač sultanima. Današnji džamijokrati haračlijske metode primjenjuju na svom narodu koji ih je i doveo na vlast. Neka mu je ugurli! I jedino što mogu jeste da se sjetim Mažuranićeva stiha: “Haračlije, izjeli ih vuci!”

Bećirović, dakle, laže, i to ko ništačoek, dodali bi u Crnoj Gori, da njegovog tehničara nisam htio pustiti u stan, jer to nije tražio, a da jeste, ušao bi u zagrijan stan sa hladnim radijatorima, napravili bismo zapisnik, i Bećirović ne bi kušao da mi prodaje ublehe kakve mu pale kod blećaka iz njegovog ummeta.

*

3. Bećirović je u prvom dopisu rekao: “Utvrdili smo da koristite naše usluge u stanu na gore navedenoj adresi”, a pošto u drugom dopisu priznaje da njegov tehničar nije ulazio u moj stan, na koji način je utvrdio da se koristim uslugama toplane? To je način prostaka na vlasti koji je svoju sumnju da Vešović koristi centralno grijanje proizveo u apsolutnu istinu. Jer apsolutne istine su ono čime isključivo barata džamijokratija, koja je uvod u džamahiriju, dodao bi moj prijatelj, doduše Bošnjak, ali ateista.

Drugi Bošnjak, nastavnik univerziteta, rekao mi je da u Sarajevu danas živi 52% stanovnika sa osnovnom školom. Moglo bi se, na osnovu rezultata nedavnog popisa, provjeriti je li tačna cifra koju je naveo, ali je razumno pretpostaviti da Sarajlija sa osnovnom školom danas ima u velikim količinama, u Crnoj Gori bi rekli: “ima ih ka Tatara”, i nek bećirovići njima valjaju bombe, rečeno predratnim jezikom, Enver Kazaz bi kazao: “neka njima lafe”, ali vlahu Marku Darinkinu neće.

*

4. Kad sam pisao tekst Sedmi balija, o Bećiroviću nisam znao ništa. U međuvremenu, na Fejsbuku sam našao njegovu fotku, ali neću ga nazvati papkom sa sunčanim naočarima, jer mi ta imenica nije po ukusu, nego ću reći da sam se, gledajući mu glavu, sjetio Ivana Kordića, ne ove današnje sklerotične blune koja bleji svašta, već davnog duhovitog Ivana koji bi rekao: “Da mi je Bećirovićeva glava barem nedjelju dana, pa da se ko čoek naspavam!”

To je bukova glava lišena sposobnosti da sumnja u bilo šta od onog što radi i što govori, jer iza njega stoji nepogrešivi Babin Sin. Tako ga zovem jer mnogi njegov pristaša smatra da mu je najveća vrlina to što je sin čovjeka koji je, dok su istrebljivali njegov narod, sa dželatima tog naroda krčmio BiH kao karpuzu.

Sin Babin je najgluplji političar u F BiH, rekao sam u e-novinama u dane demonstracija. I šta će mu pamet kad ima pare? Koje nije oteo, ni opljačkao, ni ukrao, već se snašao, kako sam kaže: pare su dokaz njegove inteligencije, koju psihologija i definiše kao sposobnost snalaženja u datoj situaciji. Njegova pamet je izvan njega, deponovana na račune u bogapitaj kojim sve bankama, uložena u ko zna koje sve nekretnine, i u glavi ne mora imati ništa.

*

5. Telefonom 670-305 nazvao sam toplanu i kazao: “Od danas, pa za sedam dana – ne računam neradne dane – čekaću vas u svom stanu od deset do dva. I molim da mi se vaši tehničari jave sat vremena prije nego što krenu, kako bi ih imao svjedoka, jer živim sam.” Ženski glas je odvratio: “Ali, zaboga, gospodine Vešoviću, nema razloga da toliko čekate, dogovorimo se odmah kad će naši tehničari doći.” I uglavimo: utorak, u dvanaest sati.

Tog jutra svrati mi Šeki Radončić koji se vratio iz Podgorice, gdje je išao gledati četnički miting protiv NATA, i hoće da mi to opriča. A kad Šeki počne da veze, to je za mene praznik, jer je i on iz Crne Gore, o kojoj je, na mjerodavnom mjestu, rečeno: “Ako nije mjesto za življenje, a ono je mjesto za pričanje!” Naletio si kao poručen, velim. Doći će tehničari iz toplane, i zašto da molim čovjeka iz uprave zgrade da mi bude svjedok, ostani do dvanaest kod mene.

Od onog što se za pola sata zbivalo u mom stanu dajem suštinu. Odmah sam shvatio da me Bećirović, preko svojih tehničara, kuša preveslati, ali prečnik njegovog mozga je premali za tu rabotu.

Tehničarima sam zalud pokazivao dva konvektora na kojim se grijem tri i pol godine, zaludu dodavao da od Elektroprivrede o tome imam urednu dokumentaciju koju ću pokazati na sudu.

Jedan sudija, koji mi želi više dobra negoli ja sebi, jer Marko Darinkin ko zna koliko puta je Marku Darinkinu poželio veliko zlo, kazao mi je: “Spavaj mirno. Nemaš sa Toplanama potpisan ugovor o korištenju njihovih usluga, imaš nepobitne dokaze da se griješ na struju, i Bećirović može da pjeva borbene.”

Zalud sam tehničarima govorio: “Pogledajte ovaj konvektor. Pocrnio je od upotrebe!” Zalud sam pričao da je, dok je moja žena bila živa, jedan konvektor grijao dnevnu sobu, a drugi trpezariju i kuhinju, i da je u tom prostoru boravila moja draga, a ja u potkrovlju imam radni sobičak gdje sam sjedio za kompjuterom i grijao se električnim radijatorom. Zalud sam im taj radijator pokazao.

Zalud sam dodavao da je, kad je Gordana umrla, jedan majstor, koji će na sudu sve da potvrdi, prenio u moju radnu sobu konvektor koji je grijao trpezariju i kuhinju. Sve je bilo zalud: Bećirovićevi tehničari došli su sa zadatkom da me zajebu. Ali to su sitni prevaranti koji imaju uspjeha kod neukih i neobaviještenih.

“Da vam isključimo centralno grijanje”, pita stariji tehničar. “Radite šta znate, ja s njim nemam veze.” Zatim je sačinio zapisnik, ali nisam dočitao prvu rečenicu koja kaže da se Marko Vešović slaže da mu se isključi centralno grijanje, jer sam odmah rekao: “Ja taj zapisnik neću potpisati.” Ako se nisam složio da mi se centralno grijanje uključi, ne mogu se složiti ni da ga isključe. Točka. Prečnik Bećirovićeva mozga premali je da bi me zajebao. U Crnoj Gori, u ironičnim razgovorima, takve zovu mozgonjica, divna dvosmislica, jer te navodi da zamisliš malog čovjeka sa velikim mozgom, a zapravo se radi o stvoru s mozgom ne većim od đačke gumice za šesti osnovne.

Nisam potpisao zapisnik, jer sam iz razgovora sa Sarajlijama znao tko je Bećiragić, što mi dođe kao mala nagrada za to što sam ih pažljivo slušao ne sluteći da će izmećar bandita Izetbegovića pokušati da me uzjaše kao magare.

*

6. Stariji tehničar me pitao: zašto sam se obratio Bećiroviću baš na kraju grijne sezone? Iz mog teksta Sedmi balija očito je da sam popizdeo kad mi je Bećirović nabešao 600 maraka fiktivnog duga, pa sam odlučio da uđem u rat sa tim primitivcem koji misli da je mali bog, a rat ću završiti kad mi on i Toplane isplate 5000 plus 5000 maraka za nanesene duševne boli. I mada je kraj grijne sezone, to Bećirovića nije omelo da mi pošalje četvrti račun i sad mu “dugujem“ 800 maraka, a njih će dobiti kad tice stanu lećeti naopako. Mada više nisam siguran je li Bećirović klasičan balija, ili obična direktorska bitanga koja vjeruje da može raditi šta joj prahne. Ili je oboje.

Pred polazak, vidno iznerviran, stariji tehničar je rekao: “Ovog nije bilo za Tite!” Čega? Slobode koja mi omogućava da kažem: neću da potpišem zapisnik, i u sebi dodam: tko vas jebe, a za Tite toplana je naređivala kako se moraš grijati.

Ćutao sam, ali sam pomislio: Oni pljuju po Titi! Oni koji su sve što je Maršal stvorio razvukli ko vuci mrtvu kobilu! Oni koji uredno klanjaju pet vakat namaza, a ono što rade neprijeporan je dokaz da su stoput veći bezbožnici od mene ateiste. Da sam vjernik, dodao bih: kazni ih, Bože, jer dobro znaju šta čine! Moj prijatelj bi dodao: “Šta se može, živimo uvod u džamahiriju.”

Nikad se neće znati gdje su nestale milijarde koje su islamske zemlje u ratu slale Bošnjacima. Bošnjački guzonje su pljačkali svoj narod kad mu je bilo najteže u istoriji, pa što ga ne bi pljačkali danas, ali će vlaha Marka opljačkati na Škripov-dan.

*

7. Stariji tehničar, kad je napušao moj stan, otvorio je kutiju pred vratima i pokazao nam ventil koji je “svježe slomljen“. Došli su, naravno, da pogledaju svoje, a ne moje grijne uređaje. Bećirović nema ni jedan dokaz na temelju kojeg može da me tuži, i nakon mog teksta Sedmi balija postalo mu je jasno da će na sudu popušiti, lulu mira, dakako, pa je pokušao da se snabdije nečim što bar liči na dokaz. Pošto je “svježe slomljen”, to mu znači da sam, za ova četiri mjeseca, kad mi je slao obavještenja da mu dugujem 200, pa 400, pa 600, pa 800 maraka, ventil slomio ja i grijao se Bećirovićevom toplotnom energijom. Ja znam da ventil nisam dirao, a Bećiroviću ostaje samo jedna sitnica: da na sudu dokaže da sam ga slomio.

Možda mu to i uspije na nižem sudu, jer neću reći ništa novo ako kažem da ima sudova, ili bar sudija, koji rade za Sina Babinoga. Ali će Bećirović popušiti na Vrhovnom sudu, iza kojeg stoje stranci, stoga Babin Sin ne može nikog da zastraši, ni da ga kupi, jer ti ljudi imaju 6 000 maraka platu. Tvrdim da su Bećirovićevi tehničari došli kako bi našli ono što su znali da će naći, jer u našu zgradu možeš ući ako pred ulazom vikneš “Pošta!” ili “Reklame!” ili “Struja!”, i ne bi me čudilo da je taj ventil slomio stariji tehničar. Ili ga je slomilo ono malo i žuto o kome bi u Crnoj Gori rekli: “Da mu glavu nađeš nasred puta, niko ne bi umio reći od šta je!“ Njemu sam odbrusio s visine: “Radite šta hoćete, ja s vama nemam ništa”, a ono, kao izmećar moćnog Bećirovića, nije naviklo da mu se tako obraćaju.

*

8. Kad su otišli, Šeki veli: “Danas svi oni kradu. A pošto svak polazi od sebe, ne mogu da shvate da ima ljudi koji ne kradu.”

“Da ima ljudi koji su krađu sebi zabranili kako ne bi živjeli u zavadi sa sobom. Platonov Sokrat kaže: radije ću živjeti u zavadi sa cijelim svijetom, nego u zavadi sa sobom. Nastavi”, kažem, ne izvinjavajući se što sam ga prekinuo, jer Šeki zna: misao koja mi padne na um kad slušam drugog moram odmah kazati, da ju ne bih zaboravio kad sagovornik završi priču.

“Kad uđe u tramvaj i nije na dužnosti”, kaže Šeki, “džeparoš drži ruke u džepovima, da ga ne pokradu, jer polazi od sebe.”

*

9. Riječ ugurli pamtim iz mladosti: Ilja Sijarić, moj drug iz gimnazijskih i studentskih klupa, kad smo igrali šah, nakon što povuče potez koji je smatrao jakim, često bi dodao: Nek ti je ugurli! (Nek ti je sa srećom!). Sjetim se Ilje, sjetim se mladosti, sjetim se šta radi današnja ološ na vlasti, i ko zna koji put kažem: đe si, Titina diktaturo, stope ti ljubim! To veli Marko Darinkin, kome je oca ibeovca Tito dao strijeljati u potoku! Da mi je prije rata netko rekao: doći će dani kad ćeš Titu braniti od njegovih bivših slugu, kazao bih mu: nosi se u majčinu!

*

10. Enver Kazaz, kome sam poslao ovaj tekst da ga zrakne i ispravi štamparske greške koje ja ne vidim, javlja mi da je našao samo jednu: Bećiragić. “To nije greška”, otpisao sam Enveru. “Taj balija se ponaša kao aginski sin koji je pripravnik za bega, a možda i kandidat za beglerbega.”

Autor: Marko Vešović www.jergovic.com/ajfelov-most, www.prometej.ba