Golanska visoravan


Teritorij sadašnje države Izrael nekada se nalazio na raskrižju putova između Mezopotamije (Azije), Egipta (Afrike) i Europe. Područjem Golana – planinske visoravni koja čini jedan dio toga teritorija – prolazila je poznata rimska cesta Via maris; vodila je od Damaska pa se ovdje granala prema lukama Tiru i Sidonu te prema Gazi i Egiptu. Na ovom području danas više nema cesta koje bi povezivale narode kao u dalekoj prošlosti. Golan je sada nažalost planetarno poznat u kontekstu sirijsko-izraelskog konflikta.


Prema Golanu

Iza leđa ostavljamo brežuljke i uske doline Samarijskog gorja i spuštamo se u najplodniji dio Galileje i cijelog Izraela – Jizreelsku dolinu. Vozeći se sjeveroistočno prema novom gradu i prometnom čvorištu Galileje, Afuli, s lijeve strane na rubu doline ostavljamo Nazaret. Nakon desetak kilometara prolazimo brdo Tabor i već za tridesetak minuta vožnje s lijeve strane pred nama se ugleda visoravan Golan, a između nje i nas leži dvadesetak kilometara dugo Galilejsko jezero, na oko 210 metara ispod morske razine. Golan kao da izranja iz jezera i odatle se širi prema istoku i uspinje šezdesetak kilometara sjeverno prema planinskom masivu Hermonu, uzdižući se do tisuću metara iznad morske razine. Djeluje kao kulisa i svjedok povijesnih događaja koji su se odigrali oko jezera a koji su uvelike utjecali na povijest ljudskog roda. Golan se preko jezera doziva s dva mala brežuljka koji nalikuju na rogove što im je dalo ime Hatinski rogovi, koji će ući u povijest kao svjedoci krvave bitke križarske i Saladinove vojske 1187. g.

Pogled na Hatinske rogove


Odmah uz Hatinske rogove, na strmoj padini do obale jezera, okrenuta prema Golanu, leži Tiberijada, osnovana u 1. st. a danas je administrativno sjedište regije Galileje (uz Jeruzalem, Hebron i obližnji Safed broji se među četiri najvažnija grada tijekom višetisućljetne povijesti židovskog naroda). Osim njega, u plodnoj suptropskoj nizini oko jezera nikla su nova naselja čiji stanovnici žive od turizma i poljoprivrede, dok arheološki ostaci starih gradova i naselja posjetitelje povezuju s drevnim civilizacijama i poznatim povijesnim osobama, među kojima je daleko najpoznatiji Isus koji je upravo ovdje započeo propovijedati Radosnu vijest koja će privući tu prve učenice i učenike. Stoga su ova mjesta ispod Golanske visoravni, uz Jeruzalem i Betlehem u Judeji, za kršćane vrhunac onoga što se uopće na Zemlji može vidjeti.

Golan, između Galilejskog jezera i Hermona. Gradić Qatsrin njegovo je administrativno središte. (Izvor: Google Earth)


No da bismo se uspeli na Golan, ovoga puta ne idemo cestom uz obalu jezera nego se odlučujemo stupiti na visoravan na najsjevernijem ulazu u podnožju Hermona. Usporedno sa zapadnim obroncima visoravni krenuli smo paralelno prema sjeveru. Jezero smo brzo izgubili iz vidika, a autocesta nas je provlačila dolinama između brojnih, manjih i većih brežuljaka. Na jednom širokom brežuljku pomolio je drevni Safed, koji je identificiran kao „grad koji svijetli na gori“ (Mt 5,13). On je jedino mjesto u Izraelu gdje je židovska prisutnost, s jednom kraćom iznimkom, bila neprekinuta više od dva tisućljeća. Poznat je i kao grad s prvom tiskarom i tiskanom knjigom na hebrejskom (1578) u ovom dijelu svijeta, te kao centar kabale, mističnog pravca u židovstvu.


Dolinom Hule

Nekoliko kilometara naprijed oprostili smo se od brežuljaka i počeli spuštati u 45 kilometara dugu i 12 kilometara široku dolinu Hule, koja izgleda kao ogromno korito zatvoreno sa zapadne strane gorjem Naftali a s istočne Golanskom visoravni, dok se ravno preko doline pogled zaustavlja tek na vrhovima Hermona. S lijeve strane na ulazu u dolinu je gradić Roš Pina (Zaglavni Kamen), najstarije židovsko naselje iz moderne epohe utemeljeno 1878. Njemu nasuprot, na drugoj strani doline preko rijeke Jordana (koja protječe istočnim rubom doline i niže se ulijeva u Galilejsko jezero) kuda je nekada prolazila Via maris, cesta sada vodi na Golan, a do sredine prošlog stoljeća nastavljala je preko susjedne Quneitre do Damaska.

Pogled na Golan preko doline Hule


Tek što smo malo dublje ušli u zelenu besprijekorno obrađenu dolinu, slijedimo putokaz prema lokalitetu Hazor. Arheološki ostatci potvrđuju da bi se za ovaj grad moglo kazati da je bio kanaanska „metropola“, tada najvažniji grad u regiji koji je kontrolirao važne prometnice. Prvi se put spominje u 19. st. pr. Kr., a slava mu je trajala šest stoljeća, kada ga osvajaju Izraelci, novi narod koji se ovdje naseljava i ostavlja svoje tragove. Grad više nikada neće doživjeti svoju staru slavu, a od 8. st. pr. Kr., s nestankom Sjevernog kraljevstva (Izraela), nestaje i Hazor s povijesne pozornice.

Pogled ispod Golana preko doline Hule prema gorju Naftali iza kojeg je granica s Libanonom


(Prvi kralj Izraelskog kraljevstva, Šaul, okrunjen je 1050. g. pr. Kr. 40 godina poslije kralj postaje David i pod jednu krunu stavlja sva područja na kojima su do tada živjeli potomci 12 plemena izraelskih. Oko 1003. g. pr. Kr. David proglašava Jeruzalem glavnim gradom. 970 g. pr. Kr. naslijedio ga je njegov sin Salomon koji je još više osnažio Kraljevstvo i napravio hram u Jeruzalemu. Oko 930. g. pr. Kr. dvojica Salomonovih sinova dijele Kraljevstvo na Južno kraljevstvo ili Judu i Sjeverno kraljevstvo ili Izrael. Kraljevstva se više nikada neće ujediniti. Sjeverno kraljevstvo uništili su Asirci u 8. st. pr. Kr. Južno kraljevstvo proživljavat će burna stoljeća u borbi za opstanak, računajući i progonstvo u Babilon (6. i 5. st. pr. Kr.), dok ponovno u 2. st. pr. Kr. ne uspostavi kraljevstvo nalik Davidovom. Ono neće biti dugog vijeka. S dolaskom Rimljana, na ovom teritoriju se formira židovsko kraljevstvo koje će biti u vazalnom odnosu prema Rimu. Najpoznatiji rimski vazalni kralj bio je Herod Veliki. Zbog pobuna i želje za neovisnošću, Židovi dižu ustanke protiv Rimljana. Ustanci su bili krvavo ugušeni, hram kao duhovno središe i centar židovstva je srušen, a od 2. st. p. Kr. Židovima je zabranjen dolazak u Jeruzalem pod prijetnjom smrću.)

Uz arheološki lokalitet nalazi se kibuc Ayeletha Shahar (Jutarnja Košuta). Nastavljajući dalje rubom doline Hule ne prestajemo se diviti raskoši usjeva i voćnjaka. Ali nam sjenku na to baca činjenica da je do pedesetih godina prošlog stoljeća gotovo cijela dolina bila močvara u čijem se središtu nalazilo jezero Hule. Tada je dolina isušena da bi se dobilo poljoprivredno tlo, ali se ubrzo uvidjelo da je to bila pogrešna odluka pa je jedan dio doline, koji je sada nacionalni park, vraćen u prvobitno stanje. Dolina je jedna od najvažnijih postaja za odmor pticama selicama. Procjenjuje se da dolinom godišnje prođe pola milijarde ptica.


Tel Dan

Na rubu doline, sa zapadne strane blizu granice s Libanonom nalazi se grad osnovan polovicom prošlog stoljeća, Kiryat Šmona, odnosno Grad Osmorice u spomen na osam Židova koje su ubili Arapi 1920. Prolazeći ovaj moderni i lijepi gradić, približavamo se nacionalnom parku Tel Dan, koji je bio najsjevernija točka izraelskog kraljevstva u 10. st. pr. Kr., a također je bio granično područje sa Sirijom od proglašenja neovisnosti moderne države Izrael 1948. pa do 1967. U ovom jedinstvenom prirodnom kompleksu kriju se tragovi života i ljudskih nastambi stari sedam tisućljeća. Prvi grad, koji će kasnije biti opasan zidinama visokim do 15 metara, napravili su Kanaanci oko 2700 g. pr. Kr. Grad se tada zvao Lajiš. Kanaanci i njihov grad silaze s povijesne pozornice pred naletom izraelskog plemena Dan (14. st. pr. Kr.) po kojemu grad dobiva novo ime. Gradnja, prosperitet jedne civilizacije, njezino razaranje i nastanak nove na temeljima prethodne ovdje u Danu se čini kao normalan povijesni ritam.

Izvor Dana


Prženi jakim sunce u dolini bez daška vjetra ulazimo u ovaj prirodni rezervat koji nam odmah pruža osvježenje i ugodnost. Niz brežuljak je razasuto mnoštvo malih izvora koji se potočićima različite veličine slijevaju dok ne završe u koritu rijeke Dan koja se nekoliko kilometara niže spaja s drugim manjim rijekama formirajući Jordan, u čije se ime jedino ugradio Dan (hebr. jrd – spušta se + Dan = Jordan). Dan je najveći izvor u kršu na Bliskom istoku s 240 milijuna kubnih metara vode godišnje koja se skuplja na planini Hermon. U središtu ove male vodene zemlje nalazi se mjesto koje se zove Edenski vrt. Svježina hladne žuboreće vode pomiješana s mirisom smokvinih plodova i listova koji zaustavljaju sunčeve zrake što kroz krošnje visokih hrastova traže put do zemlje te pjev ptica razasutih po granama kao da za trenutak odnose čovjeka u nekih drugi poredak vremena koji nadilazi i relativizira povijesne događaje i civilizacije koje su ovdje ostavile svoje tragove. S podsvjesnom nadom da će ovaj doživljaj zauzeti mjesto u ladici lijepih životnih sjećanja, izlazimo iz „Edena“ prema ostatcima izraelskog grada iz druge polovice 10. st. pr. Kr.

Trg ispred ostataka gradskih vrata židovskoga Dana (10. st. pr. Kr.)


Nakon što se Kraljevstvo rascijepilo na Južno i Sjeverno (930. g. pr. Kr.), Dan će postati drugi po važnosti grad u Sjevernom, iza Šekema (danas Nablus). Arheološki je dobro istražen a njegova povijest rekonstruirana. Na mjestu gdje je bio hram vide se ostaci žrtvenika uz koji stoji platforma na kojoj je bila ogromna statua zlatnog teleta. Ispred glavnih gradskih vrata gotovo je u potpunosti rekonstruiran trg, mjesto društvenog života zajednice. Čim se prijeđu vrata vide se ostaci sudačke stolice s koje je presuđivao sudac ili na kojoj je sjedio kralj dočekujući delegacije. Ispod ostataka židovskog grada u rezidencijalnom dijelu leže ostaci kanaanskog Lajiša. Jedan od najvažnijih ostataka kanaanske arhitekture otkriven je upravo ovdje. Riječ je o glavnim gradskim vratima, tzv. Kanaanskim ili Abrahamovim vratima. Dok je grad bio u procvatu na početku drugog tisućljeća, Abraham se otprilike u to vrijeme nastanio u kanaanskog zemlji. Bilo bi teoretski moguće da je nekada prošao kroz ova vrata, i biblijski tekstovi to daju naslutiti. Osim tih ozbiljnih argumenata, neki židovski povjesničari u tome vide i pokušaj posvajanja kanaanskog razdoblja. Na lokalitetu je također 1993. pronađen dio stijene s natpisom iz 850. g. pr. Kr. Kralj Damaska, Hazael, hvali se pobjedom nad Izraelom i nad „kraljem Davidova doma“. Ovo je najstariji arheološki dokaz spominjanja najvažnijeg židovskog kralja i zapravo izvanbiblijski dokaz o njegovom postojanju.

Rijeka Jordan


Banijas

Napuštajući nacionalni park prolazimo pokraj jednog kibuca i već za nekoliko stotina metara prelazimo međunarodnu granicu Izraela i Sirije, koja de facto više ne postoji, i počinjemo se uspinjati na Golan.

(Nakon što je Izrael proglasio neovisnost 1948. na temelju UN-ovog plana o uspostavi dvije drže donesenog godinu ranije, susjedne arapske države sa svih strana su napale novoosnovani Izrael kaneći ga potpuno uništiti i, neočekivano, pretrpjele su poraz u ovom „ratu za opstanak“ kako ga zovu Židovi. Do ponovnog sukoba došlo je 1967. kada je Izrael u Šestodnevnom ratu opet neočekivano u samo nekoliko dana porazio više arapskih država i okupirao Sinaj, Zapadnu obalu, Gazu i Golan. Šest godina kasnije ponovno Egipat i Sirija, uz pomoć još sedam arapskih zemalja i uz najsuvremenije sovjetsko oružje neočekivano napadaju Izrael na njihov najveći blagdan Jomkipur kada se život u Izraelu potpuno zaustavlja, čak je i aerodrom zatvoren. Izrael je uz puno sreće pobijedio susjede Arape i zadržao okupirana područja. Kasnije je Egiptu vraćen Sinaj u zamjenu za priznanje, a Izrael je aneksiju Golana izvršio 1981. Nitko iz međunarodne zajednice, izuzev SAD-a prošle godine, nije priznao ovu aneksiju. Početak aneksije židovskih naselja na Zapadnoj obali i dio doline rijeke Jordana najavljen je nažalost za ovo ljeto.)

Da je ovo bio pogranični pojas dviju zaraćenih država svjedoče danas table koje upozoravaju na mine. Nakon tog dijela s desne strane je malo židovsko naselje s lijepim niskim kućama koje su stilom prirodno srasle s okolišem. I nakon što nas cesta dovede na prvu veću zaravan već smo na ulazu u Banijas, gdje se na Golansku visoravan nastavljaju i uzdižu planine mitskoga Hermona.

Ostaci Panovog hrama uz pećinu. Iznad se vidi malo drusko svetište s bijelom kupolom


Dio te mitologije vezan je upravo uz Banijas. Onomad je naime bilo rašireno vjerovanje u bića koja žive u podzemnom svijetu, u tami. Prolaz u ovaj svijet iz podzemlja bio je kroz otvore pećine kojih u Banijasu ne nedostaje. S osvajanjem Aleksandra Velikoga (4. st. pr. Kr.) područje dolazi pod utjecaj grčke kulture, a na ovom lokalitetu počinje štovanje grčkog boga Pana. Pred kraj 1. st. Herod Veliki pravi hram bogu Panu i posvećuje ga caru Augustu. Ostatci toga hrama, uz pećinu u litici, još postoje. Na ulazu u pećinu bio je postavljen oltar, koji se još vidi, na kojem su prinošene žrtve da bi se umirila podzemna bića. Ulazak u pećinu često se nazivao i vrata paklena. Desno od pećine ispod ravne kamene litice nalazio se Panov hram. U stijeni se gotovo posve sačuvala niša u kojoj je bio njegov kip. Druge dvije niše dodane su kasnije u čast gorske nimfe Eho koja je prezirala Pana zbog čega ju je osudio na smrt. Od nje je ostao samo glas – eho – što odjekuje planinama. Treća niša bila je posvećena Hermesu, Panovom ocu. Mitsko biće pan dalo je ovom lokalitetu i ime – Panijas, kojem je kasnije glas p zamijenjen glasom b, budući da prvi ne postoji u arapskom jeziku. A od Pana (imao je ljudski trup s jarčevim nogama) nam je još ostala riječ panika jer je on puštao čudne krikove od kojih bi ljude hvatao iznenadni strah.

Nakon smrti Heroda Velikoga (4. g. pr. Kr.) moćno vazalno kraljevstvo pripalo je trojici njegovih sinova. Ovaj sjeverni dio dodijeljen je njegovom sinu Filipu koji je od Panijasa odlučio načiniti glavni grad, i u čast rimskog cara nazvati gaC ezareja, čiji će puni naziv biti – da bi se razlikovala od istoimenog grada na obali Mediterana – Cezareja Filipova. Ime će ostati do 4. st. kada se ponovno vraća stari naziv Panijas. Grad je pod imenom Cezareja ušao u Bibliju. Isus je ovdje, prema Matejevom evanđelju, doveo svoje učenike prije nego što su krenuli prema Jeruzalemu i kod „vrata pakla“ oslobađao ih od straha i robovanja silama podzemnog svijeta. U spomen na Isusov boravak u ovom gradu, u 4. i 5. st. podignuta je trobrodna bazilika posvećena ženi koju je Isus izliječio nakon dvanaestogodišnjeg krvarenja. Crkva je srušena četiri stoljeća kasnije. Pokušaji križara u 12., odnosno mameluka u 13. st. da ponovno ožive grad nisu uspjeli.

Gradili su se tek poneki vodeni mlinovi pokretani vodom snažnog izvora Hermona (još se zove i Banijas), koji izvire nekoliko koraka ispod ostataka Panova hrama. Uz Panovu pećinu ostalo je još malo drusko svetiše Nabi Khader u kojem se časti uspomena na židovskog proroka Iliju, kršćanskog mučenika sv. Juru i muslimanskog proroka Muhameda. Tragovi o slavnoj povijesti mjesta ugledali su svjetlo dana tek krajem prošlog stoljeća.


Prema Hermonu

Nad Banijasom, dva kilometra sjeverno bdije izdvojeno brdo sa širokom zaravni na kojem se vide ostatci križarske tvrđave Nimrod. Ova 430 metara duga tvrđava bila je čvrsta obrambena točka na sjevernoj granici križarskog Latinskog kraljevstva. Međutim, povijest i ovoga mjesta vodi nas dalje u prošlost. Ime tvrđave veže se uz mitskog Nimroda koji je, prema Bibliji, bio Noin predak, izumitelj ratne taktike, vješti lovac. Također ga mitologija drži utemeljiteljem i kraljem asirsko-babilonskog kraljevstva. Jedna židovska saga objašnjava drugo ime za ovo mjesto – Subeibe. Nimrod se naime oholo hvalio kako je on u stanju odapeti svoje strijele i poslati ih ravno u nebo, ali mu je bog poslao muhu koja mu se zabila u nos, progutala mu mozak i učinila da on umre sramotnom smrću (zebub, hebr. – muha; odatle dolazi Beel-zebub).

Pogled na Nimrod iz Banijasa, s ostataka palače Agripe II.


Na zelenim padinama susjednih brežuljaka uspinjući se vijugavim putom prema planini razasute su druske kuće. Prisojne strme strane brežuljaka prošarane su terasama koje zaustavljaju plodnu zemlju. Uz put susrećemo druske muškarce s karakterističnim kapama i vrlo često s brkovima, dok uglavnom starije žene imaju preko glave lagano prebačenu bijelu maramu.

(Druska zajednica, čiji život bitno oblikuje posebna vjera s elementima triju monoteističkih religija, prkosno više tisućljeća preživljava na vjetrometini povijesnih zbivanja. Najviše ih živi u Siriji, Libanonu i Izraelu. Međusobno su upućeni jedni na druge, strogo im je zabranjeno miješati se s drugim narodima. Stoga je zajednica u Izraelu u teškoj situaciji jer im je otežan prelazak granice (odnosno linije prekida vatre) i kontakt sa sunarodnjacima u Siriji i Libanonu, jer su ove dvije zemlje službeno još uvijek u ratu s Izraelom.)

Brzo ispred nas nestaje ovih lijepih prizora i iznenada se pojavljuje mali druski gradić Mas'ada.

Odatle počinje vulkansko tlo koje čini visoravan pogodnom za poljoprivredu. U vulkanskom krateru, uz sami gradić ugnijezdilo se jezero. Taman smo prispjeli u doba kada dozrijevaju trešnje koje su, uz uzgoj jabuka, najvažniji poljoprivredni resurs ovog najsjevernijeg i najvišeg (1130 m n. v.) dijela Golana. Namjero izabiremo sporedni put od jezera i vozimo se uz plantaže zrelih trešanja prema najvećem druskom naselju i uopće najvećem naselju na Golanu – Majdal Šamašu (Sunčani toranj). Iznad ovog naselja, utemeljenog u šesnaestom stoljeću, danas na samoj granici UN-ove zone između Sirije i Izraela, okomito se uzdiže jedan od vrhova Hermona. Lijevo od grada put vodi u uski pojas izraelskog teritorija koji se ukliještio između Libanona i Sirije. Područje je iskorišteno za ispašu brojnih stada tovnih krava. Uz put koji nas vodi u srce Hermona susrećemo planinare svih životnih dobi. Put završava u podnožju planine na parkingu modernog skijaškog centra. Do jednog vrha na 2040 m n. v. vozimo se žičarom. Radost da ćemo se odatle uskoro uspeti na još dva obližnja veća vrha na kojima ima snijega, ubrzo nam prekida vojnik koji istrčava iz bunkera i ljubazno nas upozorava da odmah napustimo militariziranu zonu i vratimo se nazad, žičarom ili pješačkom stazom, kako nas volja.

Jezero Ram u vulkanskom krateru


S Hermona


Krave na ispaši u Hermonu


Preko Golana

U povratku se zaustavljamo na vidikovcu s kojeg se vidi cijeli Golan i Galileja. Prilaze nam dvojica znatiželjnih planinara i nakon što su saznali da smo stranci stavili su se ljubazno na raspolaganje ako nam treba neka pomoć. Zahvalili smo im se i krenuli se spuštati s planine istim putom sve do Mas'ade odakle okrećemo lijevo do ruba izraelskog dijela visoravni. Prolazimo kroz prirodni rezervat s hrastovom šumom i druski gradić Buq'atu, uživamo u prizorima lijepo uređenih voćnjaka i vinograda i napredujemo cestom prema kibucu Merom Golan u podnožju planine Bental. Merom Goan je prvi golanski kibuc (1977.). (Prvi od nekoliko stotina kibuca u Izraeul osnovan je 1909. uz Galilejsko jezero. Kibuci su zatvorena naselja u koja se ljudi okupljaju na dobrovoljnoj osnovi. Bave se poljoprivredom i industrijskom proizvodnjom. Svi su članovi ravnopravni a materijalna dobra zajednička. Životni standard im je uglavnom visok.) Planina Bental (1170 m.n.v.) je najvažnija strateška točka na Golanu s koje se vidi cijela visoravan. Damask je odavde udaljen tek šezdesetak kilometara.

Panorama s Bentala. Iza obrađene zemlje je UN-ova zona i napuštena Quneitra, potom dalje Sirija


Dolina između Bentala i Hermona tijekom Jomkipurskog rata bila je poprište jedne od najvećih tenkovskih bitaka u povijesti. Ovaj sjeverni dio Golana napalo je preko 1500 sirijskih tenkova, dok ih je izraelska Sedma oklopna brigada brojala nešto više od stotinu. Za dva dana borbe uništene su stotine sirijskih tenkova, a Izraelcima ih je ostalo samo šest. Sirijcima se uskoro priključuje 600 novih, a Izraelcima 9. S tih ukupno 15 tenkova izraelska vojska kreće u ofenzivu. Sirijska je vojska pomislila da je to samo prethodnica brojnijih tenkovskih brigada i počela se povlačiti i bježati. Dolina u kojoj se odvijala borba kasnije je nazvana Dolina suza. U dolini je ostalo više oko 1200 uništenih arapskih i preko 100 izraelskih tenkova.

Kao podsjetnik na tu borbu iz 1973. ostavljeno je nekoliko uništenih tenkova i bunker na samom vrhu uzvišice s koje se vidi sirijski dio visoravni (ukupna površina visoravni je oko 1800 km2, od čega je Siriji ostalo oko 600 km2 ). Na manje od četiri kilometra u UN-ovom pojasu, na ničijoj zemlji, vidi se napušteni sirijski gradić Quneitra, koji je do 1973. bio središte istoimene južne sirijske provincije koju su zadnjih godina pustošili teroristi Islamske države. Južno u središtu visoravni gledamo administrativno središte Golana, židovski gradić Katzrin, drugi po veličini na Golanu (na visoravni živi oko 50 tisuća ljudi, polovicu čine Druzi, polovicu izraelski doseljenici). Visoravan je od neprocjenjivog strateškog značenja za Izrael. Također, voda s Golana ima udio od petnaest posto u vodama Izraela. Čini se sada nemogućim da bi Izrael mogao vratiti Siriji ovaj teritorij, pogotovo imajući u vidu činjenicu da su SAD prošle godine priznale Izraelu suverenost nad Golanom.

Spuštajući se s uzvišice nastavljamo cestom uz sam rub „ničije zemlje“, približavamo se Quneitri na manje od kilometar. Cesta koja je nekada na ovom raskrižju svijeta povezivala kontinente ovdje odjednom prestaje. Ubrzo shvaćamo da možemo okrenuti jednom cestom južno uz ovaj pojas prema unutrašnjosti visoravni. S obje strane ceste su bodljikava žica i upozorenja na mine. Zaustavljao se kod vulkanskog brežuljka Tel Saki koji u židovskoj nacionalnoj memoriji također zauzima važno mjesto. Nalazi se na srednjem dijelu Golana.

Uz Tel Saki. Uništeni izraelski tenk okrenut prema Siriji


Priča o ovoj tenkovskoj bitci iz 1973. slična je onoj prethodnoj iz Doline suza samo doduše u nešto manjem obimu. Vojni bunker, rovovi, uništeno oklopno naoružanje, spomen ploča poginulima ono su što se može ovdje vidjeti.


Gamla

Ostavljajući ovaj brežuljak s teškim mislima o sadašnjosti, o ljudskoj destruktivnoj naravi, gledamo ostatke sirijskih sela, od kojih su ostale samo hrpe razasutog bazaltnog kamenja. Pokušavamo zamisliti gdje su se raspršili stanovnici ovih sela. Kako li izgleda njihov život? Sigurno su mnogi i umrli a nikad više nisu mogli prošetati komadićem zemlje na kojem su rođeni i odrasli. Izlaz iz ovih mučnih misli odlučili smo pronaći u dalekoj prošlosti. Odlazimo do lokaliteta Rujm al-Hiri, impresivnog svjedoka daleke prošlosti. Nekoliko koncentričnih krugova napravljenih od bazaltnih blokova čine ovaj labirint. Promjer krajnjih zidova kruga je 157 metara. U središtu je bila grobnica. Starost ovog mističnog kruga procjenjuje se na oko pet milenija.

Od ovog lokaliteta prema zapadu golemim procjepom posred visoravni pogled se spušta do Galilejskog jezera. Ta ogromna dolina omeđena dvjema strmim obalama sada je nacionalni park. Odmah na ulazu su ruševine bizantske crkve i sirijskog sela. Nekoliko stotina metara posred doline kao alpski krov uzdiže se strma uzvišica koja podsjeća na devinu grbu. Taj oblik lokalitetu je dao ime Gamla (aram. gamla=deva). U 1. st. pr. Kr. ovaj dobro utvrđeni i teško osvojivi židovski grad bio je veliki izazov osvajačima. Ipak u Prvom židovskom ratu protiv Rimljana (66-70) nije mogao odoljeti pred moćnim rimskim vojskovođom Vespazijanom.

Turisti posjećuju vojnu utvrdu na Bentalu


Gamla


Još se vidi mjesto na koje su rimski vojnici provalili u grad. Također se vide ostatci dobro očuvane sinagoge iz 2. st. pr. Kr. koja spada među najstarije uopće poznate sinagoge.

Ostaci sinagoge u Gamli


Imali smo sreću da su se posjetitelji već skoro bili razišli i mogli smo sjesti na vrh „grbe“ i uživati u panorami Galilejskog jezera uz žubor vode dviju rječica dolje iz doline. Rječice izviru na dvama krajevima doline i spajaju se nekoliko stotina metara niže. Jedna od njih pada niz liticu i čini najveći vodopad u Izraelu (21 m). Dok smo gledali vodopad, visoko nad dolinom kružilo je nekoliko bjeloglavih supova. Gamla je prirodno stanište ove iznimno ugrožene ptičje vrste.

Galilejsko jezero s Golana


Odsjaj niskog sunca već vidimo u Galilejskom jezeru. Za trenutak zastajemo pogledati dvije gazele pokraj puta i produžavamo južnim Golanom opet uz granicu, ali odavde ne više uz sirijsku nego jordansku. Brzo dolazimo na južni rub visoravni, spuštamo se strmom vijugavom cestom u plodnu dolinu rijeke Jordana koja, nakon što nestane u Galilejskom jezeru, ovdje znatno oslabljena nastavlja svoj tok prema Jerihonu i Mrtvom moru.


Autor: Jozo Šarčević, Prometej.ba