Alipašinom ulicom koja vodi ka Vogošći vodi i trasa prema pijaci Ciglane. Široka pješačka staza prolazi pored parka u kojem danju caruju djeca a noću psi lutalice napadaju usamljenike koji se vraćaju kući. Sve što je zanimljivo se dešava stotinjak metara dalje, na samoj pijaci ili na trotoaru ispred a pod zaklonom ogromnog mosta.

Podučen i nasavjetovan da treba pisati o konkretnom problemu lokalnog karaktera, to jeste, da treba pisati o kapitalizmu, globalnog karaktera i ne zamjeriti se nikome, ovaj tekst vjerovatno ne bi nikad ni nastao da se nedavno na tom mjestu nije zbio događaj, konkretan i globalan i lokalan. Književno rečeno, događaj koji premoštava lokalni hronotop i postaje univerzalan.


Ti ljudi su mogli raditi u nekoj firmi, godine u kojim se nalaze pokazuje da im nije mjesto radnim danom na sarajevskoj zimi. Roba koju posjeduju ne vrijedi toliko da bi zakupili bilo kakav štand


Neposredno pored pijace, na jednom vjetrovitom mjestu jedan čovjek se opirao policijskoj kontroli, mada je bilo vidno da taj otpor tek nosi namjeru da malo sačuva dostojanstvo i da može sebi reći da nije bez otpora pokupio stvari i otišao. Svi koji prolaze tim ulicama znaju da se štandovi plaćaju i da nije dozvoljeno prodavati bilo šta na ulici. Vjerovatno ne bi oko ni primijetilo o kome se radi da situacija nije u toj mjeri simbolično odražavala razliku između zakona i pravde. Nedostojno bi bilo samo izreći moralnu osudu, takvih već dovoljno možemo čuti od naših ljevičara koji subotom promovišu religijsku literaturu a ponedjeljkom objavljuju o etnokapitalističko-postkomunističko-nacionalističkim namjerama da zavade ljude koristeći religiju, pa bi zato možda trebalo opisati situaciju što preciznije i nadati se da usputni komentari i zaključak neće previše naštetiti.

Na dva metra od dvoje policajaca je stojala jedna gospođa pedesetih godina i rijetke kose. Očito već ranije ukorena zbog širenja sive ekonomije, kupila je posljednje stvari sa dvije gajbe u mali crni ceker. Ko prolazi svakodnevno mogao ju je vidjeti s vremena na vrijeme kako prodaje nekoliko tegli, jaja, ponekad mrkvu i grah. Nikad više nego što bi moglo stati na te dvije gajbe. Do nje je bio već spomenuti gospodin koji se blago opirao deložaciji sa radnog mjesta. Pogled na situaciju je odlično oslikao ono što desetine akademskih cvrkutala nikako da pokažu u svojim nastupima.

Dvoje policajaca, prelijepa plavuša s izrazito lijepim zubima, njegovanih ruku i kose i pored nje gorostas, visočiji od svih zatečenih ljudi u neposrednoj blizini, u urednim i čistim uniformama su objašnjavala čovjeku pedesetih godina također, odjevenog u jaknu koja se dijeli radnicima po preduzećima, ali jako staroj i ofucanoj, da se ne smije prodavati tu na ulici, da se štandovi plaćaju i da je to nezakonito. Pogled na stol koji nije bio sigurno ni kvadratni metar je govorio da se radi o dvije- tri tegle, neki zeleniš, 3-4 kg sira i vjerovatno grah u jednoj posudi.

O tim ljudima niko neće zapisati ništa. Oni su nestali iz društvene mape, njihove sudbine su utopljene u sivilo sveopće bijede pa ih niko i ne žali. Vjerovatno društvo ne može pasti niže i degradirati se više nego kada bijeda postane standard i ljudi se počnu privikavati na mulj i blato ne gledajući jedni druge. Zbog njih dvoje propada država? Ili zbog stotina poput njih? Roba koju posjeduju, sve da ih je i hiljadu na prelazi vrijednost jednog Binga koji se nalazi u blizini.

Ne može se a ne primijetiti, policajci su se bolje snašli. Možda zbog toga što mogu vršiti socijalnu ucjenu, njihov štrajk se mora riješiti jer su represivni aparat. Plate im zato stižu a jedinice se ne privatiziraju. Oni svojim palicama osiguravaju poslušnost elitama koje su uništile firme ovih ljudi. Njih dvoje su pijuni igre koju vode režimski tamničari, ali su i najbolja reprezentacija na koji se način ta politika provodi a svoje povlastice redovno koriste i nikakav moral ih neće spriječiti da lome kosti za cara i otadžbinu.

Ako se dublje pogleda sudbina tih ljudi, manifestirana u toj situaciji, moći će se izvući još poneki zaključak. Ti ljudi su mogli raditi u nekoj firmi, godine u kojim se nalaze pokazuje da im nije mjesto radnim danom na sarajevskoj zimi. Roba koju posjeduju ne vrijedi toliko da bi zakupili bilo kakav štand. Jakna koju je nosio čovjek je imala neki znak, nedovoljno vidljiv, ali je i više nego podsjećala na radnu jaknu izgledom, a baš takve imaju svoj znak. Ta firma je propala, znamo kako propadaju firme, ko vodi privatizacije i da radnici ostaju bez ičega. Spoznatljivo je zašto se opirao nezadovoljni čovjek, ta policija je glavni znak države za koju se borio, on ili neko drugi, a koja danas upire prstom da je siva ekonomija uzdanak pronašla u 5 kg graha pod mostom na pijaci Ciglane.

Autor: Suad Beganović