Da Vitez spontano asocira na neki trgovački centar odraz je suvremene postmodernističke kulture potrošačkog duha koja prepoznaje samo ono uz što je ona čvrsto privezana – kapital. Svaka druga ljudska djelatnost, humanistička ili društvena, jednostavno je podložena pod noge kapitalu i ekonomiji, pa danas uopće nećemo ni razmišljati o projektima koji promiču prave vrednote ukoliko nemamo neku osobnu korist. U toj se misli kriju i još dvije karakteristike suvremenog društva – individualizam te instrumentalni um (C. TAYLOR). Individualizam je onaj faktor društva koji nas zatvara u odnosu prema drugome, koji govori o važnosti samo mene samoga, dok nitko drugi nije bitan pa stoga može biti samo podložan mome egu. Druga značajka koju ovdje spominjemo je instrumentalni um koji ima tendenciju sve i svakoga učiniti instrumentom vlastitih želja ili prohtjeva.

Ovaj tekst želi naglasiti upravo tu stranu cijele te čudesne priče o prekrasnom gospodarskom čudu koje nam se dogodilo.

Mala sredina kao Vitez, ostavljena je na milost i nemilost lokalnih moćnika. Bogati donatori su pomoću političkih stranaka kreirali politički sistem u kojem imaju kontrolu nad društvom. Oni nastoje staviti pod svoju kontrolu sve utjecajne faktore u društvu i silno se trude da ne ostave ništa slučajnosti. Sistem je glorificiran kroz obrazovanje, rad, kulturu, sredstva javnog informiranja, društvenu zabavu, sport. Obzirom da je "društvo koje ne zna" povodljivo, ono prihvaća sugestivna otuđena opredjeljenja takvog sistema.

U takvom sistemu čovjek kao pojedinac nema drugog izbora nego prihvatiti otuđena pravila koja određuju njegovo djelovanje i mišljenje. Pod utjecajem enormne suptilne propagande on prihvaća ono što je u društvu dobro, smiješno, lijepo, ukusno. On postaje ono što društvo očekuje od njega da bude, a ne ono što bi po svojoj prirodi trebao da bude, tim više jer otuđeno društvo odbacuje svakog člana koji ne prihvaća usvojene forme mišljenja i djelovanja. Čovjek prolazi studiozno ispiranje mozga praktično kroz čitav život i na kraju on ne sumnja u ispravnost takvog sistema. Takav čovjek u pravilu izabire stranke koje podržavaju programe bogatih donatora i tu se krug demokratske farse zatvara.

Prolazite li ili šetate samim gradom, možete primjetiti svu bijedu koja se nalazi u pozadini cijelog tog gospodarskog društva. Zapravo, vrlo brzo ćete uvidjeti da se nalazite u gradu koji se sav eksteriorizirao - napustio sama sebe i otišao u PC '96. I eto, ta činjenica već vodi i dalje... kad nema ljudi, počnete uočavati gradsku infrastrukturu, mjesta koja vam se nude kako biste se zabavili i na trenutak zaboravili gdje živite i kako teško radite za svoj svagdanji kruh. Problem je međutim i tu, što vam sve to izgleda kao da nikome doista nije stalo do vas. Može se kazati kako se čovjek u svemu tome osjeća minimaliziranim i svedenim samo na biće koje troši. Ono što predstavlja kulturni aspekt doista je prava rijetkost, pa odatle uopće ne čudi da i kad se takvo nešto dogodi, imate minimalan odaziv građana. Djelomično je zbog toga, a većim dijelom jer većina ljudi koristi svoje vrijeme kao pasivno gutanje zvukova i slika koje mu pomaže da nadvlada osmosatni ritam rutiniziranog rada. Rezultat svega toga jest to da se postmoderni čovjek otuđio od sebe, od svoga bližnjega, ali i od prirode.

Postoji jedan broj ljudi koji ovome mjestu doprinose na vrlo prepoznatljiv način svojim umijećima, međutim uvjeti u kojima oni rade jasno pokazuju na kojoj su ljestvici društvene vrijednosti i prepoznatljivosti. Njihov talent najčešće se koristi (u onoj mjeri u kojoj to dozvole) kao instrument pojedinaca na vlasti koji time pokazuju u kojoj su mjeri društveno i socijalno osvješteni na području duševnoga.

Općenito govoreći, čovjek živi u vremenu koje je vrlo labilno zbog društveno-ekonomskih razloga; imati stalan, pa ponegdje i bilo kakav posao, vrlo je važno jer ne postoji drukčiji način da si osigurate osnovne životne potrebe. S druge strane, čini nam se da sve ono što je vrlo važno počiva na staklenim nogama ili je kao kula od karata, u koju ne smije puhnuti vjetar jer će se srušiti. Prošlost je potrošena, sadašnjost je nikakva, a budućnost nesigurna.

Mnogi govore kako je danas općina Vitez predvodnik u zapošljavanju ljudi, i upravo je to razlog zašto sve više ljudi iz drugih općina i mjesta dolaze i traže posao. Cijela ta situacija jako odgovara onima koji zapošljavaju te ljude... naime, one koji su uposleni tretiraju kao automate koji su tu dok se ne počnu kvariti (buniti ili protiviti), a kada dođe do toga vrlo lako ih se zamijeni za nekoga na listi čekanja, jer kako kažu „mnogo ih je koji bi željeli vaše mjesto“. Tu je jasna tendencija suvremenog porobljavanja čovjeka - njegova dostojanstva i slobode. On je samo zubac na stroju, i ne može koštati preskupo pa da se ne bi mogao zamijeniti. Sve se ovo vrlo lako može provjeriti: mnogo je ljudi koji zapravo i ne znaju koliko traje njihovo radno vrijeme jer su zbunjeni onim što je u ugovoru i onim što je u praksi. A tko bi se smio pobuniti kada zna da je ucijenjen čak i na egzistencijalnoj razini?! Jedino što vidite u očima radnika jest vapaj koji više nije usmjeren ni na što konkretno. Mnogi, da bi zaradili za život moraju cijeli svoj dan žrtvovati tuđim Mamonima.

Neupitna je u ovakvom društvu ugroženost radnika u tvornicama i ustanovama jer je potpuno izoliran, odbačen i ponižen. Ne može dobiti posao kojim bi osigurao svoju i obiteljsku egzistenciju. Radnik je bez prava na rad, na stan, na zdravstveno i mirovinskom osiguranje. Spriječava mu se pravo raspolagati svojim bruto dohotkom, pa mu nepravednim društvenim mehanizmima ostaje najmanje. Bruto dohodak radnika je privatna svojina i on svojom voljom određuje količinu ulaganja za osobnu plaću, zdravstvo i mirovinu. Uplate u mirovinsko i zdravstveno osiguranje ne mogu se otuđiti. Radnik je vlasnik svojih uplata. Za svoje mirovinsko i zdravstveno osiguranje određuje visinu uplate za svoje potrebe. Plaće se ne isplaćuju po nekoliko mjeseci ili čak 2 do 3 godine. Radnicima su oduzeta njihova poduzeća i prodana za 1 KM. U neuređenoj državi kao što je naša, uopće ne postoji zakon o radu i zaštiti radnika. U biti kod nas nema ni države, vlada apsolutna podijeljenost društva i bezvlašće. Takvo stanje ide i te kako na ruku lokalnim moćnicima.

I na kraju, moramo se zapitati – koliko naša šutnja doprinosi takvoj situaciji? – Doprinosi li našoj šutnji današnje shvaćanje sreće koja se sastoji u zabavi (E. FROMM), i kojoj smo postali jako podložni, bilo da se radi o zadovoljstvu trošenja ili kupovine? Svijet je postao samo objekt našeg apetita (E. FROMM), pa je sve postalo predmetom razmjene i konzumacije.

U svemu ovome lako se može zaključiti kako se u različitim očima ista stvarnost različito gleda. Tako je za neke općina Vitez simbol blagostanja i gospodarsko čudo, dok drugi (najčešće oni koji tu žive) vide svu bijedu toga blagostanja (P. BRUCKNER). Sigurno je da je potrebno novo shvaćanje, novi odnos društva prema sebi, ali on se ne može ostvariti preko noći. Potreban je obrat iz dubine ljudskog bića, jedna svojevrsna izmjena perspektive kojom ćemo biti solidarni i socijalno-određeni ljudi kojima drugost ne služi nikad kao sredstvo, a uvijek kao cilj (I. KANT).

Davor Petrović i Boris Jurić