Naša zemlja, Jugoslavija, bila je čvorište susreta. Moju majku porodio je, a mene donio na svijet Palestinac, studenti iz zemalja Nesvrstanih studirali su - poneki još uvijek studiraju - besplatno na našim univerzitetima, a pomagali smo - pravednu! - borbu afričkih zemalja za slobodu i nezavisnost. Nekad oružjem, nekad znanjem.

Ta borba za slobodu se nastavlja, u drugačijem obliku, a želim vjerovati da sam - barem djelimično - nastavio tamo gdje su naši pređi stali. Jer mislim da je ljudska dužnost biti na raspolaganju ljudima koji vode svoju - pravednu! - borbu, pa makar ona, u ovom slučaju, bila i izvan njihovih zemalja.

Svi ti ljudi koji dolaze iz zemalja Magreba i supsaharske Afrike, na ličnom planu, vode svoju, kako rekoh, pravednu borbu. Majka albino klinca je pobjegla iz svoje zemlje, Kameruna, jer bi njeno - "drugačije" - dijete završilo izmrcvareno i mrtvo zbog sujevjerja i zabluda. Brat rasta iz Gane je napustio svoju zemlju zbog tereta krivice koja nije njegova, ostavljajući grobove svoje vjerenice i djeteta. Mladi fudbaler iz Gambije - odakle je i Sona Jobarteh, koju rado slušamo - dijete iz "miješanog braka" muslimana i hrišćanke, napušta tu lijepu zemlju ukliještenu unutar Senegala, na samom zapadu Afrike, jer tamo ne može ostvariti svoje snove. O snovima znate bolje nego ja, koji ih, dok ovo pišem, dijelom i ostvarujem. I ti snovi nisu vezani za novac, jahte, auta, nego za ostvarivanje svog punog potencijala, tamo gdje je to, po mom mišljenju, potrebno. Potencijal sam objašnjavao kao kapacitet nečijeg "rezervoara". Ako se taj rezervoar ne puni do svog maksimuma, onda tavorimo, propadamo, promašili smo stazu. Nečiji rezervoar od dva litra, ako je pun, vredniji je od rezervoara od 100 litara, ako u njemu ima samo četvrtina, ili trećina.

Mnogi ljudi koje sam upoznao imaju ogromne rezervoare, ali biraju da ih ne pune, nego da, privučeni komforom i prividom lagodnosti, tavore i čekaju svoj kraj skrštenih ruku, birajući lakši put i gledajući kako im život prolazi ispred očiju. Ne doprinoseći ni svojoj, kamoli tuđoj - pravednoj! - borbi.

Desetine žena i dječice koje smo izvukli sa neizvjesne i nemilosrdne pučine Sredozemnog mora, desetine maloljetnika koji putuju sami - u svakom od njih vidim i vas - i stotine muškaraca, ogledalo su licemjerja i posljedica izvitoperenog pogleda na svijet onih koji imaju snagu i mogućnost da djeluju. Kako kod nas, tako i u drugim našim i ne-našim zemljama - a načini djelovanja su mnogi. Sve te stotine ljudi koje su plutale u metalnim, drvenim i gumenim čamcima, na pučini Sredozemnog mora, što se mene tiče, dolaze baš tamo gdje treba - dolaze na svoje.

Neki ljudi, koje možda i znate, tvrde da ljudi sa juga dolaze uzeti našu kulturu. Svima im recite: Ako je vaša (naša?) kultura tako slaba da je može izbrisati par desetina hiljada ljudi, onda i treba da propadne, da bude zbrisana, kao i mnoge prije nas. Pitajte ih, takođe, o kojoj kulturi govore? O kladionicama, Zadrugama, lakoj zabavi i lagodnom životu? O velikim mišićima i malim intelektualnim, duhovnim i duševnim snagama? O filozofiji "samo da je lakše, bliže"? Nadam se da će našu "kulturu", ako i propadne, naslijediti baš oni koji su tijelom, umom, duhom i dušom jači od nas, jer takvima svijet i treba i mora ostati. I ovo ne govorim sa zluradošću, nego sa nadom da će se uspavane ljepotice trgnuti iz svog sna i početi doista živjeti.

Da bolje razumijete: Muškarac - kamoli žena sa djetetom - koji dolazi iz supsaharske, najčešće zapadne Afrike, mora proći put od hiljada kilometara - najčešće kroz užase Sahare - da bi došao do Libije ili Tunisa, gdje ih čekaju strašni i nesigurni - gumeni, drveni i najčešće željezni - čamci, sklepani na brzinu, kao da će se u njima kakva stoka prevoziti, a ne ljudi. Odatle, danima, ponekad i sedmicama, plove i plutaju, u nadi da će se domoći Lampeduze - malog talijanskog otoka blizu Malte - ili neke druge, za njih "slobodne" teritorije, odakle bi, možda, mogli početi novi, normalan život. Na svakom čamcu bude oko 40 ljudi, mada im je kapacitet do 10-15 ljudi. Nema krova, toaleta, tuša, hrane, vode. Nema ništa. Samo nada, želja i molitva. Svi ljudi bi zahvaljivali Bogu kada bismo im se približili na našim čamcima. Ili bi pjevali, pljeskali, vrištali od radosti. Znali su da su, konačno, sigurni. Osjećaj koji se tada probudi u čovjeku je teško opisati. I sretan zbog njih i nesretan zbog svega. Uopšte zbog razloga koji natjeraju, recimo, ženu sa bebom da proputuje Saharu, da je - ponekad i godinama - maltretiraju nekakvi idioti u maskirnim uniformama u zemljama na sjeveru Afrike, a potom da sjedne u nesiguran čamac i zaplovi u nepoznato, zajedno sa svojim sapatnicima.

Snimci udavljene djece i njihovih roditelja svuda su po internetu. Njih nije niko spasio. Oni su samo broj. Statistika. Razlog za tobožnje zgražavanje onih koji su u svojim toplim domovima, dobro napojeni i najedeni, ali mrtvi. Mrtvi duhom.

Krug se zatvara, ponovo sam na spomenutnom raskršću; ovaj put ono je geografski izmješteno, ali je idealima i suštinom isto kao i ono ranije.

Želim vam da svoj životni put živite tako da ne bude lak i ispunjen iluzijama o lagodnosti i komforu. Ne želim vam da svoj životni put živite kao ljudi koji dolaze i koje sam opisao, jer je pretežak. Želim vam da svoju zadaću u ovom životu obavljate revno, da ne žmirite na tuđu patnju, da se hrabro suočite sa nevoljama i da vaši intelekt, duh i duša budu ispunjeni. Sve ostalo je manje važno i složiće se samo.

I da razumijete da su ljudi - ljudi, da među onima koji dolaze ima i đubradi i anđela i običnih i neobičnih, baš kao i kod nas.

Pozdravljam vas, ljubim i volim sa pučine Sredozemnog mora.

Stefan Pejović, Prometej.ba

Fotografije: ©MSF/Stefan Pejovic

Stefan trenutno služi na brodu Ljekara bez granica (Médecins Sans Frontières - MSF) "Geo Barents", koji plovi po centralnom dijelu Sredozemnog mora i spašava ljude - mahom supsaharske Afrikance, Sirijce, Egipćane, pa čak i one iz Pakistana i Bangladeša - sa čamaca. Unutar ukupno 33 sata, od 16. 7. 2023. godine, “Search and Rescue” (SAR) timovi MSF-a izveli su ukupno 12 spasilačkih operacija i na navedeni brod izvukli skoro 500 osoba - muškaraca, žena sa djecom i maloljetnika bez pratnje. Od 2015. godine, MSF je spasio preko 88.000 ljudi sa čamaca. Od 2016. godine, navedena organizacija odbija bilo kakve novčane donacije od EU i njenih zemalja-članica, zbog njihovih štetnih odvraćajućih politika u vezi sa migracijama. Detalji o SAR MSF-ovoj misiji dostupni su na: https://twitter.com/msf_sea i https://searchandrescue.msf.org/.