U selu Bukovici, jednom od mnogih sela žitačke župe, rasutih s desnu stranu Neretve, u nedjelju, 11. listopada 2015, bilo je vrlo svečano. Usprkos kiši i prohladnom vremenu, oko stotinjak Bukovčana, župljana, susjeda, prijatelja i dobročinitelja slavili su euharistiju uz blagoslov novog zvonika, postaje Puta križa, kipove BD Marije, sv. Ante i sv. Josipa – zaštitnika crkvice i sela Bukovice. Poslije mise bilo je gošćenja, veselja, pjesme, razgovora, novih planova.

Prijeđeni put do ponovne izgradnje u ratu porušene crkvice, kao i izgradnja srušenih i spaljenih kuća koja još traje i dvadeset godina poslije rata, bili su skopčani s mnogim poteškoćama pa je time veća radost za Bukovčane i žitelje Neretvice ili Klisa, kako se, također, zove područje između Neretve, planina Bokševice i Zeca, područje župa Obri, Solokova Kula i Podhum-Žitače.

Teško je naći kraj u našoj domovini koji je tako nastradao a da njegovi žitelji, ipak, nisu u većini otišli izvan Bosne i Hercegovine. Mahom su se kućili u Mostaru, pa preko Ortiješa do dubravske visoravni, po Šuškovu i Bobanovu, onamo kamo su ih raspoređivali demografski projektanti popunjavanja etnički očišćenoga ili ugroženoga hrvatsko-hercegovačkog teritorija. Teško je naći kraj da su katolici tako blizu svome zavičaju a nisu se u njega vratili, iako rado dolaze na groblja, ukapaju se sa svojim precima ili dolaze na proslavu vjerskih svetkovina. Kraj je sve nepristupačniji, predio sve zarasliji, a tako je blizu Ostrošcu i prometnici M17. Razloga je tomu više. Uvijek je tisuću razloga za ostajanje u novim postojbinama nego što ima razloga za povratak! Odlazilo se s prisilom, s progonstvom, odlazilo se, jer se bježalo od nečega i nekoga, jer se nije imalo izbora, a povratak je uvijek samo izbor, slobodna odluka, kako to piše jedan od najvećih naših suvremenih pisaca, Mirko Kovač, koji je i sam iz Beograda "otišao" pred prijetnjama Miloševićeva osvetničkoga režima.

Zasigurno nijednoj politici ne odgovara povratak Neretljaka. Ni onoj bošnjačkoj, pogotovo lokalnoj, konjičkoj, koja se gradi bosansko-tolerantnom i multietničkom, kojoj je na čelu neupitni načelnik Emir Bubalo, politici koja odavno gradom Konjicom maše kao "otvorenim gradom", ali joj svaka i mala molba katolika i Hrvata da se makar poprave loši putovi završi u lijepim obećanjima, otezanjima ili u onoj poznatoj ciničnoj, "višoj" esdeaovskoj politici uvjetovanja položajem Bošnjaka u Prozoru, Stocu ili negdje drugdje. U ovoj se zemlji institucionalizirala prevara i zlo. I ništa se u njoj tako ne imitira kao tuđe zlo. Hoće li se i kada u nas probuditi svijest kolektivne odgovornosti za zločin počinjen u naše ime? Kad će, ovdje konkretno Bošnjaci, pripomoći povratku svojih komšija, nadoknaditi makar malo pravde, bez straha da ih se proglasi izdajicama? Kad će stići do svijesti ljudi ove zemlje subverzivno pitanje: Gdje mi je komšija? Što mu mogu pomoći?

Ne odgovara povratak Neretljaka ni esdepeovskoj politici, uza sve što je bivši premijer Federacije BiH i sadašnji predsjednik SDP, Nermin Nikšić, sam Konjičanin pa bi morao biti upućen u položaj "manjina" u svom gradu i općini. Esdepeovci još uvijek ne odstupaju od lažnoga građanskoga koncepta, i u Konjicu. I oni se bave "višom" politikom, samo na drukčiji način, kao da su u ovoj zemlji stradavali ljudi zato što su ljudi i građani, a ne uz "ostale" – nažalost i na našu tešku katastrofu – upravo jer su pripadnici drugoga, a ne našega naroda. I oni umjesto da su makar započeli nužnu promjenu razumijevanja nacionalnoga pripadanja i identiteta, maskiranim građanskim konceptom ignorirali su i Hrvate i Srbe Konjica i Neretvice.

Najnehumanije se ponaša hrvatska politika, dakle stožerna stranka – HDZ. Ni njoj nikako ne odgovara da se Neretljaci i Konjičani vraćaju, jer taj kraj nije zamišljen unutar imaginarnih granica Herceg-Bosne, čak ni kao plutajući hrvatski otok, kao onaj famozni diskontinuitet hrvatskoga teritorija. I nacionalno-politički i crkveno-politički, što tako često ide zajedno do nerazlikovanja, ovaj je kraj postao nesnosni teret. Znaju to svi oni koji su obijali urede i kancelarije da bi "isprosili" makar kakvu pomoć za obnovu. Hercegovačko-hrvatska politika će rado zadržati Neretljake u novim postojbinama, nudi će im kakvu mizernu socijalu, uvijek ih smatrajući Bosancima i nižim bićima. Poigravat će se njima jer im oni osnažuju biračku kvotu. Postavit će eventualno po ključu kakvog Hrvata na općinske pozicije, tek onako da on kao ponešto radi i da se broji, ali, slično bošnjačkoj, i hrvatska licemjerna politika također želi imati kartu na koju će zaigrati ako ih netko proziva za "hrvatski" Stolac ili neko drugo mjesto gdje obespravljuju Bošnjake.

Međutim, bestidno će u Neretvicu s velikim limuzinama i pratnjom nahrupiti hrvatski dužnosnici, od najnižih do najviših, predvođeni Draganom Čovićem, i to jednom, za godišnjicu trusinskoga zločina, da ondje lamentiraju nad hrvatskom stoljetnom stradalničkom sudbinom. I gotovo ništa više. I sve tako, iz godine u godinu. I sve tako, u predivnom a ignoriranom kraju, udaljenom tek nekoliko desetaka kilometara od "stolnoga grada" svih Hrvata, od "epicentra" katastrofe ili ako se baš hoće od ratnoprofiterske središnjice "obrane" hrvatskih nacionalnih interesa.

Tko zna ovaj kraj od prije rata, zna da je to podneblje jedinstvenoga susreta kontinentalne i mediteranske klime, kraj zelenila i vode, izvrsnog voća i povrća, prepun života. Ali ne živi se, jasno, od lijepe prirode i predivnih pejzaža, reći će slijepi poslušnici D. Čovića i ne misleći ni za tren na ono što je on onako glazirano i gotovo "pobožno" (kao da se nadahnuo ekološkom enciklikom Pape Franje, Laudato si, o izgradnji zajedničke kuće) zborio ni o čemu drugom nego o izbjeglicama, ekološkoj i političkoj odgovornosti za čovječanstvo i za naš svijet na nedavnom zasjedanju Ujedinjenih nacija u New Yorku. Kao da se odgovornost za izgradnju zajedničkoga doma odnosi samo na Siriju i neke tamo zemlje a ne na vlastitu kuću.

I kada – a primjera je dosta – tzv. obični ljudi, komšije i susjedi nađu kakav-takav zajednički život, i pomažu se, međusobno posluju i druže se, političari i dalje nastavljaju mešetariti i zavlačiti s povratkom samo da vrijeme učini svoje, da sve zaraste u zaborav i da se taj "problem" više i ne spominje. Kao što ga skoro nikada ne spominju ni mediji, ni mostarski "Večernji list", dominantni organ hadeze-politike ali koji zato ne propušta nijedan trusinski dan sjećanja, ni suđenje za taj zločin, ni ikakav međuetnički incident samo da postavi mjerilo kako će se Hrvati s omrazom odnositi prema svome starom zavičaju. Ljudski je mizerno na takav se način igrati nastradalim krajem, njegovim rasutim i obezavičajenim žiteljima!

Crkveno-jurisdikcijski rijeka Neretva na tom području čini granicu, dijeli dvije biskupije i dvije franjevačke provincije. No to nije razlog da većina crkvenih ljudi nepovratak u neretvanski kraj prihvaća kao dovršenu stvar. Odavno su se oni politički opredijelili. I ne citirajući je riječima, vladaju se po onoj oprobanoj klasičnoj, a tako korisnoj izreci: "Ubi bene – ibi patria" (Gdje je dobro – ondje je domovina). Njome se individualno pravo, skriveno iza kolektivnoga nemišljenja, podiže iznad svake moralnosti. Njome se zatvaraju usta onima koji još drže stijenj povratka da se ne ugasi. Pritom će mnogi crkvenjaci licemjerno propovijedati o nužnosti žrtve, čak i o polaganju života za druge i za zajedničko dobro, jer tako je i sam Gospodin Isus učinio. Ali kada dođe zahtjev i za malo žrtve, oni se zaglibljuje u najpragmatičniju i najunosniju političku računicu, te se ne usuđuju od vjernika kojima su poslani zatražiti ni minimum napora i žrtve. Pogotovo ne od vjernika u novim hercegovačkim župama. Tako to biva ako se ne želim izdati "nacionalni interes", ako jedino gledam kakav ću ispasti u očima političara a ne hoću li biti dostojan vlastitoga poziva.

Svećenici koji rade na konjičkom području i koji dijele zajedničku muku, koji se pomažu, i ne samo katolički nego i pravoslavni, prešutno su smatrani "kažnjenima", premda će se po crkvama i dalje dvolično propovijedati da Isusovo evanđelje zahtijeva najprije brigu za rubne, skrajnute i zaboravljene. I ti radnici u Božjem vinogradu najradije ne bi govorili ni o čemu problematičnome, pogotovo ne o politici, ni onoj crkvenoj, jer strepe da im uvijek može biti teže. Uostalom onomu koga se "moli" i od koga se "prosi", nije uputno reći istinu niti ga kritizirati.

Svečarska nedjelja u Bukovici, ipak, je pokazala da se usprkos razaranju, sumnjama o povratku i raznim opstrukcijama, život ipak ondje vraća. Nije to, naravno, nikakav veliki povratak, nikakav život blagostanja, nego život koji potvrđuje sama sebe. Život zajedničke molitve, radosti zajedništva, gostoljubivosti i pjesme. Oni koji su uporni u makar djelomičnom povratku, koji su nesebično dolazili i radili na obnovi kuća, puteva, grobalja i crkve, i koji će to nastaviti zajedno s prijateljima i dobročiniteljima, htjeli bi suradnju sa svima, i s političarima, jer ljubav prema zavičaju i bližnjima – oni to razumiju – može biti samo univerzalna ili je nema. Oni se ne predaju, idu dalje, iako će, nema sumnje, i ubuduće nailaziti na zapreke, i na politički i na klerički cinizam kako je besmisleno sve to što rade. Neki su od njih od sumnjivih ipak povjerovali kako je moguće započeti iznova. Oni se nadaju boljem. Nadaju su čak praktičnom obraćenju i onih koji se umišljaju da ih ispravno predstavljaju i vode, koji su moćni, imaju i novca i vlasti, ali još ne žele odazvati se pozivu na izgradnju zajedničke kuće.


Tekst objavljen u Oslobođenju 17. listopada 2015.