Taman sam počeo da gledam jedan od zadnjih klasika Yu-filma, Zafranovićeva “Večernja zvona”, dugi metar snimljen po motivima izvanrednog romana Mirka Kovača “Vrata od utrobe”, kad stižu porukice i filmići sa Boračkog jezera. Na mjestu na kome sam proveo četrdesetak nezaboravnih ljeta – “bez brige i pameti” kako je znao govoriti moj pokojni kum – stalna ekipa i ove godine slavi Prvi maj.

Četa mala, ali odabrana. Desetak ljudi, pristiglih iz Švajcarske, Holandije, Beograda, obližnjeg Konjica… Sve ih znam, u glavu. Nisu to nikakvi fanatici, još manje luzeri, smrvljeni pod točkovima nemilosrdnog novog, novog vremena. Svi su oni veliki radnici, prilagođeni, dobro situirani, ali od one rijetke vrste koja nije zaboravila ona prošla, stara vremena.

Pođem da se javim starim drugarima, ali odustanem, Ipak to odložim za jutro. Tada je praznik, biće ljepše da im se javim uz prvu jutarnju – kad već nismo u prilici da skupa, u ranu zoru, kusamo gusti, “izviđački” grah.

Osim toga, Zafranovićev film je toliko dobar da je grehota ne ispratiti ga s punom pažnjom. Plejada bardova jugoslovenskog glumišta (Rade Šerbedžija, Petar Božović, Miodrag Krivokapić, Mustafa Nadarević, Neda Arnerić, Ljiljana Blagojević…) igra po motivima jednog od naših najboljih poslijeratnih romana. Sve je doista sjajno, ali me posebno fascinira “minijatura” Zvonka Lepetića, slična onoj iz “Okupacije u 26 slika” od istog reditelja. Ne znam kako mi je ovaj film onomad promakao, ali sad sigurno neće. Neće praznik uteći!

Iako… U zemlji u Zemlji Lala i Kanala, u kojoj već dugo živim, najveći radnički praznik nije baš “pustio korijenje”. Zvanično, to je zbog blizine nekad Kraljičinog (Beatrix), a sada Kraljevog (Willem Alexander) dana, odnosno tridesetog, i dvadeset sedmog aprila. Jer, kako je to (bio i ostao) neradni dan, štedljivi Holanđani su zaključili da bi još jedan takav, i tako blizu, bio previše skup. Pa zato radnici i na njihov dan ovdje moraju zavrnuti rukave.

No, kako je Holandija zemlja (hiper) neoliberalističkog kapitalizma i, u mnogo čemu, slijepi sljedbenik SAD, mnogima ovdje Prvi maj odviše “tukne” na crveno. Bojim se da je upravo to glavni razlog ovdašnje gromoglasne šutnje kad je praznik crvenih karanfila u pitanju.

Doduše, ja i malo društvo prijatelja iz domaje smo sve do prije nekoliko godina tvrdoglavo prkosili tom ignorisanju. Tog dana bismo odlazili u Njemačku, u obližnje seoce Elten, i tamo se, na jednom brežuljku, lijepo podružili: lopta i badmington, iće i piće, gitarica… Bandiera rossa la trionferà…

Tu krhku tradiciju smo napustili kad sam prije pet godina izgubio nogu, i više se nisam mogao verati, i pjesme pjevati, po šumama i gorama tuđe zemlje ponosne.

Pa nam je preostao roštilj u stražnjem vrtu. A kad me komšija upita šta to slavimo, ja mu odgovorim da je riječ o rođendanu radničke klase. I ponudim pivo.

Čovjek me blijedo gleda, kao da sam šenuo. Ali pivo ne odbija. Takvi su Holanđani.

Da se, barem u mislima, vratim na Boračko jezero. Ono fino društvo koje mi je sinoć poslalo filmiće sa sijela oko vatre, me podsjeti na nekadašnje jezerske proslave Prvog maja davno, u socijalističkom “prekambriju”.

Tada smo svi imali tri-četiri dana slobodno, a nije bila rijetkost da se “spoji” cijela slobodna sedmica! Pa je ovo čarobno mjesto tih dana vrvilo kao u košnici. Pjevalo se, igralo, ljubilo, za lijepog vremena čak i kupalo… Nad duboku jezersku kotlinu bi se nadvio gust oblak plavičastog dima s mirisom na roštilj, i jagnjetinu.

A sad vam, pri kraju, moram opisati anegdotu s jedne davne prvomajske proslave kojoj sam i sâm prisustvovao.

Moj otac pošao da s kolegama, ženama im i djecom na jednoj boračkojezerskoj livadi skupa proslave Prvi maj. Naložena velika vatra, vrti se jagnje, mlađi igraju lopte, a stariji na travi, polako cugaju. Među tatinim kolegama bio jedan čovjek, dobar, ali notorni hvalisavac. Taj je sve najbolje znao i umio – barem na riječima.

Tako se, uz ostalo, malo-pomalo, povede razgovor i o piću. Tipična tema: koliko koja muškarčina može popiti, ko je tu najizdržljiviji. I naravno, naš hvalisavac najglasniji. “Ja bih kao od šale za dva sata mogao ‘slistiti’ litru konjaka”, veli on. A ovi ćaćini mangupi, majstori u šegi i podstrekavanju, mu kao ne vjeruju: “Ma kakvi!” “Nema šanse!” “Nema toga ko to može!” Na što naivčina sve više pada “u vatru”.

Na kraju padne i opklada da će “svemogući” za dva sata, uz nešto meze, iskapiti bocu konjaka. I ne samo to: da će potom, sâm i bez ičije pomoći, otići do fabričkog kombija, na par stotina metara udaljenosti, sjesti u njega i dati da ga povezu kući.

Rečeno – učinjeno. Hrabri Superhik je doista za dva sata “ugledao dno boce” i stvarno nekako – na sto muka! - doteturao do kombija. Ali je zato na povratku do Konjica “dušu svoju” ispovraćao. Toliko, da su ga morali odvesti u hitnu, na ispiranje stomaka. U bolnici je čak proveo nekoliko dana.

A kad su radne kolege došle da ga obiđu, neki od šaljivdžija mu je, “za okrepljenje”, donio “unučić” konjaka.

Kažu da je, kad ju je ugledao, vàs pozelenio. I brzo zatražio lavor.

Goran Sarić, Prometej.ba