Mare u potrazi za Trapalandom

Izgubljeni grad (špa. Ciudad perdida), poznat kao i Cezarev grad, Trapalanda ili Trapananda, mitski je grad Južne Amerike. Prema raznim predajama, Trapalanda se navodno nalazi negdje u planinskom lancu Anda, te je smještena u zelenim dolinama Patagonije, negdje na granici između Argentine i Čilea. U društvenom imaginarijumu te u glavama pustolovaca, ovaj grad se obično predstavljao kao bogato i raskošno mjesto. Kako bi se dočarao taj ambijent izobilja, priča se da je Trapalanda smještena između dvije planine, jedne sačinjene od zlata, a druge od dijamanata. Unatoč tome što se za ovim mjestom tragalo tokom nekoliko stoljeća u vremenima te nakon perioda kolonizacije, do današnjeg dana ne postoji niti jedan dokaz koji nepobitno potvrđuje da je ovaj grad ikada postojao. Ipak, glasine kako u Trapalandu ulaze tek oni zaslužni, koje ona pusti kroz svoj prolaz u drugu dimenziju, i dalje održavaju na životu ovaj mit te osiguravaju nastavak tajnovitosti i magije koja obavija ovo mjesto.

Ove godine, na našem putovanju prema Andama, uputili smo se na sopstvenu potragu za izgubljenim gradom. Od samog početka, odbili smo osnovnu indiciju koju nude razne mape, te smo se umjesto prema jugu Čilea odlučili ukrcati na bus koji nas je odveo prema pustinji Atacami, samom sjeveru ove zemlje. Tako smo putujući južnoameričkom autocestom stigli do samog Perua, zemlje koja će na neko vrijeme postati naša Trapalanda, mjesto gdje smo došli potražiti naš sopstveni izgubljeni grad. Od samog početka, tj. od dana kada je Mare iz Sarajeva stigla na aerodrom u Santiagu, bilo nam je jasno da ovaj izgubljeni grad nije smješten na nekoj fizičkoj lokaciji, nego da je to jedno mjesto do kojeg se prvenstveno dolazi prelazeći put sopstvenog otkrivanja, onaj koji vodi do unutarnjeg pronalaska odgovora na život kojim se živi te na svijet koji nas okružuje. Ipak, činjenica da se ovaj radnja ove potrage odvijala u Andama, a ne kao prošlih godina po crnogorskim planinama, hercegovačkom kršu, ili dalmatinskim otocima, daje ovoj priči jedan drugačiji štih, jer nas baca u prostor nepoznatog i nesvakidašnjeg.


Cusco: Prijestolnica Inka

Uspon na Ande ovaj put započinje oko 11 sati u mjestu Parracas, malom gradiću smještenom u Atacami, najsušoj pustinji na svijetu koja spaja Čile i Peru, tom najboljem mjestu na planeti Zemlji za promatranje zvijezda. Od Parracasa, koji se nalazi na obali Tihog oceana te tako na 0 metara nadmorske visine, preko grada Ica busom se uspinjemo do Cusca, prijestolnice starih i slavnih Inka koja se nalazi na 3,399 metara n.v., u samom srcu Andskih kordiljera. Kako smo važnu lekciju o problemima bivanja na visokim nadmorskim visinama naučili pri prošlom putovanju u Boliviju iz 2015. godine, kada smo bili mnogo mlađi univerzitetski student i studentica, ovaj put za Cusco krećemo stariji i iskusniji, te između ostalih potrepština sa sobom nosimo termos napunjen jednim litrom čaja od kokinog lišća kojeg smo prije polaska kupili na gradskoj pijaci. Iako se list koke često povezuje sa drogom, u Andama je ovo sveta biljka koja je neophodna za život na visokim nadmorskim visinama. Prije nekoliko godina, kada su Amerikanci pokrenuli kampanju za uništenje ove biljke, narod Bolivije se pobunio te je pred svijetom zatražio zaštitu ove biljke koja je sastavni element kulture naroda koji naseljavaju Ande.

Pogled na glavni trg grada Cusca

Po onome što ćemo tokom narednih dana prihvatiti kao neku vrstu peruanskog običaja, i ovaj dan naš će bus na polazak kasniti nekih sat vremena. Uzbuđenje je ogromno, te pomisao da ćemo uskoro stići u Ande mi ne da nimalo mira, te tako, za razliku od Mareta, cijelu noć ne uspijevam sklopiti oka. Dok se probijamo uvijek prema gore, tj. uvijek bliže Suncu i Mjesecu, oko sebe uspijevam primjetiti tek pokoji obris planina te vidjeti još poneko svjetlo gradova koje ostavljamo daleko iza sebe. Ali uglavnom, sve do 6 ujutro putem dominira apsolutni mrak, te jedino što mi preostaje jeste zamišljati kako izgleda krajolik koji se pruža ispred nas. Dolazak svjetla mi napokon otkriva čaroliju koja se cijelu noć skrivala od mene, te napokon uživam u veličanstvenom pogledu na planinske masive i rijeke koje se otvaraju pred mojim očima. Sa svoje lijeve strane posebno primjećujem bijele vrhove planine Salkantay, koja doseže 6,271 m n.v. te nas u našem putu prati cijelo vrijeme. Više od svega, uživam u osjećaju da sam daleko od svega, sve oko mene mi se čini nestvarno, osjećam kao da sam na mjesecu, kao da se krećem nekom konstelacijom do koje stvarni život kojeg sam ostavio daleko iza sebe ne može da dopre.

U 11 sati stajemo na prvu pauzu, te tu pijemo čaj od koke koji nam sada sprema neka gospođa koja ima mali štand pored puta. Ona nam prodaje i sočne mandarine iz peruanske džungle koje nas vraćaju u život. Kratko upoznajemo i Pedra, mladića iz Ice koji se zaputio u peruansku meku turizma kako bi tamo zaradio pare tetovirajući turiste. Govori nam kako je sreću okušao i u Njemačkoj, te kako je tamo upoznao ljude iz Bosne i Hercegovine. Osim nekoliko Francuza i tri Njemice koje su krenule na isti put, u busu ipak prevladavaju domaći ljudi, te napokon imamo priliku da čujemo i domorodački jezik (iako ne razumijemo koji točno). Pored nas tim nama zanimljivim jezikom pričaju jedan stariji čovjek i mlađa djevojka koja studira u Limi. U putu koji nas vodi preko grada Abancay uživamo još više jer smo strateški unaprijed kupili karte na prednjem dijelu drugog kata autobusa, upravo kako bi ispred sebe imali neometani pogled na panoramu kordiljera.

U Cusco, grad otprilike veličine Sarajeva, stižemo oko 14 sati. Ovaj grad, koji je od 13. pa sve do 16. stoljeća bio prijestolnica Carstva Inka, danas je glavna turistička destinacija u zemlji te godišnje primi oko 2 milijuna posjetitelja. Po ustavu države, Cusco danas nosi službenu titulu povijesnog glavnog grada Perua. Ipak, pored ovih informativnih podataka koji se lako nađu na internetu, stvar koja nam pri ulasku u grad najviše pljeni pažnju je to da skoro nijedna kuća u Cuscu, osim onih u strogom turističkom centru, nema fasadu. Zbog ovoga me Cusco, ali i sama visoravan Perua, prije svega neodoljivo podsjeća na La Paz i široke dijelove Bolivije, te ću tako tokom ovog putovanja često nenamjerno u svojim izrazima zamjenjivati ove dvije zemlje. Budući da ovaj prostor dijeli koliko geografiju toliko i kulturu, te imajući na umu da su državne granice nešto umjetno, ovo nikako ne bi trebalo biti čudno. Nova geopolitička podjela kontinenta razultirala je u modernom dobu te stoljećima nakon raspada civilizacije Inka, mnogo godina nakon što je španjolski osvajač Francisco Pizzaro stigao u Cusco 1533. godine, gdje je pobijedio Atahualpu, posljednjeg živog cara ovoga carstva.

Grafit na ulicama Cusca: Povijest Perua (Getty Images)

U Cuscu se za 20 eura dnevno smještamo u staroj kolonijalnoj kući u samom centru grada koja sada pripada jednom mestičkom mladom paru. Po peruanskim standardima, ovi ljudi se vjerovatno smatraju bijelcima. Nakon što bacimo ruksake u sobu, spuštamo se do živopisne pijace San Pedro, gdje se za nekih 5 eura može ručati te popiti odličan prirodni sok od manga i maracuye. Za nas je ovdje nezaobilazna i kupovina dodatnog kokinog lišća, koja će nas tokom našeg putovanja čuvati od nedaća života među oblacima. Poslije pijace idemo do glavnog gradskog trga koji je okružen sa katedralom te dvije crkve, u jednoj od kojih je mučen i ubijen Tupac Amaru, vođa domorodačke pobune protiv španjolske vlasti iz 1781. godine. Iako pobuna Túpaca Amarua nije bila uspješna, označila je prvu veliku pobunu u španjolskim kolonijama, te se smatra nekom vrstom preteče procesa nezavisnosti na kontinentu, istih koji na kraju nisu donijeli slobodu domorodačkom stanovništvu. Mitska figura Tupaca će dostići toliku slavu među ugnjetavanim narodima diljem svijeta da će njegovo ime krasiti i umjetnički naziv poznatog američkog repera iz 90-ih godine, tog velikog prijatelja Notoriousa Biga za kojeg mnogi obožavatelji vjeruju da je, baš kao i naša Trapalanda, i dan danas živ.

Poslije posjete trgu idemo do naselja San Borja, gdje se mladi Tupac, koji je pripadao elitama domorodačkog quechuanskog naroda, obrazovao unuar franjevačke škole. Za Tupaca se kaže da su mu osvajači na trgu odrubili glavu te rascijepali tijelo na dijelove. Za ovaj gnjusni čin vezana je i mnogo ljepša usmena tradicija domorodačkih naroda u Peruu i Boliviji, prema kojoj se vjeruje kako će se Tupac Amaru jednog dana vratiti pretvoren u milijune. Pobjeda Eve Moralesa u Boliviji 2005. godine, kada je ovaj član naroda Aymara postao prvi domorodački predsjednik u povijesti ove većinski domorodačke zemlje, desila se na političkoj kampanji koja je u svojoj srži imala upravo ovo predanje.

Za kraj dana odlazimo na slatke churrose te sa nekim tetama na ulici, koje između sebe pričaju jezik koji mi ne razumijemo, pijemo po dvije čaše toplog bademovog mlijeka koji se može kupiti za pola marke. Na putu prema smještaju u centru grada kratko stajemo pokraj spomenika Pachacuteca, Inke koji je dao sagraditi Machu Picchu te za kojeg se kaže da je u vrijeme njegove vladavine ovo carstvo doživjelo najveću slavu. Činjenica da je ova statua postavljena u centar grada tek 1991. godine svjedoči o promjenjivom sadržaju nacionalnih ideala unutar političke zajednice Perua te govori o nekoj novoj valorizaciji značaja domorodačkih naroda unutar društvenog sklopa.

Četvrti dan putovanja se budimo u 8 sati. Prvo idemo na doručak do pijace San Pedro, koja već postaje naše omiljeno mijesto u gradu, te poslije toga produžujemo za Sacsayhuaman, ceremonijalni hram Inka, u kojem se zadržavamo kratko. Zbog veličine kamenja sa kojim je ovaj hram izgrađen, Sacsayhuaman me neodoljivo podsjeća na stari ilirski grad Daorson kod Stoca. Poslije hrama nastavljamo put do statue Bijelog Krista, mjesta sa kojeg se pruža odličan pogled na grad. Ipak, najzanimljiviji dio dana se dešava van prepoznatljivih turističkih staza, te dolazi sa odlaskom u planine koje okružuju Cusco, u kojima otkrivamo mala sela nastanjena isključivo domorodačkim stanovništvom. U jednom od tih sela dešava se jedan poprilično simpatičan susret. Naime, jedna djevojčica, dok prolazi pored mene i Mareta, okreće se prema svom bratu te, pokazujući prstom prema nama, govori: „Gledaj, divovi!“ Nakon prolaza kroz sela srećemo mladog čobanina koji odmara ispod jednog drveta i tu čuva alpake, vrstu andske ovce, sa kojima slikamo par slika. Potom stižemo na proplanak na 3,900 metara odakle se pruža divan pogled na planine koje niču jedna iza druge te grle grad. Tu, u društvu oblaka, ispijamo čaj te upijamo ljepotu koja nas okružuje.


Pisac: Povijest ruševina ili ruševine povijesti

Peti dan putovanja oko 8:15 krećemo za Pisac. Da bismo stigli tamo, na nekih 20-ak minuta od centra grada hvatamo jedan od colectivosa, kombija koji prevoze putnike na razne relacije unutar regije te koji polaze sa improvizirane stanice u bilo kojem trenutku kada se popune putnicima. Cijena prijevoza za 40 minuta vožnje je malo viša od 1 KM po osobi. Dok putem uživamo u tipičnim andskim krajolicima, te dok prolazimo kroz brojna sela čije su kuće izgrađena od sušenog blata, iznenađuje me poziv mame, koja me, kao i uvijek, i ovog puta uhvatila na WhatsAppu. Dok mi priča o užasnim mostarskim vrućinama i požarima koje okružuju naš grad, lakše mi je prihvatiti činjenicu da u svom životu proživljavam tri zime zaredom.

U Pisacu nas dočekuje prolom oblaka i kiša, ali se isti ubrzo povlače te polako krećemo u potragu za taksijem koji će nas odvesti do ulaza u stari dio grada koji se nalazi na planinama koje okružuju ovo mjesto. Budući da sutra planiramo uspon na planinu Humantay, danas odlučujemo sebi dati malog oduška te se dogovaramo da ćemo noge koristiti isključivo za silazak s ovog mjesta povijesnih ruševina. Taksi dijelimo sa jednom domaćom peruanskom porodicom te nas tako prijevoz izlazi 2 KM po osobi. U taksiju domaći pričaju o tome kako je Peru lijep te kako nije potrebno ići van zemlje kako bi se doživjele ljepote putovanja.

Stari grad Pisac sagradio je Inka Pachacutec na visini od 3,300 metara negdje oko 1440. godine. Mnogi znanstvenici su zaključili da je Pachacutec dizajnirao ovaj grad kao višenamjensku rezidenciju. Cijelo mjesto prostire se na ogromnom zelenom području cijele planine. Unutar Pisacovih ruševina možete pronaći stambeno naselje, ceremonijalne kupke i najveće groblje Inka u Južnoj Americi. Između ostalog, ovo arheološko nalazište Inka smatra se jednim od najočuvanijih u Peruu, te nam služi kao neka vrsta zamjene za posjetu Machu Picchuu, koji je ipak dosta iznad granica našeg budžeta. Naime, za one koji nemaju dovoljno vremena te snage u nogama, jednodnevna posjeta na Machu Picchu može izaći oko 200 eura po osobi, što je više od cijene smještaja koju smo mi platili za naše ukupno proputovanje. Ipak, ukoliko raspolažete sa više vremena od nas, odlična je ideja zaputiti se na četverodnevno pješačenje po planinama koje bi vas u samoj konačnici dovelo do ovog najsvetijeg mjesta civilizacije Inka.

Grad Pisac se nalazi u podnožju planine Inti Huatana te na samom ulazu u Svetu dolinu, koja je bila poznata kao najplodniji dio carstva smješten uz rijeku Urubamba. Ova je dolina bila od izuzetne važnosti za carstvo jer je služila kao neiscrpan izvor hrane za Inke koji su se prvobitno širile sa izrazito neplodne andske visoravni. Tako da, možemo reći da su Inke, veliki štovatelji boginje Majke Zemlje, odabrali ovo mjesto upravo zbog plodnog tla. Francisco Pizarro i španjolski osvajači uništili su ovaj kompleks početkom 1530-ih te ispod njega osnovali moderni grad Písac.

Pred sam silazak u „novi“ grad, negdje oko 13:15, sustiže nas kiša. Ipak, ona samo daje dodatnu čar ambijentu koji nas okružuje. Istovremeno, jedan čovjek pored puta na flauti svira prepoznatljive andske zvukove, koje su možda od svih muzičara u svijetu najviše popularizirali Simon i Garfunkel sa svojom obradom pjesme „Kondor prolazi“. Kondor, puma i zmija bile su 3 svete životinje koje su predstavljale kozmoviziju Inka: superiorni svijet bogova, svijet živih i svijet mrtvih. Kondor (Kuntur na jeziku quechua), je velika crna ptica koja živi uglavnom na Andama u Južnoj Americi. Zbog svoje sposobnosti letenja iznad visine od 5 tisuća metara nadmorske visine za svjetonazor Inka to je bila jedina životinja koja je mogla komunicirati sa svijetom bogova i zvijezda.

Nakon spuštanja u donji grad nakratko posjećujemo market Pisaca, gdje kupujem „čovječe ne ljuti se“ sa motivima andske kozmovizije. U 14 sati hvatamo kolektivo koji će nas odvesti nazad za Cusco. Kada stižemo nazad, te čim uđemo u našu sobu, u gradu započinje neviđeno olujno nevrijeme, u kojem uživamo iz sigurnog i udobnog prostora naše sobe. Pošto se fizički i psihički trebamo spremiti za sutrašnji pohod na planinu Humantay, ostatak dana planiramo odmarati. Odlučujemo tek izaći na pizzu te piscosour od muňe (vrsta nane ili mente koja raste samo na Andama). Plan nam se malo raspada kada pri povratku kući svratimo na feštu Svetog Kristofera, gdje plešemo sa lokalcima te na starinski način kupujemo cigarete na komad. Nakon plesnih pokreta koje je možda i bolje zaboraviti, te nakon što nam jedan mještanin objasni način kako za jako malo novaca stići do Machu Picchua, u 23 sata odlazimo na spavanje.


Nevado Humantay: U dvorištu bogova

Sljedećeg dana budimo se u 3:50. Utopljen u novi ambijent, proteklu noć sanjam snove o nedostatku zraka. Iako je polazak iz Cusca planiran za 4:30, po već naučenom običaju krećemo 30 minuta kasnije. Prvih satak vremena idemo po normalnoj državnoj cesti, da bismo se nakon toga sljedeća 2 sata probijali kroz makadamske putove Peruanskih Andi. Na putu stajemo u selu Mollepata, gdje doručkujemo žitarice i voće, te ispijamo nekoliko šalica čaja od koke kako bismo se pripremili za uspon na najvišu nadmorsku točku u našim životima. Sam uspon na jezero Humantay počinje oko 9 sati iz kampa koji je smješten na nekih 3,200 metara ispod planina Humantay i Salkantay. Najveću bojazan za mene prestavlja ogromna magla koja se skupila oko vrhova ove dvije planine, upravo zato jer ne želim da na ovakav dan budem zakinut pogleda prema njihovim divnim snijegom okupanim vrhovima. Na moju sreću, nekih pola sata nakon polaska magla se povlači te napokon uživamo u pogledu na impozantne divove koji se prikazuju pred našim očima. Iako mnogi turisti za dolazak na vrh koriste uslugu konja koja košta nekih 20-ak eura, nama je jasno da, ukoliko bismo do cilja stigli nečim što nisu naše vlastite noge, konačna nagrada ne bi bila ista. Nakon nekih 2 sata i 15 minuta hoda stižemo do našeg današnjeg cilja. Kada dolazimo do jezera, odvajamo se od mase ljudi te pronalazimo malo tiše mjesto uz samu obalu gdje jedemo sendviče koje smo pripremili te ispijamo čaj od koke. Ne treba ni spominjati da smo na putu do vrha imali značajnijih izazova pri disanju, prilikom čega smo koristili lišće ove svete biljke kako bismo dobili pomoć bogova pri ulasku u njihovo dvorište.

Laguna Humantay je ledenjačko jezero prekrasne tirkizno plave boje koje se nalazi na 4,250 metara te je okruženo ledenjacima i snježnim vrhovima planina Salkantay (6,271 m) i Humantay (5,450 m), čijim otapanjem nastaje. Još od vremena Inka, laguna Humantay smatrana je svetom, što zbog svoje velike ljepote, što zbog činjenice da je glavni izvor vode, pa tako i života, za sva bića ove regije. Također, Inke su planine smatrale za svoja božanstva, jer se za njih vjerovalo da, pošto su podignute u nebo, pogoduju komunikaciji ljudi s bogovima. Prema nekim predajama, sam Machu Picchu bio je izgrađen u čast boga-planine Salkantay, budući da se vizualni kontakt s ovom planinom održavao direktno sa citadele.

Povijest lagune Humantay dovela je i do andske legende prema kojoj su dva brata (tj. dvije planine) po imenu Salkantay i Ausangate odlučila otputovati u nepoznate zemlje kako bi došli do hrane i okončali glad svog naroda. Ausangate je otputovao na jug, gdje je našao hranu koju je poslao u Cusco, dok je Salkantay otišao na sjever gdje je osim hrane pronašao i ljubav u božici Verónici (još jedna planina). Međutim, ova romansa nije imala sretan završetak jer su se dva brata morala vratiti u grad Cusco kako bi zaustavili sušu koja je harala njihovim gradom. Prilikom povratka Salkantay je od tuge briznuo u plač te je od tih suza nastala prekrasna laguna Humantay. Riječ Humantay je quechuanskog podrijetla, te znači "Glava bogova", a riječ Salkantay ima značenje "Divlja planina". Prva zabilježena ekspedicija koja je stigla do vrha planine Salkantay datira iz 1952. godine. Tada je francuskinja Claude Kogan postala prva žena koja je stigla na njen snježni vrh.


Puno: Ulazak na Altiplano, Andsku visoravan

Sedmi dan putovanja, nakon već ritualnog doručkovanja na pijaci San Pedro, u 10 sati starim busom krećemo prema gradu Puno, koji se nalazi na Andskoj visoravni (Altiplano), te koji je smiješten tik uz granicu s Bolivijom na jezeru Titicaca. Ovaj dio puta obilježavaju nagle promjene vremena te, osim mijena između kiše i sunca, u jednom dijelu puta nas sustiže i snijeg. Iako se u ponekim trenucima zapitkujem kako će ovaj stari bus prodrijeti kroz sve te nedaće, oko 14:30 se uspiješno probijemo do visoravni te ulazimo u regiju Puno. Nastavak putovanja obilježavaju prostrani pejzaži koji me najviše posjećaju na Duvanjsko polje, koje sam jako dobro upoznao kao dječak u svakodnevnim putovanjima iz Mostara, kada me otac sa sobom vodio na posao. Jedina razlika, i to svakako vrijedi napomenuti, jeste da je ova visoravan možda nekih 10,000 puta veća od naše, te da je zbog toga osjećaj koji me obuzima od te nepregledne prostranosti neopisiv.

Statua Inke Manu Capaca na brdu Huajaspata iznad Puna

Na putu također prolazimo kroz brojna mala sela. U takvim trenucima mi uvijek kroz glavu prolazi isto pitanje: od čega u ovako udaljenim mijestima ljudi žive? Budući da ovdje malo toga niče, stočarstvo je na visoravni glavna grana zanimanja. Tako da, putem vidimo brojne pašnjake te stoku koja tu pase. Ovaj dio zemlje je poznat i kao „zemlja bikova“, te se na mnogim kućama vide statue ovih životinja koji su tu kako bi čuvale kuće od raznih nedaća. Ovo vjerovanje mi se jako sviđa, te ću nekoliko figurica ovih životinja kupiti za sebe i prijatelje u BiH kako bi nas zaštitio od raznih uroka i nevolja koji haraju našom zemljom. Kaže se kako neki ljudi odluče da vjeruju u marksizam upravo zato jer svi imamo potrebu za nekim bogom. Imajući na umu ove bikove, koji danas krase moj mostarski dom, ta misao me zabavlja.

Oko 17 sati stižemo u grad Juliaca. Ovaj grad će mi zauvijek ostati urezan u sjećanju jer je to vjerovatno i najsiromašniji grad koji sam vidio u svome životu (iako je konkurencija za ovu titulu u Peruu izrazito velika). Grad Juliaca je jako naseljen, te njim dominiraju saobraćajne gužve koje me podsjećaju na ono što sam mnogo puta vidio gledajući dokumentarce o Indiji. Također, apsolutni nedostatak fasada na svim kućama koje niču na krajoliku, samo pojačava ovaj čudni i zanimljivi ambijent koji se otvara pred našim očima. Isto tako, vrijedi napomenuti da su rikše, koje su inače uvezene iz Indije, potpuno ispunile ceste ovoga grada. Gužva je takva da probijanje kroz grad, koji je veličine Banja Luke, traje nekih sat vremena.

O Juliaci neću uspjeti puno toga naučiti. Ukratko ću pročitati da je to jedan od glavnih trgovačkih centara u regiji u kojem se prodaje švercovana roba koja dolazi iz Bolivije, te da je pored Puna glavna destinacija za ljude koje napuštaju ruralni dio regije smještene na ogromnoj visoravni. Nakon odlazka iz Perua, sljedeći put ću čuti za ovaj grad kada jednog dana budem gledao vijesti na Al-Jazeeri. Tada ću saznati da je tokom anti-vladinih protesta u ovoj zemlji, koji su najvatreniji bili upravo na područjima gdje živi domorodačka populacija, na aerodromu u Juliaci u jednom danu ubijeno 17 prosvjednika koji su ga pokušali zauzeti u svojoj namjeri da naglavačke preokrenu historijske poretke ove zemlje. Ovaj dio visoravni je također bogat litijem i uranijem, te je na prošlim izborima dominantno glasao za svrgnutog predsjednika Pedra Castilla.

Oko 18:30 dolazimo na našu destinaciju. Grad Puno je lonac za topljenje kultura Aymara i Quechua. Većina njegovih stanovnika je andskog podrijetla i ima jedinstvenu mješavinu modernosti i andskih tradicija. Moje tijelo se i dalje bori sa visinom te u nekim trenucima imam osjećaj kao da me netko jakom silom udara po nogama. Dok se borim da se održim na njima, u mene se uvlači strah da bi svaki trenutak mogao pasti i izgubiti svijest. To se na sreću ne dešava, te ubrzo nakon silaska s busa u susret mi dolazi turistička dijelatnica Olinda, čije sam ime lako zapamtio jer podsjeća na ono bivše predsjednice Hrvatske. Olinda mi pokušava za nekih 20 eura prodati aranžman za sutrašnji izlet na otoke koje se nalaze na jezeru Titicaca. Nakon što joj se zahvalim na ponudi te uzmem broj i obećavam da ću se javiti dok se malo odmorim i dođem sebi, pronalazim rikšu sa kojom se vozimo do našeg smještaja. Iskustvo vožnje u rikši je jako uzbudljivo, ali i dosta neugodno jer u vožnji ovim vozilom ispod sebe osjećate svaki pedalj asfalta kojim putujete.

Za kraj ovog današnjeg putovanja penjemo se do stana koji je izgrađen na jednoj od gradskih terasa. Oboje se jako umaramo te na putu do stana nekoliko puta stajemo kako bi se dozvali i uhvatili zrak. Ipak, pogled koji se iz novog smještaja pruža na sami grad je nagrada koja svega toga vrijedi. Nakon što bacimo stvari te malo odmorimo, idemo u šetnju gradom gdje uspijevamo pronaći jeftiniju ponudu za sutrašnji izlet (nekih 12 eura), te u jednom od restorana kušati zamorca sa ražnja, što je inače specijalitet regije. Istovremeno kupujemo jeftine knjige o peruanskoj povijesti iz kojih se nadamo naučiti nešto više o ovoj zagonetnoj zemlji.


Titacaca: Jezero odakle je sve počelo

U jutro polaska na Titicacu se budimo u 6 sati. Ovaj dan značajno osjetimo visinu, te se za polazak pripremamo ispijajući čajeve od koke te doručkujući neke laganije stvari koje se lakše vare od zamorca. Jezero Titicaca najviše je jezero na svijetu kojim mogu ploviti velika plovila. Nalazi se na 3,810 metara iznad razine mora na samoj granici između Perua na zapadu i Bolivije na istoku. Pokriva oko 8,300 četvornih kilometara i proteže se u smjeru sjeverozapad-jugoistok na udaljenosti od 190 km. Titicaca leži između lanaca Anda u golemom bazenu (58,000 četvornih kilometara) koji se sastoji od većine Altiplana (visoravni) središnjih Anda. U 8 sati krećemo iz gradske luke brodom za otok Uroš, mjestu koje je jedan od ukupno 41 plutajućeg otoka na jezeru Titicaca. Plutajuće otoke su izgradili od jezerske trske domorodački žitelji ovih područja u svom bijegu od nadolazećih španjolskih osvajača. Smatra se da je sama civilizacija Inka porijeklom sa obala jezera Titicaca, te se na ovom području nalaže važna svetišta. Tako na otoku Titicaca ruševine hrama označavaju mjesto gdje su prema predaji Inka poslani legendarni utemeljitelji dinastije, Manco Capac i Mama Ocllo, dolje na Zemlju od strane Sunca – glavnog boga/žice ove civilizacije.

Pogled na jezero Titicaca sa otoka Intika

Dok plovimo prema destinaciji vodič nam priča o kozmoviziji andskih naroda te posebno ističe harmoniju koja dominira ovim prostorom. Nas dvoje jako malo vjerujemo u sve te priče o harmoniji i slozi, te smo možda jedini ljudi na brodu kojima fali ushićenja za ovakvu vrstu turističkih tura. Na pamet nam padaju samo moguće kontradikcije života u jednom ovakvom historijskom sklopu, te se pitamo da li ljudi koje će nam danas prikazati (možda malo kao u zoološkom vrtu) ustvari tu i žive ili samo dođu svaki dan kako bi za strance odigrali predstavu preko koje mogu da zarade novce neophodne za nastavak životarenja. Uglavnom, jedini razlog zbog kojeg smo se i ukrcali na ovakvu turu jeste činjenica da je ovo bio jedini način da se posjete otoci na ovom ogromnom jezeru (naravno, ako vam je budžet ograničen). Tako da, vjerujem da je prikaz „autentičnosti“ prilikom posjete otoku Uroš ustvari nikakav, te ne mogu a da oko sebe ne primijetim činjenicu da se na tom malom prostoru nalazi ogromna količina bijelih turista iz Europe i Amerike (one sjeverne), te tek mali broj lokalnih stanovnika koji za nas prisutne izvode predstavu.

Nakon Uroša, u 11:30 sati stižemo na veći otok Intika, koji je izgrađen od kamena a ne trske. Tada odlučujemo napustiti grupu te samostalno istražiti otok i zaobići još kulturnih predstave o narodu koji tu živi. Dok šetamo otokom iz jedne od kuća čujemo tehno muziku, te se pitamo kako u stvari žive (mladi) ljudi na ovom prostoru. Isto tako, dok pored nas prolazi jedan mladić koji se – obučen u tradicionalnu odjeću – zaputio prema centru otoka gdje će za turiste odigrati performans, pričamo o tome kako bi zanimljivo bilo da umjesto predstave možemo čuti što ovog čovjeka realno brine i zanima u životu. Pošto odgovor na ta pitanja ne možemo odgonetnuti, ručamo te uživamo u prostranosti jezera koja se otvara pred nama te u pogledima na vrhove Anda koji izranjaju iz ove vodene mase te se izdižu na više od 6,000 m na putu prema Boliviji. U pojedinim trenucima sat na mobitelu varira između peruanskog i bolivijskog standarda, te nas plaši jer se pitamo da li smo možda u prilici da zakasnimo na povratak brodom prema kopnu.

U 14 sati krećemo nazad. U povratku nas sustiže nevrijeme koje mi utjerava određenu dozu straha u kosti. U ovom trenutku vodič kaže kako je ovo nešto što se zna desiti te kako se uvijek ritualom bacanja kokinog lišća u jezero pita Majku Zemlju da nas zaštiti na ovom putovanju. Ovo je prva opservacija turističkog vodiča koja mi se sviđa, te ovaj put slijedim njegov primjer. Nakon sat i pol vožnje stižemo nazad u luku, gdje odlučujemo da ostanemo neko vrijeme te tu probamo lokalnu pastrmku sa roštilja (koja je prije mnogo godina uvezena iz Kanade) u jednom od restorana sa kariranim stolnjacima. U 17 sati se vraćamo kući, gdje ja već počinjem da patim od dehidratacije, te pijem napitke koje je Mare sa sobom ponijela iz Sarajeva.

Prizor iz filma Winaypacha

Ovaj dan završavamo gledanjem peruanskog filma Winaypacha (Vječni svijet ili svemir). To je prvi film koji je ikada u povijesti u potpunosti snimljen na autohtonom jeziku Aymara. Film priča priču o životu starijeg para po imenu Willka i Phaxsi (Sunce i Mjesec) u zabačenom dijelu Andskih kordiljera. Film je jako zanimljive i eksperimentalne prirode, čak toliko da ulogu starca u filmu igra djed redatelja Oscara Catacore, dok ulogu bake igra žena koja nikada u životu nije pogledala film. U filmu, par se stoički suočava s izazovima svakodnevnog života dok čeka povratak svog sina Antukua, koji je emigrirao u grad. Može se reći da Winaypacha predstavlja određenu kritiku sudbine domorodačkog naroda unutar Perua, koju redatelj vidi kao rezultat historijskog zapostavljanja. Tako da, film ustvari pripovijeda priču o napuštenosti i usamljenosti te unutar istog sjećanje i nostalgija za sinom obilježavaju dramatičnu atmosferu upravo zato jer sin predstavlja djecu koja napuštaju svoju kulturu te koja nikada neće moći nastaviti nasljeđe svojih predaka.

Također, u filmu posebnu ulogu imaju planine i priroda sa kojim naši protagonisti redovito komuniciraju kao da se radi o živim bićima. Postupno kroz film, život starom paru postaje sve teži i teži kako im životinje umiru a vremenski uvjeti postaju sve teži. Niti jedan od prizvanih prirodnih elemenata (kiša, vjetar) ne uspijeva im pomoći, te gledatelj postepeno svjedoči gašenju jednog života i načina življenja daleko u Andama. Kao što nestaje sve što je pred nama, naslućuje se nestanak čudesne prirode, tog "vječnog svijeta" na koji aludira naslov. Sunce i Mjesec postaju skriveni te nastupa apsolutna tama i nevrijeme. Polako, cijeli jedan svjetonazor se gasi, kao u zgusnutoj apokalipsi.

Budući da će nas film dosta emotivno i duhovno poljuljati, oboje noć provodimo sa dosta čudnim i upečatljivim snovima, iz kojih se budimo potpuno mokri. Tek nekoliko mjeseci nakon gledanja filma otkrit ću činjenicu da je film sniman na planini Allincapac (5,780 m), koja se nalazi tik iznad Puna, te da je redatelj, koji je isto iz ove regije, preminuo ubrzo nakon završetka filma. Imajući na umu da na jeziku Aymara uopće ne postoji riječ za "film" ili čak za "fikciju", moram primjetiti da je i nama samima bilo teško odgonetnuti razliku između stvarnosti i snova te noći provedene na vrhu svijeta. Ovo je jedini film koji je Oscar napravio za svoga života, te ga iskreno preporučujem svim čitateljima i čitateljicama Prometeja.


Arequipa: Dolina vulkana

Pokušaj za daljnim snom napuštamo u 6 ujutro te odlučujemo da na terasi ispijamo čaj te uživamo uz divan izlazak sunca iznad jezera. Pred samo polazak iz stana, odlučujemo da i sami odradimo ritual davanja kokinog lišća Majci prirodi, te se joj zahvaljujemo na gostoprimstvu i tražimo zaštitu za daljne putešvestije. Oko 7 sati idemo na gradsko brdo Huajaspata, na kojemu se nalazi statua Manco Capaca, čovjeka za kojeg se vjeruje da je osnovao Carstvo Inka i čije ime nosi aerodrom u Juliaci. Nakon toga idemo na doručak do gradske pijace te u 10 sati sjedamo na bus za Arequipu. Ovo će biti jedini put u Peruu kada će naš prijevoz krenuti na vrijeme.

Pogled na vulkan Misti iz naselja Yanahuara

Na putu za Arequipu uživamo u planiskim predjelima koji se otvaraju pred nama te polako dolazimo čak i do 5,000 metara n.v., što je, ako izostavimo putovanja avionom, osobni rekord za oboje. Zadnjim dijelom puta, tik pred ulazak u Arequipu, panoramom ispred nas apsolutno dominira vulkan Chacani, te tako opravdava značenje imena ovog grada na jeziku Aymara, koje se doslovno prevodi sa „mjesto iza planine“. Nakon što prolazimo kroz jako naseljena te vidno siromašna predgrađa grada, dolazimo u ono što se poznaje kao „bijeli grad“, naziv koji je dobila Arequipa zbog svoje prepoznatljive arhitekture koja je izgrađena od vulkanskog kamena dovodenog sa Chacanija.

Tokom te nakon kolonizacije Perua u Arequipi je uglavnom živjela aristokracija koja je kontrolirala biznis te prodaju vune iz okolnih regija, među njima i regije Puno. Također, jedan aspekt koji je razlikovao Arequipu od drugih mjesta u Peruu, bila je izričita javna privrženost vladajućih klasa španjolskoj kruni. U 18. stoljeću, kada su se odvijali različiti domorodački i mestizo pokreti i pobune, Arequipa je pažljivo pratila direktive koje su dolazile od španjolskih kraljeva. Tokom ustanka Túpaca Amarua, grad se istom suprostavio sa kolonom trupa koje je naoružao o svom trošku te tako i pomogao uništiti famoznu opsadu grada La Paz. Za te je usluge Carlos IV izdao kraljevski dekret u gradu San Lorenzo 5. prosinca 1805., u kojemu je naredio da se Arequipa nazove i naslovi Fidelísima (najvjernija). Regija također ima dugu povijest separatizma unutar Republike Peru, a njezina viša klasa tokom 20. stoljeća zadržala je prepoznatljiv regionalni identitet. Arequipa je tako, za razliku od drugih velikih peruanskih gradova s obilježjima mestiza i autohtonog stanovništva, označena kao "španjolski otok u autohtonom moru".

Dok stižemo do našeg smještaja, koji se nalazi u srednjoklasnom naselju Yanahaura, vozač koji je se u ovaj grad doselio iz visoravni u potrazi za boljim životom, priča nam o velikoj stopi kriminaliteta ali i o klimatskim promjenama koji su drastično izmijenile izgled gradskih vulkana na čijim se vrhovima prije desetak godina tokom čitave godine mogao vidjeti snijeg. Također, ovaj dan će nas prvi put u Peruu u smještaj primiti jedna bijela žena. Najbolja stvar u smještaju je fantastičan pogled prema vulkanu Chacani, u kojemu ćemo – kao i svaki pravi zaljubljenik u planine koji u svakom trenutku osjeća njihov magnetizam – uživati tokom sljedeća dva dana.

Ostatak dana provodimo u šetnji kroz historijski centar. Grad je potpuno drugačiji od svega što smo do sada vidjeli u Peruu te neodoljivo podsjeća na gradove u Španiji. U njemu je istovremeno jako vidljivo puno veće prisustvo kapitala. Arequipa je inače sjedište Ustavnog suda Perua, te se naziva "pravnom prijestolnicom Perua". To je drugi najnaseljeniji grad u zemlji, s urbanim stanovništvom od oko milijun stanovnika. Uvrštena je na UNESCO-ov popis svjetske baštine, te su njena bogata povijest i umjetnost izloženi u brojnim muzejima koje nismo posjetili. Bilo kako bilo, večer ipak završavamo na jedan tipičan peruanski način te odlazimo na večeru koja uključuje peruansko-kinesku hranu chifa te pivo Arequipeňa po cijeni od 3.5 KM.

Sljedeći dan se budimo u 6 sati te, uz neku vrstu „pozdrava suncu“, uz čaj se družimo sa Chacanijem. Nastavak jutra provodimo u šetnji kroz prekrasno naselje Yanahuara, koje je izrazito poznato po svojim malim uličicama izgrađenim u andaluzijskom stilu. Nakon odlaska do vidikovca za vulkan Misti, koji je vjerovatno i najljepši od tri vulkana koji okružuju grad, već tradicionalno se zapućujemo prema jednom od najdražih kutaka u peruanskim gradovima, a to su živopisne gradske pijace. Tamo, osim sporta promatranja zanimljivih ljudi, uživamo u novim okusima, među kojima se ističe lechon (sendvič od pečene svinjetine, luka i senfa), kolač kiviči sa zobenim pahuljicama i sezamom, domaće piće od kvinoje za energiju, te peruanska kafa.

Nakon pijace vraćamo se kući zbog velike jačine sunca koja se izrazito osjeti na ovih 2,335 metara, pogotovo kada je, kao tog dana, popraćena sa jakim udarima vjetra. Tu se opet malo družimo sa Chacanijem te oko 16 sati odlazimo do restorana El Tio Dario gdje kušamo delicije ove regije: škampe, hobotnicu na vulkanskom kamenu, pivo arequipeňa, i kolače brownies. Ovo je naše jedino „visokobudžetno“ iskustvo u Peruu, te nas košta nekih 40 eura. Dan završavamo gledanjem zalaska sunca te izlaska mjeseca na vidikovcu prema vulkanima Mistiju (5,822 m) i Pacha Pacha (4,702 m) koji su, uz Chacani (6,067 m), tri vulkana koji imaju mističnu svetost i veličanstvenu monumentalnost, s kulturnom i religijskom pozadinom koja je prolazila kroz generacije koja je ove vulkane tijekom vremena učinila mjestima obožavanja, ali i ostacima onoga što je nekada bila andska civilizacija. Nažalost, svetište na vrhu snijegom prekrivenog Chacanija tokom povijesti je bilo intenzivno mijenjano, te su se na njemu provodile aktivnosti usmjerene na vađenje sumpora. Također, njegove su padine bile kamenolom za vađenje bijelog kamena korištenog u izgradnji crkava i katoličkih klaustara tijekom kolonije. U međuvremenu, predhispanska nalazišta potpuno su uništena.


Santiago: Povratak kući ili nastavak potrage

Pred polazak u Santiago sa namjerom se budimo u 6 ujutro kako bi još jednom mogli odraditi ritual pozdrava Chacaniju prije odlaska. Pri dolasku do aerodroma još jednom svjedočimo marginalizaciji i siromaštvu koje se nalazi tek 10 minuta vožnje, ali opet hiljadama svjetova daleko, od onoga što nazivamo 'bijeli grad'. Dok se avion uzdiže u nebesa pred nama se otvara pogled na divne vulkane, te bogove ovoga grada. Istovremeno, dok se krećemo prema Čileu, pored divnih krajolika također gledamo na brojne rudnike, te uništivače ovoga, ali i svakoga drugoga dijela svijeta. U Santiago stižemo u kasnim satima te, nakon što instantno bacimo stvari po podu sobe, zasluženo zaranjamo u neke nove snove.

Vrhovima oko Santiaga na planini Manquehue: Jedan o četiri glavna grada u Južnoj Americi koji se nalazi u Andama

Sutradan, nakon što posjetimo nedeljnu pijacu u Barriju Yungaj te na istoj pronađemo knjigu Manuela Rojasa „Cezarev grad“, koja je nastala na mitu Trapalande, odlučujemo se još jednom zaputiti u andski svijet smješten tik pokraj metropole. Ovaj put tamo idemo kako bismo uživali u snježnim krajolicima koji nam je pri povratku podarili bogovi koji su samo večer prije, baš nakon što smo sletjeli u grad, snijegom prošarali planine oko Santiaga a samu metropolu očistili od ogromnih količina smoga. I tako, ova potraga, koja ionako nema nikakvog mogućeg završetka, se perpetualno nastavlja, te nas vodi u neke nove predjele koji nude sliku nečega što tražimo, ali što ionako nikada ne postoji kao krajnji cilj, već jedino kao iluzija koja se rađa i ostvaruje u samom putovanju. Imajući na umu sve što smo prošli te ono što nas tek čeka u nastavku puta, preostaje nam samo da se sa sjetimo Inke Pachacuteca, čije je ime značilo „preokret svjetskog poretka“, sve u nadi za bolju budućnost naroda i zemlje koja nam je toliko dala, a koju nikako nismo mogli istinski upoznati.

Salvador Malespina, Prometej.ba