Jedno kratko vrijeme radio sam u Sarajevu na radiopostaji Vrhbosna. Vikendom, od devet ujutro do tri poslijepodne, čitao sam vremensku prognozu, vijesti i 'dogodilo se na današnji dan'.

Subotom sam imao i radijsku emisiju koju smo programatski nazvali 'Živimo zajedno' s akcentom i dužinom na prvom 'i', kao da daješ izjavu, a ne kao da zapovijedaš. Od četiri emisije dvaput sam imao sugovornika u studiju, jednom na telefonskoj liniji, a u posljednjoj sam pustio snimku Rade Šerbedžije kako umirujućim dubokim glasom sporo izgovara riječi Ujevićeve pjesme „Pobratimstvo lica u svemiru“: „Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti / koji nepoznati od tebe žive tvojim životom ...“

E, sad, u prvoj emisiji gošća mi je bila Sonja Elazar, a razgovarali smo o njezinoj knjizi „Iz albuma bosanskih Sefarda“ (Magazin Start BiH, Sarajevo 2015) koja je bila upravo izišla iz tiska. Tijekom nekoliko ranijih susreta s gospođom Elazar ja sam novinarski optimistično prihvatio za istinitu jednu izjavu s predstavljanja knjige kako su sve knjige o Židovima tužne, a da ova njezina nekako ipak uspijeva biti drugačijom knjigom. Jesam li se prevario?

Roditelji Sonje Elazar potomci su četiriju sefardskih obitelji. Vjenčali su se 1936. u uvjerenju da su započeli jedan lijep i miran život. Njezin otac, magistar farmacije, imao je apoteku „Kod zdravlja“ u današnjoj Ferhadiji, a majka kao dobrostojeća gospođa nije nikada radila. Starija sestra rodila se u jeku beogradskih demonstracija 27. ožujka 1941. kada su uzvikivane parole: „Bolje rat nego pakt“ i „Bolje grob nego rob“. Kada su im svu rodbinu odveli u logore, shvatili su što i njih same čeka ako što ne poduzmu. Otac je imao prijatelja iz studentskih dana u Zenici koji ga je tamo pozvao da radi u Bratimskoj blagajni, rudničkoj apoteci. Ondje su proveli četiri godine rata uz razne peripetije, odvođenja na strijeljanje, zatvaranje. Sestra je prohodala u zatvoru. Čitavoga rata štitili su ih rudari zahvaljujući kojima su uspjeli preživjeti. Kada su se Nijemci 1945. počeli povlačiti, oca, majku, stariju sestru i nonu u jednoj sobici iznad mlina na kraju grada sakrio je stari bračni par Sušić. Donosili su im vodu i hranu, iznosili im noćne posude. Iz mlina uopće nisu izlazili. Kada je izišao proglas kojim se prijeti smrću Židovima i svima koji ih kriju, ustrašena Sušićka donijela je proglas u skrovište da im ga pokaže. Sonjin otac nije ih htio dovoditi u smrtnu opasnost te je kazao da će, ako to Sušići žele, svi odmah otići. Stara katolkinja na to je samo pogledala proglas, zgužvala ga i kazala: „Nek nam pomogne dragi Bog i sv. Anto!“ Onda se prekrstila i izišla ostavljajući obitelj Elazar skrivenu u mlinu. Tako su preživjeli rat, a u Sarajevo se vraćaju u srpnju 1946. godine. Sonja se rodila u Zenici.

Od jedanaestero braće i sestara Sonjin otac imao je još samo majku i dvije sestre. S majčine strane živ nije ostao nitko. Otac se svojih sjećao potiskujući bol pisanjem. Bavio se historijom. Majka, koja je imala lijep glas, prestala je pjevati. Govorila je da će joj se, ako ima Boga, vratiti bar netko. Nekim čudom ostala je sačuvana samo jedna kutija prepuna fotografija. Kutiju su od majke skrivali jer bi onda plakala i sedam dana bila bolesna. Sonjino djetinjsvo prošlo je u tužnim pričama, bez pjesme i većeg veselja. Ostale su samo fotografije i priče.

Sonja Elazar prikupila je fotografije, uz one iz majčine kutije, od bosanskih Sefarda i u album stavila one za koje su preživjeli znali tko se na njima nalazi. Ako pitate Sonju komu je knjiga namijenjena reći će vam: da bi se odao pijetet ljudima kojih više nema, da se generacijama koje dolaze ostavi uspomena na to kako smo živjeli te da se prijateljima nežidovima približi način života bosanskih Sefarda.

Čitati uspomene na Sefarde koji su živjeli u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini do 1941. - čime su se bavili, kakvi su im bili običaji, način odijevanja, uređivanja kuća, obrazovanje, anegdote i poslovice - informativno je, zanimljivo, pa i zabavno. Tko o bosanskim Sefardima ne zna ništa u Sonjinoj knjizi naći će mnogo i, ako je pametan, mnogo i naučiti.

Ovaj album nije knjiga o holokaustu nego o životu prije njega. No, usprkos tomu, dok gledaš fotografije, osjećaš nelagodu jer znaš što se dogodilo ljudima na njima poslije godinu, dvije, deset ili više godina – nakon što su fotografirani u trenutku dok su još zamišljali svoju budućnost.

Na kraju knjige donesene su karte, razglednice kojima su se Židovi javljali iz koncentracijskih logora dok još nisu bili pogubljeni. Karte su požutjele od starosti, no rukopis se još razaznaje, kao i nazivi logora iz kojih su poslane. Iako ispod njih nema komentara, mislim da su one ono najvažnije i najpotresnije u ovoj knjizi. One su javljanje s druge strane smrti, opomena da je njihovom smrću umrla i vjera u našu ljudskost.

(Hrvoje Vranješ, Prometej.ba)