– Ali, šefe...

– Ništa šefe. Takve stvari se ne rade na svoju ruku.

– Ali, šefe...

– Jedva se smirilo što sam ja sjeo na njihovo mjesto u Predsjedništvu, sad će nas optužit da asimiliramo Hrvate u Sarajevu...

– Ali, šefe...

– Šta šefe, šta šefe...

– Nisam ja... ja sam samo na pauzi otišao da pišam...

– I izvadio ga ko Hrvat, a otreso ko Srbin?

– Tako ispada. Ali nije tako bilo.

– A kako je bilo?

– Pa sve normalno, dok nisam čuo glas.

– Kakav glas?

– Dubok.

– Iz razglasa?

– Pa prvo sam i ja mislio da je iz razglasa, ali nije. Nego iz pisoara.

– Iz pisoara?

– Srednjeg. Onog što sam ga ja koristio.

– I šta je glas rekao?

– Pomozbog, Raško Srbine. Evo sam se opet naježio.

– Iz pisoara?

– Da. Bio sam sam, poslije sam provjerio, nema zvučnika u toaletu...

– Pomozbog. Raško. Srbine?

– Da. Normalno, ja pitam ko je to. A pisoar kaže: "Znaš ti dobro ko sam ja".

– Šta mi hoćeš reć: da si doživio ukazanje u kantonalnom WC-u?

– Pa nije se ništa ukazalo. Samo sam čuo glas iz pisoara.

– I?

– I ja kažem da me zamijenio s nekim. Da se ja ne zovem Raško, i da sam Hrvat. A Glas kaže: "Bio si, dok nisi prepišao."

– Kako prepišao?

– To sam i ja istim riječima pito.

– I?

– "Vidiš", kaže, "ova tri pisoara". Vidim, kažem ja. "Vidiš da su sva tri različita", pita Glas. Vidim, kažem ja.

– Fakat različita?

– Fakat. Tri različita, nijedan drugom nalik. "E", kaže Glas, "jedan je srpski, on pretvara ljude u Srbe, drugi je hrvatski, on pretvara ljude u Hrvate, treći je bošnjački, on pretvara ljude u Bošnjake."

– Kako?

– To sam i ja istim riječima pito.

– I?

– Kaže: "Tako što sam ih ja začarao".

– I ti klepio ušima, i izašao, i pred svima: ja više nisam Hrvat, ja sam od danas Srbin?

– Da. Samo nisam pominjo Glas iz pisoara.

– A meni pominješ?

– Pa tražio si da objasnim.

– I to ti je objašnjenje?

– Ako mi ne vjeruješ, otiđi pa se uvjeri.

– Da pored državnog pišam u kantonalni?

– Osim ako te nije strah?

– Ja sam Zlatni ljiljan, čega bi me bilo strah?

– Da te neće pretvorit u Bošnjaka.

– E sad si me raspizdio! Gdje ti je taj WC?

Malo kasnije, ulazi neustrašivi Šef u začarani WC. Raško Srbin ostaje ispred vrata. WC je prazan. Tri pisoara šište, u cijevima klubuča, krklja... Šef osjeti malu nelagodu, ali želja da uhvati potčinjenog u laži je jača. Otkopčava šlic. Dvoumi se pred koji da stane. Za svaki slučaj, ne približava se previše. Ako govore, možda i grizu. Najzad stisne zube, s njima skupa i oči, i pusti mlaz. Kad završi, otvori ih.

Ništa se ne dešava.

Ne izdrži, pita: I, šta sam? Hrvat, Srbin, Bošnjak?

Budala, začuje se glas, ni pisoar ne umiješ potrefit.

Nenad Veličković

Prometej.ba