Gorile u magli“ i „Hotel Ruanda“ su dva najpoznatija filma o Ruandi i prve stvari koje su mi pale na pamet nakon što je u moj mailbox stigla pozivnica da u rujnu 2019. kao predavač sudjelujem na međunarodnoj konferenciji „Overcoming Violence“ u Kibuyeu povodom 25. obljetnice genocida u toj malenoj zemlji u istočnoj Africi. Dok prvi od ova dva filma govori o hrabroj američkoj zoologinji Dian Fossey koja se borila za zaštitu gorila u planinskim šumama Ruande, što će ju 1985. koštati života koji su joj oduzeli vjerojatno krivolovci, drugi film nam pripovijeda priču o Paulu Rusesabagini, domaćinu hotela Mille Collines u glavnom gradu Ruande Kigaliju, koji će za vrijeme genocida 1994. postati utočište za progonjene Tutsije i spasiti mnoge živote. Obje priče su tragične i povezane s mučnom i teškom prošlošću Ruande, zemlje koju i dan danas većina ljudi povezuje s nasiljem i genocidom, što je stigma koju svi mi podrijetlom iz BiH često imamo priliku doživjeti u susretu s ljudima iz drugih država.

No, moje putovanje u Ruandu pokazat će kako ta stigma i redukcija Ruande na zemlju u kojoj se desio genocid nipošto nisu opravdane. Boravak u Ruandi za mene je bio prepun pozitivnih iznenađenja i doživljaja koje želim podijeliti u ovoj reportaži. Ruanda me iznenadila već pri pogledu kroz prozorčić aviona koji se spuštao u Kigali. Brdovita Ruanda, „zemlja tisuću brežuljaka“ ispresijecanih uskim dolinama, iz ptičje perspektive podsjetila me više na Bosnu nego na klišejne slike o Africi sa savanama, pustinjama i prašumama. Kad sam stupio u halu aerodroma u Kigaliju, zaprepastio sam se koliko je ovaj mali aerodrom čist i uređen. Ništa drugačije nije bilo ni na ulicama Kigalija, na kojima se ne može vidjeti smeće, a mogu lijepo uređeni pločnici i uredno raspoređene kante za smeće. Toj čistoći svakako pridonosi i „Umuganda“, običaj da svi stanovnici Kigalija svake zadnje subote u mjesecu na 4 sata izađu na ulice i čiste ih, grade kuće za siromašne i sade drveće, uključujući i predsjednika Kagamea koji rado pozira kamerama s metlom u ruci. Pored ulica, Kagame je uspješno pomeo i opoziciju u zemlji osvojivši na zadnjim izborima čak 99% glasova i izborivši ustavne promjene koje mu omogućavaju da ostane na vlasti do 2034.

Paul Kagame je na vlast došao predvodeći pobunjeničku grupu Tutsija, koja je prije 25 godina zauzela Kigali i okončala rat i genocid. O povijesti Ruande i uzrocima konflikta u toj zemlji prošle godine je nešto opširnije za Prometej pisao Boris Avdić, pa se u ovoj reportaži neću upuštati u tu temu. Ovdje je dovoljno reći kako korijeni konflikta u Ruandi leže u kolonijalnom vremenu, u kojem su najprije njemački, a onda i belgijski kolonijalisti od dvije socijalne klase jednog naroda napravili dvije etničke grupe Hutue i Tutsije, oslanjajući se na Tutsije u svom upravljanju, što će nakon osamostaljenja Ruande dovesti do brojnih konflikta i osvetničkog genocida Hutua nad Tutsijima. Nigdje i nikad u povijesti nije ubijeno toliko puno ljudi za tako malo vremena kao u genocidu koji je tada uslijedio u Ruandi, čak milijun ljudi u svega 100 dana. UN su 7. travnja proglasile Danom sjećanja na žrtve genocida u Ruandi. Sasvim slučajno se pisanje ove reportaže poklapa s tim datumom, kao i s vijestima da je neki dan otkrivena nova masovna grobnica u Ruandi u kojoj bi moglo biti oko 30.000 tijela, što bi značilo kako se radi o najvećoj masovnoj grobnici svih vremena.

"Na novoj zastavi Ruande dominiraju svjetloplava (simbol sreće i mira), žuta (simbol gospodarskog razvoja i poljoprivrede) i zelena boja (simbol nade), a u gornjem desnom kutu je sunce s 24 zraka koje jednako obasjava sve ljude i sav narod Ruande i simbolizira jednakost"


Kagamea mnogi cijene što je u teškim okolnostima odustao od revanšizma i promovirao politiku nacionalnog pomirenja, koja je bila prilično uspješna, ali nije mogla potpuno riješiti probleme nastale sukobom. Tako su pojmovi Hutu i Tutsi danas zabranjeni u Ruandi, svi su sada Ruanđani, no u medijima se ipak govori o genocidu nad Tutsima. Uspješan mehanizam pomirenja bili su lokalni gacaca seoski sudovi koji su omogućili pravedno procesuiranje počinitelja i čak i njihovu reintegraciju u društvo, te tzv. sela pomirenja, poljoprivredničke kooperative u kojima zajedno žive i rade potomci žrtava i počinitelja. S obzirom na razmjere nasilja iz 1990-ih, Hutu i Tutsiji danas imaju prilično miran suživot. No, ne treba zaboraviti kako mir i sigurnost osigurava i velika vojna prisutnost posvuda u zemlji i autoritarni stil vladanja Paula Kagamea. Kagame u mnogim aspektima svoje vladavine podsjeća na državnike tipa Orbana i Erdogana, ali ipak je i dosta različit od njih. Kagame je vizionar koji ulaganjem u turizam i modernu ekonomiju želi od Ruande napraviti Singapur Afrike i teži da za 10 godina zemlja postane potpuno neovisna od bilo kakve pomoći međunarodnih razvojnih fondova. I zasada u tom naumu ima dosta uspjeha. Samo 25 godina nakon strašnog genocida Ruanda važi za uzor drugim afričkim zemljama, s godišnjim rastom gospodarstva od čak 6-7%, što joj je donijelo priznanje stručnjaka koji su ju proglasili zemljom koja je doživjela najveći ekonomski razvoj u svijetu od 2005. Naravno, još uvijek se radi o relativno siromašnoj zemlji s puno problema, ali Ruanda se ekonomski gledano nalazi na dobrom putu i mora joj se odati priznanje zbog napretka koji je ostvarila za svega 25 godina nakon genocida.


Vožnja autobusom od Kigalija do Kibuyea u kojem se održavala konferencija trajala je 5 sati. Povezanost minibusevima između gradova u Ruandi je jako dobra, ali problem je što nema fiksnog voznog reda. Polazak je kad se bus napuni putnicima. Cestovna mreža je (zahvaljujući kineskim ulaganjima) dobro izgrađena i među najgušćima je u Africi, no na njoj nema baš tako mnogo automobila; čak i u Kigaliju dominiraju bicikl-taksiji i mopedi. Najčešći automobili koje sam vidio na cesti su rabljene Toyote. Kamioni na cestama Ruande su prastara rabljena vozila iz Europe i Japana koja pri usponu na brdo iza sebe otpuštaju gust i taman dimni oblak koji podsjeća na obrambenu dimnu zavjesu koju ispuštaju hobotnice. No, takva situacija s automobilima bi se u budućnosti mogla promijeniti; nedavno je Volkswagen kod Kigalija otvorio svoju prvu tvornicu u istočnoj Africi, što je donedavno bilo nešto nezamislivo, ali je sada moguće s novim imidžom koji Ruanda marljivo gradi. Pored prve tvornice VW-a, Ruanda je nedavno lansirala i satelit u svemir i proizvela vlastitu marku smartphonea. Kagameova vlada planira otkupiti dio proizvedenih auta i potaknuti osnivanje velikog broja taksi-službi, te u Kigaliju uvesti prvi Car-Sharing sustav u Africi.

"Čim smo izašli iz autobusa, prema nama je potrčalo mnoštvo male djece, nasmijane, pune veselja, koja su vikala: „Muzungu, muzungu!“ („Bijelci!“) i željela se fotografirati s nama"


Manji broj automobila na cestama kompenzira ogroman broj pješaka na cestama. Pješačenje ima veliko značenje u kulturi Ruanđana, ono nije samo nedostatak boljih opcija prijevoza od točke A do točke B nego i važna komponenta socijalnog života i razmjene informacija i dobara; na putu od točke A do točke B prosječni Ruanđanin će razgovarati s mnogo nepoznatih ljudi koje sretne, saznati vijesti iz zemlje i možda sklopiti poneki trgovački deal. Postoji anegdota o europskom misionaru koji je nekom Ruanđaninu objašnjavao prednosti dobrih cesta i bržih prometnih sredstava, koji bi mu put za koji inače treba 27 dana pješačenja skratili na 2 dana vožnje, na što je Ruanđanin upitao „a što bih onda radio preostalih 25 dana?“

"Srećemo mnoge žene koje na glavi nose kanistre vode ili korpe pune slatkih krumpira i banana. Na čuđenje europskih putnika zašto žene nose tolike terete na glavama vozač objašnjava kako se radi o posebnoj tehnici hoda i balansiranja predmeta na glavi koja se vježba od malena i služi da se uštedi energija i da se rasterete ruke i kralježnica"


Na putu za Kibuye posvuda susrećemo nasmijane ljude, pitoma sela i prekrasne pejzaže. Teško je predočiti da se u tim mirnim selima i prekrasnim krajolicima odigrao tako strašan sukob prije samo 25 godina, no sjene i duhovi prošlosti i danas lebde nad brežuljcima Ruande. U gotovo svakom mjestu kroz koje prolazimo na putu do Kibuyea nalazi se spomenik genocidu. Kod jednog od tih spomenika, u Nyangeu, napravili smo pauzu. U tom mjestu se 2000 Tutsija sklonilo u crkvu, da bi ih lokalni svećenik Athanase Seromba prijavio Hutu-milicijama koje su buldožerom sravnili crkvu zajedno s Tutsijima u njoj, a mačetama pobili sve koji su uspjeli izaći iz crkve koja se rušila. Seromba je kasnije osuđen na doživotni zatvor. Za razliku od Serombe, jedan bosanski franjevac, fra Vjeko Ćurić, ostao je upamćen u Ruandi po pokušajima da za vrijeme genocida 1994. spasi što više ljudi, zbog čega je izgubio život u Kigaliju i posthumno dobio spomenik u Kivumuu, na kojemu je franjevački pozdrav „Mir i dobro“ uklesan na lokalnom jeziku Kinyarwanda, na engleskom, francuskom, ali i na jeziku bh. naroda.

Mnoge moje predodžbe i klišeji o Africi su iznevjereni na putu za Kibuye. Nadao sam se u 5 sati vožnje iz busa ugledati kakvu egzotičnu životinju, no krajolikom dominiraju domaće životinje, koze, krave, kokoši. Divlje životinje su daleko od ljudi, skrivaju se u sigurnosti nacionalnih parkova. Tri najvažnija nacionalna parka u Ruandi su prašuma Nyungwe, nacionalni park Akagera i gorje Virunga, posljednje utočište planinskih gorila. U gorju Virunga nalazi se i nekoliko aktivnih vulkana poput Nyamuragire (jedan od najaktivnijih vulkana Afrike) i Nyiragonga (2002. eruptirao i uništio nekoliko naselja na granici s Kongom), te najveći vrh Ruande, 4507 m visoki neaktivni vulkan Karisimbi, čiji je vrh pokriven snijegom.

"Bosanski franjevac fra Vjeko Ćurić ostao je upamćen u Ruandi po pokušajima da za vrijeme genocida 1994. spasi što više ljudi, zbog čega je izgubio život u Kigaliju i posthumno dobio spomenik u Kivumuu"


Pored ceste je sve više i više ljudi kako se približavamo Kibuyeu. Srećemo mnoge žene koje na glavi nose kanistre vode ili korpe pune slatkih krumpira i banana. Na čuđenje europskih putnika zašto žene nose tolike terete na glavama vozač objašnjava kako se radi o posebnoj tehnici hoda i balansiranja predmeta na glavi koja se vježba od malena i služi da se uštedi energija i da se rasterete ruke i kralježnica. Zanimljivo je kako je položaj žena u jednom tradicionalnom patrijarhalnom društvu kakvo je Ruanda jako dobar. Ruanda danas ima najveći postotak žena u parlamentu u svijetu (više od 60%), a čak polovina poduzeća u zemlji je u vlasništvu žena. Jedan od razloga ovakvog razvoja je situacija nakon genocida u kojoj je ogroman broj muškaraca bio ili ubijen ili među procesuiranim počiniteljima, pa su žene morale preuzeti važniju ulogu u svojim obiteljima i u društvu. Nažalost, bilo je i žena koje su aktivno sudjelovale u genocidu. Pauline Nyiramasuhuko, bivša ministrica za prava žena u vladi Ruande, je postala prva žena u povijesti međunarodnog suda osuđena za genocid i to zbog poticanja Hutu vojnika na silovanje pripadnica naroda Tutsi. Za vrijeme genocida silovane su tisuće žena, a postojali su čak i specijalni odredi muškaraca zaraženih HIV-om koji su silovali žene.

Oko 16h vozač dodatno usporava zbog velike skupine djece na cesti koja se vraćaju iz škole. Sva djeca nose obavezne školske uniforme u bojama nove zastave Ruande, koju je osmislio umjetnik Alphonse Kirimobenecyo. Na novoj zastavi Ruande dominiraju svjetloplava (simbol sreće i mira), žuta (simbol gospodarskog razvoja i poljoprivrede) i zelena boja (simbol nade), a u gornjem desnom kutu je sunce s 24 zraka koje jednako obasjava sve ljude i sav narod Ruande i simbolizira jednakost. Pored ceste su i skupine manje djece u dresovima Messija i Ronalda koja igraju nogometa s improviziranim loptama. Predsjednik Kagame nije simpatizer ni Messija ni Ronalda, nego veliki navijač londonskog Arsenala. Upravo s Arsenalom je turistički savez Ruande 2018. dogovorio sponzorski ugovor i uplatio 34 mil. eura kako bi Arsenalovi igrači na rukavima nosili trakicu s natpisom „Visit Rwanda“. Mnogi međunarodni mediji su kritizirali ovaj potez relativno siromašne zemlje kakva je Ruanda, no, on se prema izvještajima ekonomskih stručnjaka isplatio: u zadnjih 10 godina broj posjetitelja se u Ruandi udvostručio na čak 1,2 milijuna godišnje, ponajviše zahvaljujući ulaganju u marketing i nastojanju da se izgradi novi imidž Ruande i da isti ne ostane reduciran na 100 dana genocida. Razvoju turizma i poboljšanju imidža Ruande nisu pomogla samo ulaganja u marketing, nego i strogi ekološki propisi poput zabrane plastičnih vrećica u cijeloj zemlji.


Posljednju pauzu prije dolaska u Kibuye smo napravili u jednom malom selu u kojem je prema nama, čim smo izašli iz autobusa, potrčalo mnoštvo male djece, nasmijane, pune veselja, koja su vikala: „Muzungu, muzungu!“ („Bijelci!“) i željela se fotografirati s nama. Ruanda ima jako mlado stanovništvo: čak 45% stanovništva je mlađe od 15 godina, 70% je mlađe od 25 godina, a obitelji imaju prosječno po petero djece. Prosječna starost stanovništva u Ruandi je 19 godina; kako bismo si bolje predočili značenje ove brojke, dodajmo kako je prosječna starost u BiH 41 godinu. S 26.338 km² (duplo manja od BiH) i s čak 12 milijuna stanovnika Ruanda je jedna od najgušće naseljenih zemalja Afrike. Do 2060. stanovništvo Ruande bi se moglo udvostručiti, što će predstavljati ogroman izazov za ovu zemlju. Stoga vlada planira ograničiti broj djece s tzv. politikom 3 (!) djeteta po obitelji; ne dakle politikom jednog djeteta kao u Kini, nego 3 djeteta! Takva bi politika kod nas u BiH bila označena kao ekstremna pronatalitetna politika. Unatoč siromaštvu i tužnoj povijesti, svi ljudi koje srećemo putem smiju se i zrače životnom radošću i energijom koja obećava dobru budućnost.

"Pogled na jezero Kivu s njegovim brojnim otočićima je očaravajući"


Nakon 5 sati vožnje busom stižemo u Kibuye na obali jezera Kivu. Pogled na jezero s njegovim brojnim otočićima iz hotela Bethany je očaravajući. S druge strane jezera je istočni Kongo u kojem vlada sasvim drugačija atmosfera nego na ruandskoj obali jezera. Tamo bjesni građanski rat u kojemu je od 1998. poginulo skoro 4 milijuna ljudi. Taj se rat vodi zbog prirodnih bogatstava u toj regiji, zbog dijamanata, zlata, ali ponajviše zbog koltana, dragocjenog elementa koji se nalazi u svakom smartfonu, kompjuteru, laptopu i igraćoj konzoli na svijetu. Procjenjuje se kako se 60-70% svjetskih rezervi koltana nalazi u Kongu, ali za Kongo je to prirodno bogatstvo dosad više bilo prokletstvo nego blagoslov. U konfliktu u Kongu pokazuje se tamna strana vanjske politike Ruande, koja podržava pobunjenike koji švercaju koltan preko jezera Kivu, odakle se koltan prosljeđuje do bogatih zemalja Europe i Sjeverne Amerike.

O tom problemu je bilo govora i na konferenciji u Kibuyeu, na kojoj se okupilo preko 120 stručnjaka iz 27 zemalja. Domaćini iz Ruande su se potrudili da organiziraju konferenciju na najvišem nivou. Hrana je bila raznovrsna i ukusna s mnogo meni nepoznatog voća i povrća. Najvažnija namirnica u Ruandi su banane, od kojih se pripravljaju mnoga jela i od kojih se čak pravi i pivo s visokim postotkom alkohola. U Ruandi se radije piju jača tamna piva, od kojih se mi je najbolji „Turbo King“. Neki od najzanimljivijih trenutaka konferencije bili su neformalni večernji razgovori na terasi hotela „Bethany“ s pogledom na odraz mjesečine u vodama jezera Kivu. Idilu su kvarili jedino komarci kojih je bilo mnogo. Navečer je uz jezero bilo dosta svježe, toliko da se morala obući lagana jakna. Ni klima nije bila onakva kakvu sam zamišljao prije puta. Klima u Ruandi je blaga, s prosječnim godišnjim temperaturama 20-22°C. U rujnu su dnevne temperature bile oko 30°C pa su neki sudionici konferencije odlučili okupati se u jezeru. To se pokazalo kao loša ideja, jer smo nakon konferencije dobili obavijest da je nekoliko sudionika konferencije koji su se kupali na jezeru oboljelo od parazitarne bolesti bilharcioze.

"Najvažnija namirnica u Ruandi su banane, od kojih se pripravljaju mnoga jela i od kojih se čak pravi i pivo s visokim postotkom alkohola"


Zanimljiv prizor na jezeru Kivu su svakako brojni ribari koji noću i u rano jutro love ribu i pritom pjevaju. Slične tradicionalne pjesme kakve pjevaju ribari s jezera Kivua pjevaju i stočari koji se brinu za krave inyambo, vrstu goveda s dugim rogovima koja su jako cijenjena u Ruandi. Ne samo da stočari pjevaju svojim kravama, nego im i masiraju leđa s palminim granama kako bi im se zahvalili za mlijeko i meso kojim ih hrane. Glazba je inače jako važna u životu Ruanđana. Na religioznim slavljima okuplja se jako velik broj ljudi i na tim slavljima se puno pjeva, pleše i bubnja. Stanovništvo je većinski kršćansko, no ima i dosta pripadnika plemenskih religija, a i kršćansko stanovništvo i dalje poštuje stare običaje i neku vrstu kulta predaka. Tradicionalna pretkršćanska religija u Ruandi je bila – netipično za afričke religije – monoteistička, što je olakšalo posao kršćanskim misionarima. Božje ime u pretkršćanskoj religiji Ruande, Imana, i dan danas se koristi za kršćanskog Boga. Kršćanstvo je u Ruandi u prošlosti steklo velik ugled jer su se kršćanski misionari snažno zauzeli za ukidanje ropstva i mnoge su crkve sagrađene na bivšim pijacama robova. Misionari su osnovali i prve škole u Ruandi. Nažalost, velik dio ugleda koje su uživale u Ruandi kršćanske su crkve prokockale tako što su mnogi njihovi službenici odigrali jako lošu ulogu za vrijeme genocida 1994.

"U konfliktu u Kongu pokazuje se tamna strana vanjske politike Ruande, koja podržava pobunjenike koji švercaju koltan preko jezera Kivu, odakle se koltan prosljeđuje do bogatih zemalja Europe i Sjeverne Amerike" (Izvor fotografije: Pinterest)


Pored kršćanskih blagdana, Ruanđani slave još mnoge tradicionalne blagdane. Jedna sasvim posebna narodna svečanost je Kwita Izina, iliti svečanost „krštenja gorila“, pri kojoj se novorođene gorile simbolički krste, te dobivaju imena i kumove zaštitnike. Blagdan Kwita Izina pokazuje koliko su planinske gorile važne za narod Ruande. Posljednje stanište planinskih gorila je gorje Virunga na sjeverozapadu zemlje. Turisti koji ih žele posjetiti u divljini plaćaju čak 1500 USD za taj posjet. Planinske gorile su danas najvažniji ambasadori turističkog razvoja i transformacije negativnog povijesnog imidža Ruande. Upravo ogromna slika planinskih gorila na zidu čekaonice aerodroma u Kigaliju je posljednje što sam vidio na odlasku iz Ruande, prije ukrcavanja na let za Kairo, odakle ću nastaviti put prema Beču.

U pet sati leta do Kaira našao sam vremena i zabilježiti neke od najvažnijih doživljaja i impresija i od tih će bilješki kasnije nastati ova reportaža. Ruanda, zemlja tisuću brežuljaka, fascinirala me svojom energijom i vitalnošću, kao i nevjerojatnom lepezom bogatstva i raznolikosti prirode na malom prostoru. Razvoj te male zemlje koja puca od života, aktivnosti i optimizma naslućuje moguće veliko buđenje afričkog kontinenta, koje bi se moglo odigrati u desetljećima koja dolaze.

Autor: Marijan Oršolić, Prometej.ba