Reportaža | Livno u Bosni

Borim se ovih dana s Andrićevim Maksom Levenfeldom, sa samim sobom i svojim iluzijama o zemlji u kojoj živim i o ljudima koji sa mnom dijele ovaj komadić poluotoka što se Balkanom zove. Čovjek se pošteno zamisli nad sobom jer gajiti iluzije, bar na prvi pogled, nije poželjna rabota. Šta ima loše u iluzijama, upitaše me skoro, više izjavno negoli upitno. Pogotovu ako one pružaju mjeru radosti i koncept koji dopušta i podržava rad, ljubav, pa hajde i molitvu. A meni se dogodilo putujući Bosnom, osobito njezinim očiš­ćenim dijelovima, raščaravanje. Gruba stvarnost koja nije okrutna čisto zbog milijun i jedne stvari što idu naopako, nego zbog nedostatka dobrih iluzija, progutala je čar i dražest što sam je učitavao u stvarnost.

Moja iluzija bila je, ako se po definiciji radi o neobjektivnom čitanju činjenica, pogrešnoj percepciji i tumačenju stvarnog izvanjskog podražaja, da će biti bolje. Mada se još uvijek nisam odrekao toga svog tumačenja. Jer tko će znati, možda nam iluzije trebaju da bismo uopće mogli biti kreativni, zaljubljeni, vjerni i dobri. Netko bi mogao i vjeru nazvati dobrom iluzijom. S naglaskom na prvoj riječi.

Stojim tako jednog gotovo pa proljetnog dana pod betonskim križem livanjskog križevca. Nekad su se krš­ćani ustručavali isticati danas sveprisutni krš­ćanski simbol. Da ne bi bio krivo shvaćen. Oprezno. Da ne bi slao pogrešnu poruku. Kakvo su tumačenje dali livanjskom križu njegovi graditelji? Ponos i prkos? Ili vjeru? – kao ključ čitanja svega stvorenog. Unatoč zlu, slabosti i nemoći da će ipak pobijediti dobro. S ovog mjesta još se ne vidi grad. Samo sela Zagoričani i dijelom Potočani. Jutros puše snažan vjetar. Nebom iznad Livanjskog polja oblaci bivaju brzo gonjeni. Pričinja se lijep dan.

Livno je područje bogato poviješ­ću. Ne onom svjetskom, političkom, velikom. Nego lokalnom i time zanimljivijom. S više detalja, s grubostima i ljepotama. Lakoće življenja ovdje nije nikad bilo. Ljudi pak i sjećanja na teška vremena, uvijek. U ljubavi prema škrtoj zemlji i u vjernosti svome mikrokozmosu ima nečega što graniči s iracionalnim, što se ne da lako objasniti. Možda bi se netko prevario pa u tome vidio samo livanjsku zatvorenost i nepovjerenje prema pridošlicama, strancima i drukčijima. Ne znam. I Silvije Strahimir Kranjčević boravio je jedno vrijeme u Livnu. Te godine kao učitelj trgovačke škole objavio je samo jednu pjesmu, Uskočku elegiju. Opisati ovaj kraj ili bolje, njegove ljude, zraknuti u prošlost, sagledati sadašnjost i procijeniti ono što će doći slično je ovdašnjem prirodnom fenomenu: rijekama ponornicama. Izviru snažno iz mrke stijene, teku kratko dajući život i poniru, nestaju u podzemlju i negdje drugo izbijaju opet na život.

Izvor rijeke Bistrice

Može se ići daleko u prošlost tragati za prvim znakovima ljudskog djelovanja na ovom prostoru, sve do ilirskog plemena Delmata i njihovih gradina od kojih su tri na ovome području (Velika gradina, Mala gradina i Kasalov gradac). Izgleda da su izdržali rimsko osvajanje sve do početka nove ere, a onda postali dijelom rimske provincije Dalmacije. Nekako je i danas, ne brojeći samo kilometre, bliži Split, a još više Sinj, bliži i od susjednog Kupresa i Duvna, zatim Rame i Mostara, Bugojna i Travnika, a kamoli Sarajeva. Kao da je iza Kupreških vrata, neki drugi svijet, mračan i nepoželjan, kao da tamo žive neki drugi ljudi, a ne Bosanci ili je obrnuto pa je netko uvjerio Livnjake da oni nisu u Bosni i da ona nije njihova? Tako su prema Bosni nepovjerljivi, Hercegovcima se dive što su uspjeli i što su vrijedni radnici, a u Hrvatsku odoše. Livno je i sjedište županije, kojoj je ime dano po propalom projektu od kojeg se zadugo neće opametiti. Odlukom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ime Hercegbosanska županija proglašeno je neustavnim, pa bi se trebao koristiti naziv Kanton 10 ili Livanjski kanton. Zauzima gotovo 20 posto površine Federacije BiH, a čine ga općine Drvar, Bosansko Grahovo, Glamoč, Kupres, Tomislavgrad i Livno u kojem bi trebala sjediti vlada. A nje nema već duže od 17 mjeseci i nema naznaka da će se uskoro dogovoriti oko njezinog formiranja. Razloge ne treba ni spominjati. Ne treba spominjati pohlepu, niti nadzorne odbore, direktorske stolice, treba šutjeti o korupciji, ne vidjeti propala poduzeća, muku nezaposlenih. Treba se sakriti iza stranačke središnjice, neuspjelih pregovora, nezainteresiranosti ljudi, iza samostanskih zidina i plašta nedodirljivih. Treba čekati još samo malo pa da ljudi odu i zaborave, ako je to čovjeku ikako moguće. Propadanje jednog društva na moralnom, političkom i kulturnom području ne događa se odjednom nego izdaleka, počinje prvim kompromisom s nepoštenjem i nepravdom, a cementira se prešutno ali pred očima, licemjerno.

Volio bih pisati o Livnu, neobičnom gradiću jedinstvene ljepote. Posebnostima kulture što se razvila na 720 metara nadmorske visine. O običajima, nošnjama, brčinama mrkih ljudi na starim fotografijama. O zimama i mećavama što su odnosile živote, o cvijeću i oblacima i kako ih je Gabrijel Jurkić slikao. O Livnu koje se ne može zaboraviti ni u Splitu na rivi pred morem, ni u Zagrebu u centru, ni u Amerikama, Europama i drugim demokracijama. Ali ne mogu jer eto susreo sam ljude na rubu, spremne za borbu i ljuti boj ne s neprijateljima već protiv samih sebe. Možda ih nitko ne čuje jer nitko nikoga ne sluša, a trebao bi bar netko. Pijem kavu s dvojicom zaljubljenika. Jedan je zaljubljen u Livno kao mladu djevojku, kakvo je nekad bilo, oslobođeno politike, pjesnički doživljeno. S blagoš­ću i mirno. S puno detalja, romantično i sa sviješ­ću da će ipak sve proći. Pogotovu sitne duše. Drugi voli Livno kao ženu s kojom se saživio a koja se pokvarila. Odmah u okršaj. Kostolomac. Izvodi stvari istog časa na čistinu. Bez straha da će ljubavi nestati. Čujem tako svašta što je mnogima tvrd govor. Npr. da paradigma hrvatske nesreće ima samo tri slova – HDZ. Da je naše zlo izniklo iz naroda i da ga uništava njegovom vlastitom voljom. Da je to mnogo više od onoga što se dogodilo s Pavelićevom NDH. Gore. Tamo je bilo više mrtvih. Ali posljedice ovoga da su veće. Poslije 1945. da je bilo neke katarze, a sada ničega. Pitam za muslimane, za gradnju nove džamije na mjestu stare porušene, za Bugojance kojih ima u Livnu osobito na Brini iza samostana na Gorici. Razgovaramo o mržnji i kako ona između muslimana i katolika ovdje kipti. Katolici da su ne samo većina, nego moćniji, a bez uvijanja rečeno, da su muslimani nepoželjni. Tolerira ih se. Ne živi se s njima. Mnogo ih je iselilo. Pričaju mi i o svojevrsnoj tabu temi: o ljubavi između onih koji nisu iste vjere, o dvoje nesretnika i svoj sili rodbinskog, društvenog i crkvenog pritiska koji se pokrene da zaustavi lijepu stvar dok je još vremena.

Samostan na Gorici

Općina Livno je prema zadnjem popisu, onom iz 1991. godine, imala nešto više od 40 tisuća stanovnika u 59 naselja. U samom gradu je živio približno jednak broj Bošnjaka i Hrvata. Ovi posljednji prevladavali su na selima. Bilo je i Srba o čemu svjedoči crkva u kojoj se i danas okupljaju pravoslavni vjernici. Nakon rata dosta ljudi se iselilo. Sastav stanovništva se izmijenio u smislu da se sa sela došlo u grad. Grad je narastao, a sela osiromašila. Posljedica je to sve manjeg i manjeg bavljenja stočarstvom i radom na zemlji, ali i neulaganja i nedostatka poticaja. Livanjska mljekara tako za potrebe pravljenja poznatog livanjskog sira ne može prikupiti dovoljno mlijeka u općini pa ga dobavlja iz nešto daljih krajeva. Nekoliko obitelji još uvijek samostalno prave ovaj visoko cijenjeni specijalitet, i to od mlijeka vlastitih krava.

Livanjsko gospodarstvo je zamrlo. Nije ga uništio rat i to je ono što čudi. Od prijeratnih javnih poduzeća dovoljno je spomenuti samo dva od kojih je svako zapošljavalo blizu tisuću radnika. Jedno od njih je tvornica tekstila Preslica. Sada ruševna i zapuštena. Drugo poduzeće Bosna, kasnije Li-trans, bavilo se prijevozom putnika i robe, te prodajom i remontom vozila. Poduzeće je 1991. prvi put završilo u stečaju, krajem devedesetih radilo se bezuspješno na privatizaciji, a od 2001. opet je u stečaju. Nije bolje ni s građevinskim firmama. Ima ih ali se ništa ne gradi. Po riječima mojih sugovornika, u zadnjih 17 mjeseci osim nakon što ju bura sruši ni cigla na ciglu nije stavljena.

Dukatareva džamija zvana Glavica sa sahat kulom (foto: erepublik.com)

Nakon obilaženja propalih firmi stižem do čiste, hladne vode izvora rijeke Bistrice, Dumana. U neposrednoj blizini, podno strmih stijena Crvenice, nalazi se spomen ploča pjesniku. Još jednom pjesniku čija se pjesma veže za ovaj kraj. Piše da je Jama Ivana Gorana Kovačića dovršena ovdje. S ovog mjesta gledam preko kamenog mosta kojeg ću domalo prijeći i dobivam pogledom na Stari grad dojam nekog drugog vremena, samo da nije automobila. Gledam u nacionalni spomenik. Iznad pomalja se Fera ili Gornji grad s kojeg dominira Dukatareva džamija zvana Glavica i sahat kula u njezinom kompleksu. Vele da je tu nekad bila crkva sv. Luke. U blizini je i džamija Balaguža, visoko iznad Vejs kula, niže stara vijećnica i gradska česma Milošnik. Kad se prijeđe most i priđe još bliže, a oštre stijene postanu strašnije tad se ukažu dvije spilje u kojima se nekad čuvao livanjski sir. Odmah kod mosta nalazi se vunovlačara sa strojevima koji se sad pokrenu samo nekad i prezentacije radi. Dan još nije na izmaku pa odlazim do groblja na Gorici. Ako mi bude zgodno da napravim fotografiju Livna, a sutra ću se iz istog razloga popeti visoko iznad muslimanskog groblja. Stojim na zidiću, namjestio sam objektiv i kliknuo. Može proći. Vidi se grad, a samostan je dobro ispao. Snažna građevina. Sjetim se priče o fra Lovri Karauli i kako je isposlovao ferman za izgradnju crkve. A na pameti mi je još i više njegova zanesenost narodnim preporodom te ideja da opismeni što veći broj ljudi. Njegovim zalaganjem otvorena je jedna od prvih škola u Livnu. Gorica je tako dolaskom franjevaca postala ne samo centar pastoralne skrbi nego i središte kulturno-prosvjetnog rada. Franjevci su načinili ogroman utjecaj na ljude ovoga kraja. Toliku moć Bog nikad nikomu nije dao, reče mi netko, kao bosanskim franjevcima. Moć da oblikuju ljudske savjesti, pogled na svijet, na smrt i život, na druge ljude. Sve do danas prednjače u sakupljanju kulturnog blaga. Knjižnica, muzej, etnografska zbirka, galerija slika. Uistinu vrijedno hvale. No, veliko je i nezgodno pitanje ovo: ako su zaslužni za dobro u narodu, nisu li barem jednako odgovorni i za ona mjesta i načine gdje je čovjek otišao na drugu stranu. Paradigma prema kojoj se danas oblikuje atmosfera u Livnu je ona o turskom zulumu. Kao da ga se tek jučer oslobodilo. Kad će doći vrijeme sv. Franje Asiškog i želje za iskrenim, neglumljenim susretom s onima koje se još uvijek doživljava kao neprijatelje, još uvijek je nepoznanica. A kad vrijeme jasnog odmaka od loših politika?

Livanjsko polje najveće je kraško polje na svijetu (foto: Santasa)

Silazim s Gorice i do pred mrak obilazim ovo najveće kraško polje. Ivan fra Franjo Jukić u svome putopisu kaže da je dugačko osam sati hoda. Veliko je Livno sa svoja 994 četvorna kilometra na koliko se općina prostire. I u mislima čak, kada prođem širokim poljem, naputujem se i poželim ponegdje stati. Stao bih začuđen neobičnim snopovima svjetlosti koji nastaju kad snažni stupovi toplog zraka potjerani gore probuše oblake. Polje bude osvijetljeno ko svjetiljkom, s jasnim obrubima svjetlosti. Izgleda kao da i nebo želi zaviriti i znati kud to i u koje dubine poniru vode. Nadam se da ne završe baš sve u Buškom Blatu, jednom od najvećih akumulacijskih voda u Europi. Jezero je nastalo 60-ih godina zajedničkim projektom Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Manje od pola jezera nalazi se na području općine, a druga polovica pripada općini Tomislavgradu. Tunelom dugačkim 12 kilometara probijenim kroz Kamešnicu voda dolazi do turbina hidroelektrane Orlovac u Hrvatskoj. Zbog akumulacijskih voda uslijed njihovog zagrijavanja došlo je do blage promjene klime na širem livanjskom području. Nema više dugih i teških zima s obilnim padanjem snijega. Prestalo je Livno biti bosanskim Sibirom. O drugim promjenama koje su nastale ispod površine zemljine kore i štetama koje su nastale za biološku raznolikost ne znam puno. Samo naslućujem. Livno je lijep predio naše zemlje, s mnogo vlastitosti ljudskog karaktera i posebnosti položaja koji mu je priroda dala. Ono je u posljednjem ratu bilo strateški vrlo važno za Split i čitavu Dalmaciju. Hrvatska se branila u Livnu. Sinj je samo s druge strane planine. Tradicionalno se hodočasti iz Livna u Sinj Gospi Sinjskoj, slici koja je jednom odnesena kad se bježalo iz Rame. Nikad se nije vratila u Bosnu. U ovom vremenu, kada nema više potrebe bježati pred silom i zulumom, trebalo bi biti više snage i želje graditi jedan drukčiji, bolji svijet. Počevši sa svoga mjesta.

Kad je dan istekao i noć nastupila, ugodno osvježenje doživljavam u obitelji Nine Kasala iz Bugojna. On se oženio Livanjkom. Djeca mala: četiri sina i kći. Veselje, igra. Priča opuštena, teme jednostavne, a tako bitne. Odmor za dušu. Ovdje završavam svoje fragmente o Livnu. Znam, još sutra razgovarat ću s jednim uvaženim gospodinom o teškoj temi rata, a nakon toga kratko ću putovati za Sinj prije nego što se vratim odakle sam pošao. Ostaju mnoga pitanja otvorena. Pitanja koja se odnose na zemlju, njezine ljude i njihovu kulturu, njihov jezik i mentalitet, povijest i politiku – pitanja su i žitelja livanjskog kraja.

Reportaža je objavljena u Svjetlu riječi, br.349, travanj 2012. Prenosimo je uz dozvolu autora.