Otada do kraja posljednjeg stoljeća Vukovsko je bilo zemlja stotina domaćinstava srpskog pravoslavnog življa u nekoliko sela. Dok nije došao posljednji rat i njegovo uništenje.

Statistički podaci uoči posljednjeg rata govore da je u MZ Vukovsko, koja je obuhvaćala naseljena mjesta Bućovaču, Donje Vukovsko, Gornje Vukovsko i Kudilje, živjelo 706 ljudi (692 Srba, 1 Hrvat, 1 Musliman, 12 Jugoslavena/ostalih). Vukovljaci pričaju kako je Vukovsko više puta kroz povijest ostajalo pusto ali se postupno naseljavalo i popunjavalo ljudima. U potrazi za boljom zemljom u njega su kroz dugi period izlazili iz sušnih i škrtih područja, najviše Hercegovine. To nam može dati nadu da Vukovsko možda nije zauvijek osuđeno na pustoš i ruševinu, iako sadašnja slika izgleda prilično turobno. Nakon što su stanovnici prisilno napustili ova sela tokom posljednjeg rata, muslimanski i hrvatski patrioti i domoljubi iz okolnih mjesta s općina Kupres, Bugojno... temeljito su ga opljačkali, porušili i popalili: nijedan objekt, od kuća do škola, nije ostao na životu. Ta i mnoge druge slične činjenice govore nam mnogo o karakteru posljednjeg rata i karakteru naših naroda: u ratu 1992-1995 svaka od zaraćenih strana činila je onoliko zla koliko je mogla i koliko su joj okolnosti dopuštale; činjenica da je određena strana počinila više zla govori samo o tome da je imala više prilike za to – i ovi drugi, službene žrtve, pokazivali su svoje zvjersko lice gdje god im se za to ukazala pogodna prilika. Razaranje, bolje reći uništavanje, Vukovska jedno je od ogledala karaktera onih naroda koji misle da su bolji od srpskog. Ali vratimo se na portret sela.

Na zapadnom dijelu Vukovska, u Kudiljima, obnavlja se hram Blagoveštenja Presvete Bogorodice, proglašen nacionalnim spomenikom BiH, koji je bio jedino vjersko okupljalište za cijelo Vukovsko. Hram je sagrađen 1860. i jedan je od najstarijih u ovom dijelu BiH. Crkva je devastirana prije 17 godina (to je jedini od četiri pravoslavna hrama na Kupresu koji nije do temelja srušen u zadnjem ratu), ali u toku su radovi koji će – ako bude sredstava – vratiti njegov izgled i ambijent. Na nesreću, u cijelim Kudiljima nema nijednog povratnika. U cijelom Vukovskom samo je nekoliko stalnih povratnika i veoma mali broj obnovljenih kuća.

Nekada je ovdje bilo puno djece, postojala je osnovna škola od prvog do četvrtog razreda u Bućovači i od petog do osmog razreda u Svitlicama; od tih zgrada poslije 1995. ostala je samo zidina, a i da nisu porušene nitko u njih ne bi imao kročiti – djece ovdje, naravno, više nema.

Putujući od Kudilja prema istoku Vukovska, srećemo farme stoke te njive poljoprivrednih kultura, koje su u vlasništvu zakupnika sa strane. Da je suša učinila svoje, govori i činjenica da je presušio izvor Studenac u Kudiljima i da je korito potoka ispucalo od suhoće. Jedan Vukovljak priča da je izvor presušivao jedino uoči ratova: i II svjetskog i posljednjeg jugoslavenskog. Činjenica da je ove godine presušio nije mu nimalo draga.

U tom II svjetskom i našem bratoubilačkom ratu mnogi Vukovljaci su izgubili živote. Primjerice, ustaše su uništile cijelo jedno selo Kataniće, a 27. kolovoza 1942. strijeljano je sedamdesettroje (73) iz porodice Katanića. O tome svjedoči spomenik i spomen ploča u nekadašnjim Katanićima, jedan od mnogih spomenika poginulima u II svjetskom ratu. Svi su ti spomenici – koliko se stiglo – uništeni tokom 1995.

Vukovsko po mnogočemu pripada skupini jedinstvenih mjesta u BiH. Mnogi uništeni spomenici, škole, groblja i crkva svjedoče da je Vukovsko bilo živo selo, da se u njemu živjelo, radilo i umiralo. Premda ih ima malo, pojedine obnovljene kuće daju nadu da Vukovsko neće umrijeti i da će nekad u budućnosti biti kao što je bilo prije rata.

Više fotografija u galeriji Vukovsko

Prometej.ba/07-2012