Iskliznuo je Affan Ramić između mnogih prijateljstva i poznanstava kao sjena, kao dobra misao koju ne zaboravljamo, kao zbirka kratkih anegdota koje se pamte čitava života. U Affanov svijet upleo me, u javnosti manji poznati fra Franjo Majdandžić, rano preminuli, a desetljećima brat po službi na Franjevačkoj teologiji, čovjek pozadinac, vrlo praktičan i male priče. S njime je Affan, vjerojatno zbog njegove stišanosti u govoru, uslužnosti i ljubavi prema slikama, rado prijateljevao.

Ne znam od kada je Affan počeo drugovati s franjevcima. Možda još prije pola stoljeća kad se oženio Ljiljom, kćerkom bivšeg franjevca i visočkoga profesora, poznatoga latinista, Petra Pejčinovića, Varešanina, i s njom imao sina Damjana. Sina, slična ocu i majci, na svoj način virtuoza i kockara života, koji je zarana poginuo u obrani Sarajeva. Affan se ukopao do njega, na groblju Lav.

Affanov je bio pun pažnje da koga ne povrijedi, neuobičajene uljudnosti do zamora, prepun iskričavih i lucidnih šala pri čemu nikada ne bi padao u grohot ni cerenje. U druženju bi se opuštao i obrušavao do ruba klaunovskoga zabavljanja. A u goste ne bi išao bez dara. Bio je čovjek mnogo veće energije od obima svoga tijela. Volio je da se onako, na tanane, ali budno, dočekuje zora. Zato je pri onodobnim raspravama kako treba titulirati novog kardinala govorio da je on odavno "uzoriti" jer odlazi u zoru.

Iskliznuo je kao sjena, ali ostat će kao pregršt nadahnutih i vedrih misli, i njegove nemirne slike koje traže da se gledaju, slike koje ispituje materiju i predmete, bjelinu i svjetlost. Affan Ramić, jedinstveni stilist ophođenja i razgovaranja, simbol Sarajeva i uzor koji se nije dao otrovati ideologijama, ni dnevnom politikom, boem a uvijek obrijan i namirisan, onaj kojeg se iz kafane ispraćalo zadnjeg ali čistih računa, čovjek vica i humora ali nikada psovačkog ni banalna, čovjek koji je stizao na mnoga mjesta i unosio blagotvornu opuštenost svojom prisutnošću i neki drugi obrnuti svijet, slikar velikog opusa za život koji je tako rasipao u druženjima.

Affan Ramić nije unosio strah među ljude. A jedva je podnosio one koji su strašili bilo povišenim tonom, povišenom pameću, militantnim korakom, nezgrapnim mahanjem ruku... Strastvenu i uzavrelu dušu, lavinu prešućivanog i suzdržanog prenosio je osim u šale i na svoje kolaže, instalacije, na platno, i to najčešće u suprotni tonalitet, u bezbroj nijansi jedne boje, najčešće one koja raste, raste i pretvara se u bezbroj nijansi, posebno bijele, u konačnici u svjetlost, u kamenjar koji bukti, postaje vulkan, u svjetlost koja hoće eksplodirati iz okvira. Affan, tjeskoban pred agresivnim i sukobljenim svijetom kojeg ne može obuzdati, transponiran u boje čežnje do puknuća. I onaj stišani i nježni, dostojanstveni i snažni, iako u malom tijelu, onaj koji opstaje i nezadrživo putuje kao zelena rijeka, njegova Neretva, kroz silinu kamenitih kanjona, društvenih prepreka i stupica prema moru, prema širinama svjetla kojeg još nema na pomolu, prema nigdini ili vječnosti. Nezaustavljiva rijeka i katkada malo sunce koje stoji iznad gromada i gleda kako rijeci nitko ništa ne može i kako bi bez nje te gromade bile krajolik bez nade.

Affan, slikar unutarnje drame, čovjek bunta, koji se ni u minijaturi ne štedi u potezu i nanosu, zapljusnut kamenom, bijelim kamenim kućama i gradovima, nabujalim južnim svjetlom, elementarnim svjetlom – prirodnim ili Božjim svjetlom – on se nije uplitao ni trošio u teističkim i ateističkim sporovima, nego je ostavljao svakome slobodu da vidi kako hoće. Affan, u djetinjstvu ogranut mediteranskim, hercegovačkim, mostarskim, počiteljskim svjetlom i iznad svega širinom očiju svoje majke koja ga je, uz dvije sestre, kreševskom baštinom katoličke i muzičke porodice Ban, nukala da bude bezgranično milosrdan, širok i poetičan do rasipnosti i raspuknuća.

S kolikom je uvjerljivošću, a drukčije nije ni znao, pričao kako mu je neka dama, dama iako malo silovita, jer za njega su žene uvijek bile samo dame, netom nakon pogibije sina, onako shrvanom i nikakvom, prišla u kafani i upitala: – Šta bi ti, Affane, da sad ovdje dođe Karadžić? – Ne bi ništa, odgovorio je. – Bi l' ga, upitala je uporna dama – i onda bi Affan podigao slikarske ruke i pokazao nemuštu gestu davljenja oko vrata kako mu je dotična demonstrirala. – Ma, ne bi' ništa – ponovio je Affan – jer moja bi se majka Anka dvaput prevrnula u grobu.

Nije to Affan govorio da se ikome svidi niti da pred drugima dokaže ikakvu religijsku ili nacionalnu pripadnost niti moralnu superiornost. Bježao je od svrstavanja, od zavisti i intriga, konkurencija i nadmetanja, a to ga je, činilo mu se, uvijek stizalo i mučilo i tjeralo u samoću. Bio je čovjek kojeg je obvezivala svjetlost i ljubav, majčina ljubav koja mu je, više intuitivno nego savjetima, pokazala put, nadu kroz život i bila mu etičko uporište kroz nesreće, od gubitka oca do gubitka ateljeâ, povrh svega – kroz gubitak sina i gubitke odnosâ, a gubitaka je bilo kao u svakom ljudskom trajanju, i onih oslobađajućih i onih neprebolnih, što tuđom što vlastitom krivnjom. On se po-etici kamene materije i svjetlosti, nepojmljivoj širini ljudskosti, bježećih od gorkih i zlih misli, uvijek iznova vraćao. I jedan jedini portret koji je naslikao, još davno u studentskim danima, a kojega je ljubomorno čuvao i nosio sa sobom, bio je portret njegove majke.

Nakon prijeratnih ciklusa, onog kolažnog, Katuni pod Veležom, te ciklusâ uljâ na platnu kao što su Kraška jezera, Prema jugu, Daleki bijeli gradovi, kroz rat i poslije rata Affan stvara slike-"dokumente" ljudskog neuprizorivog ratnog mahnitanja i uniženja. Tu su najprije instalacije: razni predmeti – "ranjeni" ili "mrtvi" predmeti, s ukradenom ili uništenom funkcijom, ubijeni čovjekovim nasiljem, oni iz ateljea ili negdje s ruba ceste, tek poredani po nekom drukčijem smislu ili samo malo dotaknuti kistom, duhom slikara, oduhovljeni za opomenu ili za neko drugo moguće postojanje.

Tu su i slike s mostarskim starim mostom koji po sredini eksplodira i nestaje u komadiće kamenja i praha, drama uništenja materije, oblikovane materije sklada i suodnosa, drama čovjekova postojanja s drugim a koja se u ratu pretvara u prah. Te su slike vanjska impresija i slikarev odgovor bezumlju. Most puca, puca ljudskost i raspršuje se, ali – Affan je nepopustljiv – opet samo u onu uvijek iznova ispitujuću bjelinu i svjetlost.

Poslijeratne su slike i one s križevima. Izgleda da nisu slikareva izvorna inspiracija. Kao da su nastojanje da postavi pitanje u nedoba, da vrisne na platnu, u po bijela dana u nasilu promijenjenom krajoliku. To su križevi bez Isusa koje je donijelo naše vrijeme i opaki ljudi, križevi bez čovjeka, bez drugih, bez Boga; prekrižene grede, instalacije iz zapaljenoga ateljea ili križevi što ubojito iskaču iz kamenjara i rastu ukoso jer im tu nije mjesto. Križevi na Affanovim platnima remete ambijent, kompoziciju, ali nikada ne mogu uništiti svjetlost. Govorio je Affan, aludirajući na svoje križeve: "naši" su mi uništili oba ateljea – onaj na Grbavici "oni naši", a onaj u Počitelju "ovi naši". Nisu uništili slikarevu svjetlost. Neka mu vječno svijetli.

Autor: Ivan Šarčević