Lejla Redžović nekadašnja je novinarka i urednica na BHT-u. Već dugo živi i radi u Kanadi. U serijalu „Sjeverno od 49“ piše o Kanadi, njezinoj istoriji, ljepoti i prostranstvima, o njenoj demokratiji i nedemokratiji, o suživotu anglofona i frankofona, o borbi za otcijepljenje i o borbi za opstanak, te o svemu što ovu zemlju čini i velikom i malom u isto vrijeme.

U četvrtom tekstu autorica piše o doseljeničkim mukama s učenjem francuskog jezika.

Kasnila sam nekoliko dana u školu francuskog jezika. Nije nešto bilo u redu sa vizom, dok smo to sredili, ja sam propustila upoznavanje. Kad sam ušla u razred, mislila sam da sam zalutala na sjednicu UN-a. Elizabet iz Perua. Henri i još neka ekipa iz Kolumbije. Anuar i Mustafa iz Iraka. Noel iz Alžira. H-čom iz Kine. Dajami sa Kube. Majkl iz Sjedinjenih Država. I ja.

Niti sam ja razumjela šta oni pričaju, niti su oni razumjeli mene. Zajedničko nam je bilo da svi zajedno nismo razumjeli francuski.

Mari Goven, naša profesorica, bila je Kvebečanka starog kova. Pričala je s nama francuski kao da smo u njen razred stigli direktno sa Sorbone. Mi smo, s druge strane, više ličili na polaznike večernje škole „Zadnja šansa“ nego na likove koji bi ikada u životu mogli progovoriti francuski.

Prvih mjesec dana niko od nas nije imao blage veze o čemu ona priča, a bili smo s njom šest sati dnevno. Za sporazumijevanje smo najviše koristili ruke, mlatili smo s njima potpomažući se grimasama na licu uz nadu da će neko razumjeti šta hoćemo reći.

To su početnički imigrantski problemi, a u Kanadi je svaki četvrti stanovnik prošao kroz tu agoniju. Skoro 25% populacije je rođeno izvan Kanade. Bilo je tu mlataranja ruku i cirkulacije vazduha u borbi za integraciju, sve dok se jezik nije progovorio. Kanada je dodatno komplikovana jer u njoj imaju dva jezika za naučiti.

Kanada nudi servis na engleskom i na francuskom jeziku. Bilo kakvu uslugu od federalne vlade Kanađani mogu dobiti na jeziku po njihovom izboru. Debate u državnom parlamentu se vode na oba jezika, zakoni moraju biti objavljeni na oba jezika i sve što se tiče poslova kanadske vlade mora biti dvojezično. Državni zaposlenici moraju pričati i engleski i francuski.

Dugo sam živjela sam u zabludi da dvojezičnost znači da svi Kanađani pričaju oba jezika. Previše je dobro da bi bilo istinito. Samo 18% Kanađana priča i engleski i francuski i većina ih živi u Kvebeku i u području oko Kvebeka.

Nju Brunsvik je jedina provincija u Kanadi u kojoj su oba jezika ravnopravna. Kvebek je jedina u kojoj je samo francuski službeni jezik. U svim ostalim, službeni jezik je engleski.

Kanadski anglofoni ne moraju učiti francuski jezik. Engleski se priča u devet od deset kanadskih provincija i u susjednim Sjedinjenim Državama. Francuski im u svakodnevnom životu nikada ne treba. Kvebečani nisu te sreće. Ako hoće da obave bilo kakav posao izvan Kvebeka, oni su ti koji moraju govoriti engleski.

Popis stanoviništva od prije dvije godine je pokazao da je u Kanadi engleski u usponu, a francuski u laganom padu. Kvebečka politička i intelektualna elita ne prestaje pričati o ugroženosti francuskog jezika. Anglofoni su brojniji, engleski dominantniji, a imigranti u Kvebeku pokušavaju izbjeći učenje francuskog. Dosele u Montreal i čitav život provedu pričajući engleski.

Kad sam došla u Kanadu, francuski nisam uopšte govorila, a engleski jedva nekako. Prvih nekoliko dana u razredu nisam pričala ni s kim. Kad je šezdesetogodišnji Majkl prišao da provjeri ima li nade da ga bar ja razumijem, progovorila sam engleski na licu mjesta, kao da su me Senada i Esad u Londonu napravili. Nisam se mogla ugasiti, ne znam odakle su sve one riječi izlazile. Konačno me neko razumije! Ne zna se ko je bio sretniji, Majkl ili ja.

Od tog dana smo nas dvoje u ilegali pričali engleski. Za ne povjerovati koliko sam poboljšala svoj engleski na kursu francuskog! Bilo je bitno samo da nas Mari ne uhvati. Ako smo baksuzi pa nas skonta, tjerala nas je da sve što smo pričali prevedemo na francuski. Smršaš kilu poslije prve rečenice.

Frustrirajuće je kada ne razumiješ šta se oko tebe dešava i kada nisi u stanju da se izraziš a da te bar neko razumije. Jedan dan su u naš razred došli neki vladini službenici u utegnutim odijelima i sa aktovkama. Sa sobom su doveli tri prevodioca, za španski, arapski i mandarinski.

Napunila se naša mala učionica sa nepoznatim ljudima, pričaju se strani jezici, vidim zabrinuta lica, ljudi nešto objašnjavaju, smjenjuju se prevodioci, ne zna se koga više ne razumijem, ovi iz razreda nešto pitaju, mene počela pomalo panika hvatati. Kada ne razumiješ, uvijek misliš najgore.

Vidim da ni Majklu nije svejedno. Možda ovi objašnjavaju nešto od sudbonosnog značaja? Možda je smak svijeta? Još gore, možda nam upravo oduzimaju imigrantski status, a mi pojma nemamo! Nas dvoje smo jedini u učionici koji ne razumiju šta se dešava.

- Majkl, ko su ovi ljudi?

- Pojma nemam.

- Razumiješ li ti išta?

- Veze nemam šta pričaju. Mandarinski nisam razumio ništa. Arapski ništa. Španski mi je bolji.

- Razumio si nešto na španskom?

Na mom se licu ukazao tračak nade. Nešto je skontao. Nismo u potpunom mraku!

- Jesam. Razumio sam kad su rekli „Dobar dan“.

Ko bi se još pametan nadao da će ga Amerikanac spasiti iz nevolje? Ova je konverzacija testament moje naivnosti!

- Možda bismo i mogli sačuvati žive glave da nam neko hoće objasniti šta se dešava na nekom jeziku koji razumijemo. Na engleskom!

- Kako ne razumiješ Lejla? Majkl me značajno pogleda i reče prvu rečenicu u Kvebeku koju sam od početka do kraja razumjela.

- We speak English. We are going to die!

U napadu smijeha sam bila sam na trenutak zaboravila i tuđinu i daljinu i to što pojma nemam šta se dešava u učionici, a Majkl mi je izgledao ko rod najrođeniji.

Kako smo oboje odlučili da nam nije vrijeme za umiranje, ja sam francuski naučila a on je odselio u Kostariku. Kaže, ima bazu u španskom. Zna pozdraviti.

Mi nismo jedini koji su svom maternjem jeziku dodali bar još jedan. Svaki četvrti čovjek u Kanadi priča dva jezika od kojih jedan nije službeni, svaki deseti priča tri ili više jezika. Izuzev engleskog i francuskog, najviše se pričaju mandarinski, kantonski i pendžabi.

U Kvebeku samo 50% imigranata kad dođe pohađa kurs francuskog. Kvebečka vlada je prošle godine uložila skoro 200 miliona dolara da poveća taj broj. S obzirom da im je francuski dio identiteta i simbol opstanka, jako im je važno da imigranti u ovoj provinciji nauče njihov jezik.

Svi koji idu na kurs francuskog dobijaju šest dolara po satu. Kako je minimalna satnica skoro tri puta veća, puno ljudi napusti kurs i ide raditi. Kvebečka vlada je osnovala agenciju koja treba obezbijediti pristupačnost francuskog ne samo u školama nego i na internetu i na radnom mjestu. Mora im se priznati da se trude.

Nas je Mari motivisala izlascima u civilizaciju. Jedan dan je cijelu ekipu vodila na kuglanje. Prvo smo zadužili neke cipelice koje su baš neki dan skinuli sa mrtvog Al Kaponea, onako u dvije boje, malo na špic i skoro lakovane. Onda su nam, na francuskom naravno, objasnili pravila igre.

Kako su oni objasnili, tako sam ja razumjela. Znači nikako. Sa Henrijem iz Kolumbije, koji nema više od pedeset kila sam se morala otimati za najlakšu kuglu. On je poblijedio, pa su sve žene uključujući i njegovu kuglale sa muškim kuglama a on, ko pravi muškarac, sa ženskom.

Da mi je bilo bar da stazu pogodim, da oborim čunjeve o tome nisam ni sanjala. U jednom momentu, umjesto da zakotrljam kuglu, bacila sam je na pola staze, mislila sam ode i staza i kuglana i moja permanentna viza u... kad sreća nije bilo materijalne štete, samo pretrpljeni strah od deportacije!

Mada smo izašli da vježbamo francuski, španski nam je puno bolje išao. Šta čovjek da radi kad su hispanofoni bili najbrojniji u grupi. Mustafa iz Iraka se nije odvajao od Džoane iz Kolumbije. S obzirom da mu je francuski nikako nije išao, Mari se oko njega specijalno trudila. Kada smo se vraćali sa kuglanja, u nekoj trgovini bilo je puno igaračaka. Mustafa izvadi mačka iz kutije i sav ponosan reče : Gato! Mari se uhvatila za glavu, ne može žena da vjeruje. Od svih riječi što ga ona uči šest sati na dan, on zapamtio kako se mačak kaže, ali na španskom!

Sreća za Mustafu, španski je u prvih pet od 200 svjetskih jezika koji se govore u Kanadi. Kad na to dodamo oko šezdeset inuitskih jezika, može se dobiti ideja o brojnosti jezika i kultura sjeverno od 49. Skoro 90% Kanađana vjeruje da je ova raznolikost bogatstvo njihove zemlje i da Kanada ne bi bila to što jeste bez imigranata. Njima treba radna snaga za ekonomski razvitak, imigrantima treba mirna i stabilna zemlja za siguran život.

Mustafa je odselio u Toronto, do kraja škole je solidno progovorio španski, Henri je otišao u Kalgari, čuo je da tamo svi kuglaju sa ženskim kuglama, a nas nekoliko upornih je ostalo da nauči francuski. Jezik je težak i komplikovan, prvi uslov za savladavanje je ekstremna tvrdoglavost. Ne fali mi toga, rođena sam na Balkanu.

Na kraju mi je ipak bilo drago kada mi je jedan Kvebečanin nakon neke usputne konverzacije rekao: Hvala ti što si naučili francuski i čuvaš našu kulturu i jezik. A šta sam drugo mogla? Majkl je zbrisao na jug, a meni je ostalo ili to ili da umrem jer pričam samo engleski.

Lejla Redžović, Prometej.ba