Lejla Redžović nekadašnja je novinarka i urednica na BHT-u. Već dugo živi i radi u Kanadi. Za Prometej je odlučila pisati o Kanadi, njezinoj istoriji, ljepoti i prostranstvima, o njenoj demokratiji i nedemokratiji, o suživotu anglofona i frankofona, o borbi za otcijepljenje i o borbi za opstanak, te o svemu što ovu zemlju čini i velikom i malom u isto vrijeme. Serijal smo naslovili sa „Sjeverno od 49“, prema paraleli koja predstavlja najveći dio granice SAD-a i Kanade.

U trećem tekstu autorica piše o važnosti javorovog sirupa za Kanadu i njegovom "socijalističkom" načinu proizvodnje.

Bio je to prekrasan ljetnji dan u Svetom Luji od Blanforda, malom selu u centru Kvebeka. Kanadsko ljeto je bilo na zalasku, zemlja je mirisala na jesen i poneki javorov list je već crvenio na obližnjim granama.

Knjigovođa Mišel Govro je bio u svojoj uobičajenoj jednogodišnjoj inspekciji u skladištu javorovog sirupa. Zgrada od crvene cigle bila je od vrha do dna napunjena plavim metalnim buradima, šest u visinu, svako bure teško 275 kg. Skladište je nepregledno i ima kapacitet do 25 miliona kilograma sirupa.

Nije pošteno ni počeo, tek se bio popeo na prvu kulu od šest buradi, skoro 10 metara u visinu, kad se bure ispod njega zaljuljalo. Stajao je Mišel na onom cimavom buretu, gledao za šta da se uhvati da ne padne, noge su mu klecale, kakav to knjigovođa može na poslu glavu izgubiti?

Bure te težine skoro je nemoguće pomaći sa mjesta. Lupio ga je nogom, ono je odzvonilo kao da je obješeno na toranj seoske crkve. Otvorio je poklopac. Bure je bilo prazno. Može se svakome desiti da pogriješi, mislio je Mišel. Zabilježio je broj bureta, da može javiti šta je otkrio i prešao na drugu kulu. Kad se i ova zaljuljala, znao je da nešto ozbiljno nije u redu.

Ubrzo je policija preplavila skladište. Kvebečka, kanadska, čak je i ekipa američkih carinika došla da pomogne. Inspektori su otvorili svu burad u skladištu. Jedna četvrtina cijelog inventara je nestala. Burad ili su bila prazna ili napunjena vodom.

Skladište nije imalo kamere niti stražara. Nije draguljarnica, a ni američka ambasada, da je čuvaju sa dugim cijevima. Ko bi krao burad sa slatkim sirupom teška 275 kilograma? Na kraju krajeva, iz naše balkanske perspektive, šta će kome toliki sirup?

Priča o javorovom sirupu je počela davno nekada sa poglavicom Woksis iz plemena Irokeza. Poglavica je jedan hladan zimski dan u ljutnji bacio svoj tomahavk u javorovo drvo i tamo ga i ostavio. Sutra dan je iznenada otoplilo i u drvu gdje je bila zabijena oštrica se pojavio sok. Poglavičina žena, neka radoznala i inventivna skvo, pokupila je sok i u njemu skuhala meso za ručak. Do danas dan Irokezi pričaju kako se komšiluk pobio oko njenog ručka.

Francuzima, prvim doseljenicima na teritoriju današnje Kanade, Indijanci su pokazali kako da zarežu javor i dobiju sok. Francuzi su otišli puno dalje i otkrili puni potencijal soka onog trenutka kada su odlučili da ga ukuhaju i dobiju sirup.

U vrijeme dok je Kvebek bio siromašan i većinom agraran, skupljanje javorovog soka i pravljenje sirupa je bio skoro neophodno – to je bio jedini izvor šećera koji je familija imala u toku godine. Polovinom prošlog vijeka, kad su se izvukli iz siromaštva, proces je postao dio tradicije a sirup dio identiteta.

„Najviše sam voljela miris šume i snijega što se krenuo topiti dok smo postavljali metalne kante na javorovo drveće, odmah ispod usjeka iz kojeg će izaći sok“, prisjeća se Amelie Menard, čiji roditelji imaju farmu u centru Kvebeka.

„Da bi bilo soka, po noći mora smrznuti a sutra mora svanuti topao dan, objašnjava ona. Kante napunjene sokom smo istresali u veliku metalnu burad. Otac bi usjekao drva u šumi i na zapaljenoj vatri smo ukuhavali sok sve dok ne postane sirup“.

Sam sok ima svega 2 do 4 procenta šećera. Tek ukuhavanjem se šećer koncentriše. Da bi bio sirup, mora imati 66% šećera. Ako ima više od toga, može biti puter ili karamele ili neka druga poslastica od javora.

„Mi volimo slatki ukus javora, on je dio naše tradicije i sirup koristimo redovno u svemu što kuhamo“, objašnjava Amelie.

U međuvremenu se neko dosjetio da umjesto metalnih kanti, plastičnim crijevima poveže javore i spoji ih sa kazanom, tako da sok može teći dok god ga ima. Puno više stabala je uvezano, produkcija je povećana. Bez obzira na to, pravljenje javorovog sirupa još uvijek nije bio profitabilan posao.

Majka Priroda nije uvijek velikodušna, a ako ona nije dobre volje da po noći mrzne a po danu grije, ništa od sirupa.

Rješenje je došlo samo od sebe. Trebalo se samo udružiti. Kvebečka Federacija Proizvođača Javorovog Sirupa je osnovana 1989. godine i to je zauvijek promijenilo industriju javorovog sirupa.

Određena je količina sirupa koju možeš napraviti i prodati u toku godine. Sva prodaja ide preko Federacije koja određuje cijenu i kvalitet sirupa. Sav višak ide u strateške rezerve. Kad Majka Priroda zakaže, rezerva je tu da pomogne, naravno ako je neko u međuvremenu ne opljačka.

Federacija predstavlja 13,500 proizvođača i ekskluzivni je zastupnik i prodavač javorovog sirupa u Kvebeku. Javorov sirup je postao biznis od kojeg se moglo živjeti.

Kako to obično biva, nisu svi bili zadovoljni ovim sistemom. Nekoliko proizvođača je završilo na sudu jer su prodavali sirup na crno u Sjedinjene Države ili u susjedne provincije. Njih oko stotinu se žalilo da nije u redu da u slobodnoj zemlji ne mogu prodavati svoj proizvod na slobodnom tržištu. Do danas, niko nije dobio na sudu.

Neki smatraju ove ljude herojima koji su se pobunili protiv Federacije, ali većina ih vidi kao izdajnike kojima nije bitna solidarnost proizvođača i prosperitet na duge staze nego brzo bogaćenje.

Sjedinjene Države uvoze 49 posto svjetske proizvodnje javorovog sirupa. Njih prilično nervira kvebečka solidarnost, stabilnost proizvodnje i fiksna cijena sirupa. Američki mediji Federaciju zovu kartelom kao da su dileri droge, a ne kooperativa proizvođača što glasanjem donosi sve odluke. Novinar američkog Vanity Faira je napisao da ovaj način poslovanja ''Kvebečani zovu boljim životom, a da oni u Americi to zovu socijalizmom''.

Kao što neko iskusan reče, ako su Amerikanci nezadovoljni s tobom, mora da bar nešto dobro radiš.

Kanada je najveći proizvođač javorovog sirupa na svijetu, skoro 77% cijele svjetske proizvodnje dolazi iz zemlje javora. Od toga, 94% se proizvodi u Kvebeku. Samo u prošloj godini izvezeno je sirupa u vrijednosti od 600 miliona dolara, a na svjetskom tržištu cijeli biznis vrijedi oko 1,7 milijardi dolara.

Vlastito mi pitanje o tome ko bi uopše krao sirup sada izgleda malo naivno. Niko sirup nije ukrao da ga k'o pravi džematlija preljeva preko palačinki dok nedjeljom ujutro lista Avaz, nego da se k'o Al Kapone sa sjevera obogati na švercu slatkog zlata.

I evo nas opet u onom skladištu sa početka priče. Nakon pažljivog pretresa svih buradi, policija je objavila da je ovo bila najveća pljačka u istoriji Kanade. Oko 3000 tona javorovog sirupa je ukradeno, tržišna vrijedosti – 18 miliona dolara.

Tri stotine ljudi je ispitano, 40 naloga za pretres izdano, policija nije štedila resurse i obećala je rezultate.

Nije bilo provale, brave nisu bile oštećene, nikakvo sumnjivo kretanje nije bilo primjećeno. Samo je sirup iz skoro 10,000 buradi, svako teško 275 kg, nestao s lica zemlje.

Nije bilo uopšte komplikovano. Lopovi su iznajmili dio prostora u istom skladištu. Imali su propusnicu, ključeve i razlog da budu tamo. Burad su odvozili na sigurno mjesto, pretakali sirup u vlastitu ambalažu, sipali vodu u ispražnjenu burad i vraćali ih u skladište.

Kako je operacija rasla a pljačkaši postajali pohlepniji, počeli su presipati sirup na licu mjesta i praznu burad ostavljati da naš Mišel u rutinskoj provjeri umalo glavu ne izgubi i tako otkrije najveću pljačku u istoriji zemlje.

Policija je uhapsila 4 čovjeka i uspjela pronaći dobar dio sirupa i vratiti ga u Kvebek.

Organizator pljačke je osuđen na osam godina zatvora i novčanu kaznu od 10 miliona dolara. U slučaju da je ne plati, moraće ostati u zatvoru dodatnih 6 godina.

Gdje god da počne, svaka priča o javorovom sirupu na kraju ipak završi u kuhinji. Ima nešto smirujuće u zimskom kanadskom jutru prepunom snijega, u hladnoći i u miru koji ona donosi i ima dječije radosti u palačinkama zaljevenim javorovim sirupom dobijenim iz onih velikih crvenih javora što im lišće gori kao vatra u jesenjim danima i uljepšava planetu kao najljepši nakit na svijetu.

Lejla Redžović, Prometej.ba