Ilustracija: arcticportal.org

Dvanaesta epizoda kanadskog serijala Sjeverno od 49

Jedan od najvažnijih istraživača sjevera, Norvežanin Roald Amundsen je krajem 1906. godine prvi put u istoriji prošao brodom od Grenlanda do Aljaske. Ekipi od šest ljudi je trebalo više od tri godine da doplove od Atlantika do Pacifika, put dug skoro 1500 km kroz Sjeverozapadni prolaz.

Danas za taj put ne treba više od mjesec dana. Usljed zagrijavanja planete, led na Arktiku se nepovratno topi. Žasent Lakroa iz Kanadskog instituta za zaštitu životne okoline kaže da se količina leda na kanadskom Arktiku od 1960. godine smanjila za 32 posto. Prema njenim riječima, temperatura se na sjeveru popela za 1,2 stepena u dvadesetom vijeku i to je dva puta više nego na drugim mjestima u svijetu. Ako se nastavi topiti ovom brzinom, do 2035. na Arktiku ljeti neće biti leda a do kraja 21. vijeka neće biti leda uopšte.

Arktik je bogat naftom, prirodnim gasom i rijetkim mineralima. Obiluje ribama u dubokim vodama bogatim planktonima. Pred njim je ogroman potencijal za brodski teretni prevoz. Ekonomski, geopolitički i strateški značaj od gospodarenja ledenim vodama sjevera će biti ogroman. Plovan Arktik će promijeniti svijet. Rat za prevlast je davno počeo.

Postoje tri puta preko sjevera.

Sjeverozapadni prolaz (NWP) koji spaja Grenland i Aljasku i prolazi kroz kanadski Arktički arhipelag.

S druge strane je Sjeveroistočni prolaz (NEP) koji spaja Pacifik sa Evropom i prolazi iznad Rusije.

Treći put će biti otvoren onog dana kada nestane leda na Arktiku, ići će kroz međunarodne vode blizu Sjevernog pola. Taj put neće biti dostupan još decenijama, tako da se borba trenutno vodi oko Zapadnog i Istočnog prolaza.

Prvo i možda najvažnije pitanje je ko ima suverenitet nad prolazom. Kada je u pitanju Zapadni prolaz, Kanađani tvrde da su to njihove teritorijale vode. Ne brane prolaz drugima, ali zahtjevaju da svaki brod koji krene kroz prolaz traži kanadsku dozvolu.

Nisu Kanađani stigli objasniti da Zapadni prolaz ide baš kroz njihov arhipelag, da je voda zamrznuta većinu godine i da Inuiti love i putuju tim ledom hiljadama godina i da su to njihove teritorijalne vode, kad eto Amerikanaca da objasne da nema šanse da je prolaz kanadski nego da su to međunarodne vode.

Američki tanker Menhetn je 1969. godine prošao kroz Zapadni prolaz a da Sjedinjene Države nikada nisu tražile dozvolu. Kanađani nisu zaustavili tanker, kao da bi mogli i da su htjeli, nego su mu dodijelili ledolomca da ga isprati kroz prolaz. Ista se situacija ponovila sa američkim ledolomcem PolarSea, koji je prošao od Grenlanda do Aljaske a da se Kanađanima nikada nije prijavio.

Događaj je razbjesnio kanadsku javnost i izazvao diplomatski skandal. Kanađani su protestovali kako se Amerikanci vozikaju po njihovim teritorijalnim vodama bez dozvole. Amerikanci su se čudom čudili što da traže dozvolu da plove kroz međunarodne vode.

Nakon dugogodišnjeg političkog natezanja, SAD i Kanada su se složile da se ne slažu oko suvereniteta nad Sjeverozapadnim prolazom. Potpisale su Arktički sporazum bez da su se usaglasile ko je vlasnik vodenog prostranstva. SAD su dobile slobodu prolaza i mogućnost istraživanja vode, ali sa kanadskom dozvolom.

Nije puno prošlo da se pokaže ko je gazda u selu. Američka nuklearna podmornica je 2005. godine prekršila Arktički sporazum. Kanađani su bili izvan sebe, ali šta su mogli? Manje-više, samo protestovati. Sljedeće godine su na sjeveru izveli vojnu operaciju. Nazvali su je Nunalivut, što na inuitskom jeziku znači: Ovo je naša zemlja (The land is ours) i teritoriju su nazvali Kanadski Sjeverozapadni prolaz.

Godinu poslije, tadašnji kanadski premijer Stiven Harper je najavio otvaranje luke na sjeveru. Tom je prilikom rekao: ''Kanada ima izbor kada je u pitanju odbrana našeg suvereniteta nad Arktikom. Ili ga koristimo ili ga gubimo. Da ne bude zabune, ova vlada ima namjeru da ga koristi. Arktik je ključan simbol našeg nacionalnog identiteta kao sjeverne nacije. On je dio naše istorije i ogroman je potencijal za našu budućnost''.

Kako samo lijepo zvuči, a kako je samo daleko od realnosti. Ako hoće da odbrani ili dokaže svoj suverenitet nad Zapadnim prolazom, Kanada bi morala biti vojno i na svaki drugi način prisutna na sjeveru. Ona to nije jer nema ni vojni ni civilni kapacitet da kontroliše svoju obalu. Mnoge zemlje tajno šalju svoje podmorice ispod leda u Arktički okean, Kanada nema nikakav način da ih prati niti nadgleda jer nema nuklearne podmornice.

Amerikancima je prolaz od vitalnog značaja za put od Istočne obale do Aljaske kao i za opskrbu njihove vojne baze na Grenlandu. Za njih su to međunarodne vode i od njih neće lako odustati. Imaju oni želju da dominiraju Istočnim prolazom, za njega također tvrde da je u međunarodnim vodama i nervira ih rusko prisustvo u tom regionu.

Nije da su se Rusi oko toga puno nasikirali. S druge strane Sjevernog pola potpuno je drugačija priča. Rusija dominira u vojnom prisustvu i u ekonomskom i istraživačkom ulaganju na Arktiku. Obnavljaju stare sovjetske vojne baze i prave nove, grade luke, ulažu u vojsku, imaju već šest nuklearnih podmornica dok Kanada, kako smo vidjeli, nema ni jednu. Skoro je sigurno da će ruska strana postati plovna prije nego kanadska. Samim tim ima veću komercijalnu i stratešku vrijednost. Istočnim prolazom se od Azije do Evrope štedi od deset do petnaest dana plovidbe.

Kinezi, koji geografski ne pripadaju Arktičkom krugu, grade brodove, šalju ekspedicije i nadgledaju vode Arktika. Investiraju ogromne pare u region i nadaju se napraviti Polarni Put Svile. Prije nekoliko godina su poslali svoj ledolomac Snježni Zmaj (Snow Dragon) da istraži vode Zapadnog prolaza i prikupi podatke za kinesku komercijalnu transportnu industriju. U planu im je pravljenje nuklearnih ledolomaca.

Kinezi nisu jedini koji su zainteresovani za ekspolataciju Arktika. I druge zemlje se nadaju ekonomskoj koristi od prirodnih bogatstava skrivenih na sjeveru i slobodnog prolaza za putničke i teretne brodove.

Put od Šangaja do Njujourka kroz Panamski kanal je dug oko 20,000 km. Kroz Zapadni prolaz se putuje 15,000 km i barem je sedam dana brže. Osim toga, voda u Panamskom kanalu je plitka i supertankeri u njoj ne mogu ploviti. Zapadni prolaz nema taj problem. Dubokim vodama Arktika, jednom slobodnim od leda, može ploviti bilo kakav super brod.

Put od Londona do Tokija kroz Panamu je dug 23.000 km, kroz Suez 21.000 km a kroz Sjeverozapadni prolaz 16.000 km. Ušteda u vremenu: dvije sedmice.

Sjeverozapadni prolaz je slabo korišten jer je većinu godine zaleđen. Ako i nije, velike sante leda plove po njemu. Nema otvorene vode nego se plovi u zamršenom lavirintu ostrva i arhipelaga od kojih je samo 10 posto istraženo i upisano u karte. Prije deset godina prvi teretni brod je prošao kroz prolaz. Nordic Orion je bio 25% teži nego što bi bio da je išao kroz Panamu, skratio je put za sedam dana i uštedio 200.000 američkih dolara. Brod je pratio kanadski ledolomac. Edvard Col, direktor Nordik Oriona je tom prilikom rekao da bez kanadske pomoći oni nikada ne bi uspjeli proći.

Najveći putnički brod koji je prošao kroz Sjeverozapadni prolaz je kruzer Crystal Serenitz. U avgustu 2016. godine, 1500 putnika i posada su put od Vankuvera do Njujorka prešli za 28 dana. Karta za ovaj put je koštala 22.000 američkih dolara.

Sjeverozapadni prolaz još neko vrijeme neće biti velika konkurencija Panami i Suezu, bez obzira na uštedu u vremenu i novcu. Osim nekoliko sedmica preko ljeta, put je većinu godine i dalje zaleđen. Osim toga, nema razvijenu infrastrukturu, nema ni luke ni vojne baze i u slučaju bilo kakve nesreće, nema nikoga u blizini da pomogne.

Za razliku od komplikovanog i zamršenog kanadskog prolaza, ruski je puno pristupačniji i jednostavniji za proći. Za ovu godinu su najavili otvaranje prolaza za plovidbu preko cijele godine.

''Zajedno sa Novatekom, planiramo početi navigaciju brodova kroz Sjeveroistočni prolaz tokom cijele godine. Ovo je istorijska odluka, važna za cijeli Arktik i posebno za ekonomiju naše zemlje'', rekao je Aleksej Likhačehov, direktor Rosatoma, ruske korporacije za nuklearnu energiju.

Korporacije širom svijeta prate dešavanja na sjeveru. Još u junu 2006. godine Džordž Njutn iz Komisije za istraživanje Arktika je upozorio da su kompanije izdvojile oko 4,5 milijarde dolara za brodove koji mogu ploviti kroz vode u kojima ima leda. Iako tokom ljetnjih mjeseci prolaz postane plovan i dalje ima santi leda koje mogu biti opasne za brod.

Poslije Hladnog rata, Arktik nije imao značajnijih geopolitičkih sukoba. Okovan ledom, nepristupačan, hladan i dalek, bio je zanimljiv uglavnom avanturistima. Globalno otopljavanje je stavilo Arktik pod opsadu. Rusi su prisutni ispod vode, Amerikanci u vazduhu, a Kanađani se bore za teritoriju koju su godinama ignorisali a sada nemaju nikakav kapacitet da brane ili traže kao svoju.

Polarni put svile je sasvim realna budućnost. Mnoga pitanja su otvorena, od toga ko će ga kontrolisati, kako će se riješavati ekološka i pitanja zaštite prirodne okoline, ko će i kako eksploatisati prirodne resurse, kada će put biti dostupan tokom cijele godine, hoće li i kada biti infrastrukture da podrži teretni i putnički saobraćaj. Bez obzira što danas nema odgovora ni na jedno od ovih pitanja, plovna sezona na Arktiku je sve duža a brodovi sve veći i ledootporni.

Rat za Sjever je počeo.

Lejla Redžović, Prometej.ba