Izvor fotografije: FORILLON NATIONAL PARK ROGER ST-LAURENT

Lejla Redžović nekadašnja je novinarka i urednica na BHT-u. Već dugo živi i radi u Kanadi. Za Prometej je odlučila pisati o Kanadi, njezinoj istoriji, ljepoti i prostranstvima, o njenoj demokratiji i nedemokratiji, o suživotu anglofona i frankofona, o borbi za otcijepljenje i o borbi za opstanak, te o svemu što ovu zemlju čini i velikom i malom u isto vrijeme. Serijal smo naslovili sa „Sjeverno od 49“, prema paraleli koja predstavlja najveći dio granice SAD-a i Kanade.

U prvom tekstu autorica donosi putopisnu reportažu iz jednog regiona Kvebeka u koji rijetko ko ide.

To veče je jedan od onih uragana što razvaljuju sve ispred sebe dolje na Floridi napredovao prema Kanadi. Kiša je padala kao da je sudnji dan, vjetar je čupao drveće iz korijenja i ja sam mislila da će odnijeti i nas i našu kuću, onako u prolazu. E baš tada, pred samu zoru, mi smo krenuli na godišnji odmor.

To mi je bilo prvi put u životu da vidim da mrak može biti siv. Ne vidi se prst pred nosom, noć je mračna, nema zvijezda, nema mjeseca, a i dalje od one kiše i oblaka sve je intenzivno sivo. Hotel u Gaspeziju, gdje idemo, zatvara recepciju u deset uveče. Krenuli smo u četiri ujutro zabrinuti da li ćemo stići na vrijeme.

Gaspezi je region na samom istoku Kanade, u provinciji koja se zove Kvebek. Kanada ima deset provincija, Kvebek je jedina u kojoj je službeni jezik francuski. S lijeve strane Gaspezija, poluotoka koji prodire u zaljev St-Lorensa, teče istoimena rijeka, jedna od najvećih na svijetu, koja se na vrhu Gaspezija ulijeva u Atlanski okean.

Ljepota Gaspezija je njegova divljina i prostranstvo. Jako je dug i dalek, nema puno ljudi koji žive tamo, kako se penje prema vrhu sve je više planinskih masiva koji dominiraju nebom iznad rijeke. Rijeka je tolika da joj se ne vidi druga obala i u Gaspeziju je zovu more. Mislila sam da možda pretjeruju dok nisam izašla iz auta. Vazduh je pun soli, mirisa algi, školjki i vlage i sve u svemu, miriše na okean. U zaljevu se miješaju vode iz rijeke i iz okeana i toliko je slano i duboko da kitovi ljeti dolaze da se razmnožavaju.

Gaspezi je podijeljen na dva dijela. Donji, koji je bliži, ravniji, pitomiji, civilizovaniji, u kojem ima dosta hotela, plaža i turista. Drugi dio, gornji, on je u planinama, divlji i polupust, sa malim kućama obojenim u prekrasne boje koje prkose vjetru na planinskim visoravnima na rubovima okeana.

Cesta je uska i vijuga pored rijeke, na početku još uvijek nije stiješnjena planinama pa se ima osjećaj prostora i na kopnu, a ne samo na vodi. Kako vrijeme i put odmiču, planine se namiču iznad puta, sve su više i više, cesta se čini sve manjom a i mi sa njom. U jednom trenutku, što je možda i najbolji dio puta, cesta je potpuno stiješnjena između mora i planine. Usječena je kao nožem, utisnuta u rub između zemlje i vode, skoro da se dodiruje s jedne strane s vodom, a s druge strane s planinom. Nevjerovatan je osjećaj voziti se, motati i vijugati cestom za koju čas misliš da pripada vodi a čas planini.

I jeste da je bila kiša, i jeste da je bilo sivo i jeste da rijeka izgleda zastrašujuće kada primi boju neba i kada je tako uznemirena i jeste da talasi lupaju o obalu i nabacuju vodu po cesti, ali i dalje je impresivno i magično.

Na kraju smo se odlijepili od vode i počeli penjati u planinu, i dalje se voda vidjela s naše lijeve strane i dalje je bila nepregledna, samo što je više nismo mogli rukom dotaći.

U svakoj maloj uvali ima selo. U selu rijetko ima više od dvadesetak kuća. Većina kuća su male, trošne, stare i obojene u žuto, crveno, zeleno, plavo ili u neku sličnu magičnu boju. Ima nešto čarobno u panorami u kojoj postoje samo dvije boje: plava boja neba i rijeke (taj dan je bila siva zbog kiše, ali sutra je već bila plava) i zelena boja planina, šume i trave. I u te dvije boje utisnule su se šarene kućice kao cvijeće na livadi da razvesele i najmračnije dane.

Uveliko je bila noć kada smo došli do hotela. Kiša je još padala, mada se vidjelo da posustaje. Selo je malo, kuće su nanizane pored puta i sve gledaju u more. Na recepciji piše da pričaju francuski, engleski i kineski. Ko li ovdje, na kraju svijeta, priča kineski?

Sutra ujutro nas je sunce probudilo. Ja sam u naletu radosti otvorila vrata da vidim more i istom sam ih brzinom zatvorila. Napolju je bilo hladno kao u frižideru. To je sunce u Kanadi. Sija ovdje, grije na Jadranu.

Selo u koje smo došli se zove Cap-des-Rosiers. Rt Divljih Ruža. Ime mu je dao Samuel de Champlain, osnivač Nove Francuske, jedna od najznačajnijih figura u kanadskoj istoriji. Mjesto je upisao u svoje mape još 1632. godine i ime mu je dao po divljim ružama čijih žbunova ima u obilju u cijelom kraju. Kraljevskom deklaracijom iz 1763. godine, selo je označeno kao mjesto gdje prestaje rijeka St-Lorens i počinje istoimeni zaljev koji završava u Atlanskom okeanu.

Na ovim je hridinama 1759. godine stajao francuski oficir i primijetio britansku flotu generala Wolfa kako napreduje rijekom prema gradu Kvebeku. Bez obzira na rano upozorenje da neprijatelj napreduje, francuski general Montcalm nije uspio odbraniti ni grad ni osvojenu teritoriju. General Wolf i njegove trupe su porazile Francuze u bici kod Abrahama. Oba generala su poginula a kolonija koju danas zovemo Kanada je pripala Britaniji.

Iz sela se druga obala rijeke više ne vidi, miriše so u vazduhu i vidimo beluge kako se izbacuju iz vode. Zamišljamo dvjesto godina ranije jedrenjake kako plove rijekom, nepoznatom vodom kojom nikada nisu plovili. Francuzi se u to doba nisu bojali da će neko doći da ih otjera sa osvojene teritorije jer je jedini mogući put bio rijekom St-Lorens, a ona je bila tako opasna i nepredvidiva za vožnju da su oni vjerovali da se niko neće usuditi. I nije niko, dok nisu Britanci.

Brodolomi su bili česti. U aprilu 1847. godine brod The Carricks, koji je vozio siromašne irske familije u novu zemlju, potonuo je nedaleko do Rta Divljih Ruža. Od 187 osoba, 87 nikad nije nađeno. Seljani su uspjeli iz vode izvući 100 ljudi, a brod je završio na dnu St-Lorensa. Zanimljivo je da je sto dvadeset godina poslije zvono sa broda nađeno na drugoj strani zaljeva, blizu Newfoundlanda. Instalisano je u seoskoj crkvi, u spomen žrtvama brodoloma.

Nedugo poslije tog brodoloma donesena je odluka da se u selu napravi svjetionik. Nakon pet godina gradnje, 1858. godine u Rtu Divljih Ruža je napravljen najviši svjetionik u Kanadi. Visok je 34 metra, bijel je i udjenut je na samom rubu hridine sa prekrasnim pogledom na zaljev. Svjetionik je otvoren za turiste i mi smo se popeli do vrha. Stepenice su uske još u samom podnožju, a do vrha se prostor toliko suzi da se jedva prolazi. Pogled je prekrasan. Staklo je pomalo mutno, ali i dalje vidimo obrise plave boje posvuda. Po nebu, po moru. Toliko sam visoko, umišljam da mogu naslutiti obrise Evrope na horizontu.

Vodič objašnjava da su u Drugom svjetskom ratu vidjeli njemačke podmornice u blizini svjetionika i da su baš kao i prije dvjesto godina, obavijestili nadležne o tome. Ovaj put nisu izgubili rat.

Rt Divljih Ruža smo ostavili iza sebe i krenuli smo prema gradu Gaspeu koji je centar gornjeg Gaspezija, najveći u tom kraju. Gaspe, čini se, nije veći od Travnika, a i izgledom malo podsjeća jer je i sam uklesan u brdima. U sredini je zaljev, more se ljuljuška na suncu sa marinom i mostovima, a okolo su brda u koja su utisnute kuće. Čini mi se, tako je napravljeno da se iz svake kuće vidi more jer su sve napravljene jedna iznad druge. Napravili smo krug oko zaljeva, tu se more uvlači između planina i završava putanju tako da grad ima oblik potkovice i kuće omotavaju zaljev u svakom pravcu. Na vodi se ljuljuškaju barke i male jedrilice, ima i mala marina, sve je nekako ušušno i lijepo i mirno. Pomislila sam kako bi bilo lijepo živjeti tu. Onda sam se sjetila kako bi bilo penjati se uz one uzbrdice kada snijeg padne i kada poledi i nekako me prošla želja. Sve je to lijepo kada je ljeto, ali ljeto u Kanadi, ako smo sretni, zna potrajati čak i dva mjeseca. Klizavih nizbrdica ostatak godine – neka hvala.

Dan poslije smo otišli u Percé. To je malo selo koje se prostire na obali mora i ima plažu dugu skoro koliko je i selo. Nekada je to bilo sve stjenovito i brdovito i more je tokom desetina hiljada godina otkidalo i odnosilo po malo zemlje i stijena. Međutim, jedna je poveća stijena pružila otpor, recimo da je imala neke balkanske gene, te je ona ostala odsječena od matice zemlje, a ipak postojana. U stijeni ima rupa koju je more nekako uspjelo izbrusiti a da se stijena ne sruši. I tako je Percé uspio na stijeni i rupi napraviti turističku senzaciju. Imaju i mala ostrva u blizini gdje dolaze razne ptice koje se mogu ići brodovima gledati, iznajmljuju kajake za vožnju po moru. Selo je jednostavno: red mora, red plaže, red kuća, cesta, red kuća i planina.

Sjedili smo na klupama na plaži i gledali u more. Jedan čovjek se kupao. Meni je to bilo nevjerovatno jer je dan bio sunčan, ali je puhao jak vjetar. Ne možda baš hladan, ali onako osvježavajući. Voda tu nema više od pet stepeni, ali čovjek je plivao kao da je u Jadranskom moru. Fascinantno kako su Kanađani izdržljivi. U jednom trenutku vidim neku crnu malu glavu koja pliva pored njega. Jao, pa pliva sa cukom, pomislim. U to glava zaroni. Pa je nema, pa je nema, pa je još nema. Mislim ja u sebi, kakav je to pas, pliva dvije minute ispod vode? Taman sam se spremila da mašem i galamim sa plaže da skrenem pažnju da je pas vjerovatno pokojni, kad nakon dvije-tri minute ispliva glava skroz sa druge strane čovjeka. Kakav pas, pa to je foka! Foka pliva pored čovjeka, roni oko njega pa opet ispliva. Ovdje ljudi plivaju sa fokama!

Sutra sam vidjela još jednu na drugoj plaži i zadnji dan sam vidjela pet-šest njih kako se kupaju i zabavljaju, bile su tako blizu plaže da sam ih mogla jasno vidjeti.

Zadnji dan smo krenuli prema jugu, sve pored okeana dok je okean trajao. Kada se obala završila, mi smo krenuli u unutrašnjost dolinom rijeke Matapedije da presječemo Gaspezi i izađemo na istu stranu sa koje smo ušli, blizu grada Rimouskija. Dolina rijeke podsjeća na bosanske doline, samo uvećane nekoliko puta. Rijeka teče, oko nje brda, na brdima šuma, poneki most koji izranja iz kanjona prema planinana. Onda naiđe neko jezero pa opet nastavi rijeka. Prošli smo kroz jedno selo, u klancu je i ono, i rijeka i cesta što vijugaju kroz njega. Svo je u strminama s obje strane, kuće uz brdo jedna iza druge a sve uredno, podšišano, dotjerano, skoro bajkovito. Nedostajala je samo pekara pa da miriše selo i da mi svratimo i kupimo kifle.

Ko može biti u miru sa samim sobom i kome ne trebaju drugi ljudi da bi bilo sretan, kome su more, nebo i planine dosta, ko ne žudi za vrevom grada nego spokojem divljine, Gaspezi je mjesto za disati i za postojati.

Lejla Redžović, Prometej.ba