Grad Sucre (Wikimedia commons)


Nakon prolaska kroz siromašniji dio grada koji se nalazi u blizini autobuskog kolodvora, oko 9 sati ujutro stižemo do stare kolonijalne kuće koja danas služi kao hostel. Ovo je vizuelno najljepši smještaj u kojem smo odsjeli tokom putovanja, te se po bijelim fasadama kuća koje sačinjavaju četvrt lako zaključuje odakle potiče nadimak grada. Sucre, poznat i kao Bijeli grad (špa. La ciudad blanca), posjeduje jednu od najbolje očuvanih hispaničkih kolonijalnih i republičkih gradskih jezgri u cijeloj Zapadnoj hemisferi, koja se nalazi na prestižnoj listi svjetske povijesne baštine. Osim arhitekturom i bojama, ovaj grad se od La Paza razlikuje i po klimatskim uvijetima te zrači nečim što ja u prvi mah nazivam mediteranskim ugođajem. Ustvari, to je subtropska klima sa umjerenom temperaturom tokom cijele godine koja nastaje sudaranjem toplih i vlažnih strujanja koja se uzdižu prema gradu iz prašume istoka te suhog i hladnog vjetra koji se u njega spušta sa Visoravni zapada. Uglavnom, na 2.800 metara iznad razine mora vrijeme je sada znanto toplije te se zelenilo više ne skriva tako stidljivo kao po ulicama La Paza.

Dok se prije dolaska Columba ovaj grad nazivao Chuquisaca, u periodu Španjolskog kraljevstva Sucre je preimenovan u Srebro (špa. La Plata). U to vrijeme grad postaje centar administrativne regije koja je obuhvatala i dijelove današnjeg Perua te koja je u vremenima prije nego što je Bolivija dobila svoje današnje ime nazivana Visoki Peru. U sljedećem povijesnom periodu grad se naziva po generalu Joseu Antoniju de Sucreu, heroju latinoameričkih ratova oslobođenja, drugom predsjedniku nezavisne Bolivije te bliskom prijatelju Simona Bolivara. Iako je Sucre u to vrijeme bio toliko važan da se okrunio naslovom glavnog grada novonastale države, on je tu istu titulu izgubio nakon što se nekih 10 godina poslije središte političke i ekonomske moći preselilo u sjeverne regije Oruro i La Paz, čija je ruda kositar tada na međunarodnom tržištu dosegla veću cijenu od Sucreovog srebra. Tokom ovih unutarnjih i međunarodnih previranja, zakonodavna i izvršna vlast preselit će u La Paz, ali će Sucre ipak, ponajviše u čast svog historijskog značaja, nastaviti služiti kao sjedište Vrhovnog suda, te mu se službeni status glavnog grada nikada neće oduzeti.


Gradska pijaca u Sucreu


Prvo mjesto koje posjećujemo nakon dolaska je gradska pijaca, za koju smo već prije čuli da je najljepša u cijeloj Boliviji. Kako je Sucre ustvari dosta blizu džungle, na pijaci nailazimo na mnoštvo voća sa kojim nismo upoznati te naručujemo jednu šaroliku kombinaciju sa malo sladoleda i puno šlaga. Pored nas je prava atmosfera odmora, te na istom mjestu u delicijama tropika uživaju i radnici i slučajni prolaznici. Nakon sladoleda nastavljamo dalje istraživati po gradu te poslije kraće šetnje stižemo do neke mini-tržnice srednjoklasnog karaktera, gdje nam na jednom od štandova prodavačice pričaju priču o vinu koje dolazi iz vinograda smještenog na više od 2.000 metara nadmorske visine. Pošto nas ova ideja brzo oduševljava, kušamo nekoliko sorti te odlučujemo kupiti jednu bocu.

Tada se penjemo na Recoletu, vrt i predvorje Franjevačkog samostana iz 17. stoljeća smješteno na brdu Churuquella, sa kojeg se prostire predivan pogled na grad. Ovdje pijemo vino te zajedno čitamo knjigu kratkih priča jednog poznatog pisca iz Kolumbije. Poslije nekoliko čaša te tek pet prijeđenih stranica, prilazi nam mladi par Bolivijanaca koji su naši vršnjaci. Momak koji se zove Juan mahanjem ruka inicira kontakt te hoda prema nama kako bi nas pitao da li možda čitamo Gabriela Marqueza. Nakon što oboje potvrdno klimamo glavom, Juan nam govori kako je to već znao te u nastavku pogađa i samu kratku priču koju smo u tom trenutku čitali. Iako knjigu ovih dana nisam uspio pronaći na policama svoje sobe u Mostaru, sjećam se da je priča koju smo čitali govorila o anđelu koji nikako nije mogao da poleti te tako ispuni ono što je smatrao svojom sudbinom. Priču smo najviše razumjeli zahvaljujući Juanu, koji nam je objasnio ideju koja se krila iza Marquezovog na trenutke premagičnog realizma.

Nakon toga svi četvero se upuštamo u mnoštvo životnih i političkih tema koje se tiču Bolivije, BiH, ali i nas samih, mladih ljudi u potrazi za nečim na ovom svijetu. Ubrzo saznajemo da je Juan pristalica a Alina protivnica nove vlade, te da je jedno novopečeni diplomac sa univerziteta dok drugo radi na recepciji hotela. Oboje su pripadnici naroda Kečua i neizmjerno su dragi. Večer završavamo druženjem u jednom kafiću, gdje nas naši novi drugari upoznaju sa napitcima od kvinoje i lanenog sjemena, koji nas nakon vina vraćaju u svijet trijeznih te pripremaju za dobar san.


Plakat nacionalne plinske kompanije sa autoboskog kolodvora u Sucreu. Na njemu predsjednik Evo Morales pali plin na šporetu neke žene uz poruku: Plin za sve Bolivijance. YPFB: Snaga koja transformira Boliviju


Za drugi dan u Sucreu preko fejsa dogovaramo druženje s Arturom, Meksičkim drugarom iz Čilea čije je ime već potpisano u jednom tekstu Prometeja te koji mi je najdraža osoba koju sam upoznao u staroj kući naselja Brazil. Arturo nam je stigao sa Visoravni, gdje je prije nekoliko dana odradio jedan od rituala u planinama. Za doručkom na pijaci tog jutra Arturo priča kako su ga vodiči u planini baš lijepo pazili jer je i sam ličio na njih pa su mislili da je Bolivijanac. Nama to što dolazimo iz BiH ništa ne vrijedi, bijelo lice ovdje je znak bogatstva, te nas jedan pijani slavljenik tog jutra proziva na osnovi da dolazimo iz zemlje koja mora da je poput Švicarske.

Poslije s Arturom idemo na brdo iznad grada, odakle s visine planiramo gledati proslavu dana nezavisnosti. Dok iščekivamo spektakl, ispijamo piva te pričamo o vremenima iz Santiaga, grada u kojem smo proteklih šest mjeseci zajedno preživjeli zimu unutar kuće bez funkcionalnog krova i grijanja uz pomoć čaja mate, jeftinog vina, te dosta zezancije. Taj dan, i toga se dobro sjećam, u vrijeme dok su zrakoplovci Bolivijske zračne službe letjeli u visine kako bi obilježili ovaj svečani datum, Arturo je u nekoliko navrata na svom mobitelu pustio pjesmu poznate bolivijske narodne pjevačice Judith Reyes, koja pod naslovom „Ne mogu ubiti Chea“ slavi čovjeka koji je svoj životni put završio u džungli ove zemlje. Nakon što pokraj nas prolazi nekoliko policajaca na motoru, koji su tu da čuvaju red i mir, polako se spuštamo se u grad, gdje se od jakog sunca visina skrivamo u bašti kafića čiji vlasnik postaje prva osoba na ovom proputovanju koja je osim za Bosnu čula i za Hercegovinu. Dok nam dijeli lokalno pivo Sucreňa Iván sa ponosom nabraja republike Jugoslavije koje je posjetio za vrijeme nekog drugog života, u ta davna vremena kada je on bio naših godina te kada je ta zemlja postojala.

Oko tri sata popodne nastavljamo šetnju gradom. Nakon što prolazimo kroz ogromno staro gradsko groblje, pod čijim visokim krošnjama još uvijek tražimo osvježenje, u jednom naselju nailazimo na narodnu feštu. Tu nas lokalci, nakon kratkog upoznavanja i koje šale, pozivaju da s njima krenemo na brda. Objašnjavaju nam kako danas narod, svako po svojoj procjeni, tamo nosi kamenja u nadi da će se zauzvrat osloboditi tereta nagomilanih grijeha. Od nas niko ne nosi ništa, te nas se skupi barem osmero i natrpa u mala bijela kola sa kojima krećemo direktno prema vrhu. Tamo malo gledamo procesiju, družimo se sa novim drugarima i drugaricama, te prihvaćamo nekoliko poziva na piće. Poslije toga se spuštamo u grad gdje se rastajemo od Artura, koji će sutra krenuti za Peru. Večeramo te se vraćamo u smještaj, gdje umorni očekujemo nastavak puta za Potosi, grad iz kojega je Sucreova aristokracija crpila rudu kojom je izgradila prvi glavni grad te mu dala njegovo ime i nadimak.


Igor Stipić, Prometej.ba