Putovanje na kraj svijeta

Putovanje u Boliviju bilo je ostvarenje našeg dugogodišnjeg životnog puta. Iako se desilo tijekom zimskog raspusta 2015., u našim maštanjima ono je počelo mnogo godina ranije. Iz današnje perspektive, ovaj put mi se čini kao rezultat niza životnih skretanja koji su – kao pri padu domina u nizu – spojeni putem leptirovog efekta. Prijava za Latinoameričke studije na Praškom univerzitetu napisana je u sjevernim predgrađima Čikaga 2012. godine. Pozitivan rezultat proslavljen je na cesti između dva sela u zapadnoj Hercegovini 2013. Školarina za studije sociologije u Čileu dobivena je u Češkoj 2014., te je sam plan puta napisan u jednoj sobi naselja Brazil u Santiagu dva mjeseca prije polaska. Mislim kako nas u Boliviju nije privuklo znanje koje smo na univerzitetu stekli o ovoj zemlji, nego upravo suprotno, nedostatak tog znanja. Drugim riječima, u Boliviju nas je privukla intriga koja proizlazi iz mistike nepoznatog, kao kada iz jake znatiželje želite da provjerite što se nalazi iza sljedećeg brda, pa onog narednog, i tako u nedogled.

U svakom slučaju, na ovaj put Mare i ja smo krenuli jednog julskog ponedjeljka 2015. godine. S kolodvora u Santiagu autobus je u 7 ujutro pošao put Arice, grada smještenog na samom sjeveru Čilea, tik uz granicu s Peruom. Ovaj dugi put odlična je prilika za upoznavanje zemlje u kojoj studiramo, ali također i za početak uživanja u univerzitetskim praznicima. Do naše sljedeće stanice prelazimo dionicu južnoameričke autoceste dugu 2,036 km, tokom koje pred našim očima mediteranski krajolik čileanske centralne doline polako prelazi u pustinju sjevera. Nakon što iza sebe ostavljamo Valparaiso, Coquimbo, Atacamu, Antofagastu i Tarapacu, sljedećeg dana u 13 sati stižemo u Aricu. U ovom užurbanom gradiću smještenom na obali Tihog okeana čekamo polazak busa za Boliviju, koji je predviđen za 22 sata. Vrijeme uglavnom provodimo šetajući po ulicama grada, te poslije u jednom kafiću odmaramo uz pivo. U 21 sat, kada stižemo na stanicu više nego spremni za nastavak puta, čeka nas iznenađenje. Tada mi vozač autobusa, koji je jutros na šalteru u funkciji prodavača prodavao karte, kaže: „Sad ćeš me sigurno htjeti udariti!“ Dok s čuđenjem razmišljam o toj formulaciji te slutim na zlo, pitam: „A zašto?“ Vozač mi objašnjava kako još uvijek nema dovoljno putnika za polazak te kako ćemo morati sačekati do sljedećeg jutra u 7 sati, kada bismo trebali krenuti dalje.

Iako nismo ushićeni razvojem situacije, Mare i ja nenadanu promjenu prihvaćamo kao sami dio putovanja te s vozačem i još jednim parom iz Bolivije dogovaramo spavanje u autobusu. Zbog ogromnog umora koji osjećamo nakon 43 sata putovanja, odlazak u svijet snova ne predstavlja nikakav problem. Istovremeno, potajno se radujem što ćemo put do La Paza prijeći po danu, jer to znači da ću kroz prozor autobusa moći razgledati nepoznati ambijent andske Visoravni (špa. Altiplano).


Mare na graničnom prijelazu Chungará (4,678 m n.v.)


Sljedeći dan u 7 sati, nakon što stigne još putnika, započinjemo 483 km dug put do La Paza. Dok napuštamo Aricu, iza sebe ostavljamo pustinjske pejzaže te se polako penjemo prema nebesima, do grada koji se nalazi 3,625 m iznad razine mora. Osim što nam visina donosi veliko ushićenje, ona istovremeno postaje i naša najveća briga. Oko 10:30 stižemo na granični prijelaz Chungará, koji se nalazi na 4,678 mnv. Pošto se ne osjećamo baš najbolje, iskorištavamo priliku dok vozač razgovara s graničnim službama te izlazimo van autobusa kako bismo došli do neke vrste zraka. Tu pored jedne od rampi kod dede kupujemo topli čaj od koke, za koji smo već prije puta čitali kako liječi bolest visine. Čaj nas malo smiruje te djelomično vraća osmijeh na lica. Tada krećemo u kratko istraživanje prostora u kojem se nalazimo, te fotkamo ambijent koji se prostire oko nas. Kad pređemo graničnu kontrolu, te se vratimo u autobus, primijetim kako vozač, ali i još nekoliko putnika, žvaču listove koke. Tada idem do njega te ga pitam ako može da nam proslijedi malo lišća da se i mi smirimo. Drago mu je čuti ovo molbu, te se čini ponosan zbog mog priznanja da za vitalno funkcioniranje na ovim visinama trebam to sveto lišće. Dok preuzimam šaku bilja te se udaljavam nazad do svog sjedišta, vozač dobacuje ženi iz prvog reda: „Vidiš, ovi znaju šta valja.“

Kako se kroz vrhove Kordiljera približavamo glavnom gradu, ispred nas se počinje uzdizati veličanstveni Illimani. Ova granitska planina, koja je dio andskog lanca Kraljevskih Kordiljera (6,438 m), posjeduje vrhove koji su prekriveni vječnim snijegom i ledom. U kulturi domorodačkog naroda Aymara Illimani se smatra najvećim duhom zaštitnikom grada te se nalazi na grbu La Paza. U dolinama oko grada obavljaju se obredna darivanja planine jer Illimani svojom vodom hrani usjeve te omogućuje život na ovim prostorima. Veza sa Illimanijem je takve naravi da su seljaci porast u temperaturama uzrokovane klimatskim zagrijavanjem u početku tumačili kao znak njegove ljutnje i ozlojeđenosti. Mitovi oko planine su toliko jaki da se kaže kako je nemoguće pobjeći čarima Illimani. Vjeruje se kako planina posjeduje magičnu silu koja sebi privlači avione i helikoptere, te kako u jednoj od njenih špilja živi vrag hladnoće koji tu drži zaleđene planinare. Godine 1898. britanski penjač William Martin Conway i dva talijanska vodiča, J.A. Maquignaz i L. Pellissier, izveli su prvi zabilježeni uspon na vrh planine. Ipak, kako su tokom uspona pronašli komad užeta domorodačkog naroda Aymara na više od 6,000 m, mogućnost ranijeg uspona se ne može u potpunosti odbaciti. Dok se tako polako šuljamo kroz Ande, ovaj veličanstveni i mitovima ispunjen svijet koji je istovremeno privlačan i nepristupačan, prekrasan i surov, izvor života i smrti, kroz prozor autobusa zamišljen gledam prema skrivenoj zemlji, koja me poziva za nastavak puta kroz njenu prirodu, gradove, ljude, prošlost i sadašnjost.


Nastavit će se. U drugom dijelu: Kuća demokracije


Igor Stipić, Prometej.ba