Autor: Adnan Učambarlić, KOSMO

Prošlo je 20 godina od potpisivanja daytonskog mirovnog sporazuma, 20 godina mira u ratom poharanim područjima BiH. Na prvi se pogled čini kako se puno postiglo po pitanju napretka i suživota nekadašnjih zaraćenih strana. No, da li je zaista tako?

Našu priču iz BiH počinjemo u Srebrenici. Bliži se dvadesetogodišnjica najveće tragedije rata u Bosni – srebreničkog genocida, u kojem je poginulo više od 8 tisuća ljudi.

FK Guber – model suživota i tolerancije

FK Guber, nogometni klub iz Srebrenice, vrijedi kao pionir poslijeratne multietničnosti. Već od osnivanja kluba u njemu rame uz rame igraju Srbi i Bošnjaci. Samir Mujičić je godinama bio igrač Gubera i danas trenira pionire i kadete. „Situacija je danas sasvim normalna. Srbi i Bošnjaci žive zajedno bez ikakvih problema. Problema ima s poslom. Ponajviše se odseljavaju mladi. U timu ima svih nacionalnosti. Igrači zajedno idu u izlaske, nema svađe i napetosti među njima“, priča nam Samir.

Oharam Mančić radi kao zavarivač i čini štogod može kako bi opstao. Kaže kako je tijekom cijelog rata i poslije bio ovdje. „Ja sam također Srebrenicu branio i pomogao osloboditi.“ Danas je situacija dobra. Ali takva će ostati, dok god političari ponovno ne dadnu zeleno svjetlo za pogoršavanje odnosa. Nama preostaje samo iščekivati, što će ih nekad opet spopasti“, smatra Mančić.

Izvor fotografije:http://i.ytimg.com/vi/XlkpyCwhndw/maxresdefault.jp...

Djeca iz Srebrenice kod pape Franje

Pored FK Gubera svijetao primjer predstavlja i dječji zbor Superar iz Srebrenice. Superar Srebrenica je jedan europski pokret, kroz koji djeca mogu upoznati značenje i ljepotu zajedničkog izvođenja i stvaranja glazbe, objašnjava nam Ismar Porić, koordinator zbora. Radi se o jednom multietničkom projektu pomirenja, prijateljstva i tolerancije. Superar Bosna organizira glazbenu nastavu kao i različite sate pouke sviranju različitih glazbenih instrumenata, zborskom pjevanju i plesu, ali i učenje stranih jezika. Zbor je nastao 2012. uz pomoć austrijske organizacije „Seljaci pomažu seljacima“ (BHB) i trenutno broji 220ero djece iz Srebrenice, Bratunca, Potočara i Skelana. Nedavno je zbor sudjelovao u programu papinog posjeta Sarajevu, a krajem kolovoza će pjevati i pred Angelom Merkel. „Nijednom nije bilo problema s roditeljima. Nepovjerenja je ipak bilo. U Srebrenici je bilo mnogih projekata, koji nisu bili motivirani poštenjem. No, danas imamo punu podršku roditelja“, kaže nam Porić.

Izvor fotografije: http://stmedia.startribune.com/

Ljudi njeguju kontakte, zaljubljuju se, žene

Tradicionalni restoran u vlasništvu Omera Spahića nalazi se direktno u srcu srebreničke tržnice i vjerojatno je najstariji u gradu. Postoji još od 1962. Bez prekida je radio do 1992, kada je Omer zbog rata s obitelji pobjegao iz Srebrenice. „Da nisam pobjegao, bio bih dolje, u Potočarima“, kaže, pri tom misleći na memorijalni centar s tisućama bijelih nišana s imenima žrtava iz Srebrenice. Godine 1999. vratio se u Srebrenicu, a 2001. ponovno otvorio svoj restoran.

„Dolaze mi i Srbi i Bošnjaci i Romi. Suživot je ovdje lako moguć, ali samo među običnim smrtnicima. Političari čuvaju svoje privilegije i nastoje prikriti tu činjenicu. Ja sam ovdje usred trga, i kad bi negdje bilo problema, ja bih sigurno čuo nešto o tome. Ovdje se ljudi sreću i druže, žene se, zaljubljuju se. Sjede u kafićima s onim što imaju. Ali mnogo nemaju ni jedni ni drugi“, priča Spahić.

Izvor fotografije: http://cdn.neonsky.com/4f8db3ca2e436/images/sreb020-1.jpg

Tuga u Potočarima

Nakon razgovora sa Spahićem idemo dalje do spomen-obilježja u Potočarima. Unatoč prekrasnom lipanjskom danu veo tuge i boli je gotovo opipljiv. Nijedan od malobrojnih posjetitelja ovdje nije bio spreman za razgovor. Svi su ovdje došli pod teretom vlastite boli.Suvenirnica nasuprot spomen-obilježja potvrđuje nam stajališta našeg ranijeg sugovornika. Ovakva mjesta danas postoje nažalost prije svega zbog ožiljaka i tragedija ljudi iz Srebrenice. Gosti u Srebrenicu dolaze isključivo zbogmjesta sjećanja i poratnih spomenika, i za stanovništvo je to jedna od rijetkih prilika da zarade malo hitno potrebnog novca.

Ipak je posjeta Srebrenici na svjetlo iznijela i čitav niz pozitivnih stvari. Stanovnici Srebrenice oduvijek su živjeli zajedno i to ponovno čine i danas, to je za njih jedini put do preživljavanja u ovoj regiji, u kojoj jedva da ima posla i mogućnosti da se nešto zaradi. I oni sami kažu, da nikada nisu imali probleme jedni s drugima, da se nisu umiješali političari i pokušali potpaliti vatru. Ako to može Srebrenica, zašto ju ne bi mogao oponašati i ostatak Bosne i Hercegovine?

S njemačkog preveo MarijanOršolić

Izvor: http://www.kosmo.at/bosnien-20-jahre-nach-dayton/