Kao i svi, preko medija sam pratio borbu radnika za spašavanje Dite. Godinama ispiranog mozga, kao i svi, bio sam ubijeđen da Dita ne može opstati jer je zastarjela, „ruski dionasaurus“, preglomazna i nekonkurentna. I onda se, u toj fantastično izgrađenoj konstrukciji u našim glavama, pojave Emina Busuladžić i radnici Dite koji su u štrajku godinama. U međuvremenu dođem do podataka da je kombinat SodaSo imao 30.000 zaposlenih prije rata, što mi samo pojača uvjerenje o „ruskim dinosaurima“, prevelikim i nekonkurentnim da bi opstali. Vjerujući dugogodišnjem ispiranju mozga, skeptičan sam bio i kada se Dita pokrenula, vjerujući da iz starta od toga nema ništa. Poštivao sam borbu radnika, ali vjerujući da se bore za unaprijed propalu stvar.

I onda dođem do jednog meni tada nevjerojatnog podatka. Vezano za svoju struku istraživao sam o „IG Farben“, njemačkom kemijskom koncernu iz 30-ih i 40-ih godina. Saveznici su poslije Drugoga svjetskog rata rasformirali IG Farben na sastavne komponente. Iz IG Farbenovog postrojenja u Ludwigshafenu na inicijativu kemičara Carla Wurstera 1952. godine pokrenut je 'Badische anilin und soda fabric' - BASF (Ba-Es-Ef ispravno čitajući). BASF je danas izrastao u najvećeg svjetskog kemijskog giganta. Ovaj koncern posjeduje imovinu u vrijednosti 71 milijarde dolara, zapošljava 113.000 ljudi, a njegovo matično postrojenje veće je od Tuzle!

Renesansa u mojoj glavi. Buđenje. Shvatam da su nas LAGALI i to godinama! Naše firme nisu bile prevelike da bi opstale. Kako Dita može biti prevelika da bi opstala kada je čitav kombinat SodaSo bio manji od BASF-a?! Nikako! To je bila samo priča da se pokrade i opljačka Dita!

Još jednom sam sličnu transformaciju doživio negdje sredinom 2000-ih kad je Nenad Stazić, zastupnik SDP-a u Hrvatskom saboru, optužio Ivu Sanadera da je kriminalac. Razmišljao sam: „Jesam SDP-ovac, ali daj pa stvarno pretjeruje sad“. Kad ono...

Shvatajući da je priča o Diti sasvim drugačija nego sam mislio, krenem u istraživanje i pronađem na stranicama akcije „Ja sam muzej“ gospođu Eminu Busuladžić, najstariju radnicu Dite i velikog borca za spas ove fabrike. Gledajući taj video i ono što je Minka rekla, odlučim uraditi intervju s njom. Pronađem je na facebooku, javim se, na moje veliko oduševljenje pristane na intervju. Zbog spleta okolnosti više puta odgodimo intervju, ali ga napravimo.

Od tad sam emotivno vezan za Ditu, njene radnike i njihovu priču. Svakako je pomogla i toplina i jednostavnost gospođe Emine. Intervju smo uradili u njezinoj kući. Na snimku intervjua prve snimljene riječi su: „Jesi gladan? Hoćeš ručat nešto. Evo ručak je gotov.“ Brzo sam se „udomaćio“ pa je sljedeći naš susret započeo riječima: „Hajde ulazi. Čekaj samo da stavim zube da me se ne prepadneš.“

U međuvremenu preko Minke upoznam i Alena Hamana, urednika portala Front Slobode koji je vodio online kampanju podrške Diti. U subotu 12.12.2015. čujem se s Alenom koji predloži ovako: „Minka radi večeras. Da je pitam da je odvezemo na posao i usput svratimo u Ditu?“ Rado se složim, teta Minka se naravno složi. Vrata Dite su uvijek bila otvorena. Pitam Alena otkud da Minka radi od 7 navečer? Kaže mi da pokreću proizvodnju praškastih deterdženata. Svi će biti tamo, ali da nikome ne javljam.

Naravno, nisam mogao odoliti. Nekim prijateljima sam odmah javio vijest, ali s onom našom čuvenom rečenicom: „Ne govori nikome.“ I naravno, neke mame su odmah saznale vijesti i obećale kupovati Ditin deterdžent.

Sačekam Alena i Minku kod Omege, ulazim njima u auto, pozdravljamo se i pravac Dita. Minka kao mama Dite; ubundana, kapica na glavi, auto pun hrane; njen domaći ajvar je glavna delikatesa. Priča mi kako radnici dobar grah kuhaju: „Mora bit ukusan kad ga je puno, veliki lonac. Kad kuhaju, ja kod njih idem na grah.“ Moj prvi dolazak u Ditu, a Ditu vidio nisam. Magla je nezapamćena. Iz auta se asfalt ne vidi. Minka priča kako ponovo lopovi naručeno kruže oko Dite, pokušavaju uništiti parovod. Sama priznaje: „Ja da uhvatim takvog čovjeka, nisam sigurna šta bih mu napravila.“

Ulazimo u krug fabrike, naziru se obrisi fabrike kroz maglu. Tri psa nam trče u susret. Glavna ekipa u Diti. Parkiramo se, izlazimo s vrećicama i ulazimo u fabriku. Ogromna prostorija puna cijevi i spremnika. Nisam tehnolog niti mašinac, ne razumijem ništa. Odmah idemo do glavne kontrolne table koja je u prostoriji do ove, odvojena staklom. Par radnika je tu, sve je izgleda pogašeno. Upoznajemo se. Pitam ih da napravim par slika; „Samo slikaj momak“. Radnici se zafrkavaju. Jedan radnik dolazi i govori: „Hranio sam cuke“. Drugi zafrkavaju: „Ako ih bude hranio kao i sebe, samo će koža na njima ostat.“ Atmosfera je pozitivna.

(Emina Busuladžić i radnici u glavnoj kontrolnoj sobi)


(Glavna kontrolna tabla)


(Pogled iz glavne kontrolne sobe na postrojenje)

Provodi me Minka kroz fabriku, pokazuje mi sve ono o čemu mi je u intervjuu govorila. Na zidovima se vide tragovi blata i vode. Pozadina glavne kontrolne table je bila počela trunuti zbog vlage. Pokazuje mi gdje je tehnički direktor isjekao strehe da bi fabrika prokisla i propala. Po stropu se vide tragovi vode. Objašnjava mi kako je sve bilo plješnjivo i puno gljiva kada su ponovo ušli u fabriku. Da je prošlo još samo par mjeseci, Dita bi propala u nepovrat. Sve su to morali očistiti zajedno s volonterima, svaki spoj provjeriti, a glavna kontrolna tabla ima na tisuće spojeva, osigurača i kablova. Veliku nadu i moralno zadovoljstvo kod radnika budi vijest da je počelo suđenje bivšem direktoru Šahmanoviću zbog kriminala u Diti i izvlačenja kapitala u korist Lore. „Eksperti“ su procijenili kako je potrebno 250.000 maraka da se Dita pokrene, a radnici su je oživjeli bez marke.

Nakon nekog vremena odlazim s Minkom u laboratorij. Laboratorij je poveća prostorija sa nekoliko velikih laboratorijskih stolova pretrpanih uzorcima. Nalazi se iznad proizvodne hale i u njega se ulazi kružnim stepenicama.Još uvijek nema grijanje. Nemaju više cijevi i nemaju radijatora. Hladno je kao i napolju. Tu su još četiri radnice, laboranti. Promatram bočice i natpise na njima. Nema čega nema. Uzorci Ditinih proizvoda, uzorci mirisa i raznih supstanci. Odmah sam zapazio šest ormara od poda do plafona, s Ditinim proizvodima. Svaki proizvod po jedno pakiranje. Šest prepunih ormara. Dita ima preko 200 licenciranih vlastitih proizvoda. Odmah vidim neke kutije s arapskim pismom. Izvoz za arapske zemlje. Dok slikam proizvode, šalim se: „Da ne bude ovo industrijska špijunaža?“ Teta Minka odvraća: „Ne sikiraj se. Za to je pravnik bio zadužen.“ Ranije mi je pričala kako je Ditin pravnik pokrao recepture i prodao ih.

(uzorci četiri varijante 3De-a: narandža, aloa vera, jabuka i limun)

Bilo je tu i nekih iskrica među radnicama u laboratoriju, ali ništa čudno. Kad se radi, mora biti i trzavica, kao i u svakom kolektivu. Zabrinuti su da ne bi negativna slika otišla iz Dite jer sam ja to vidio. Govorim im da se ne sikiraju za mene. Minka im govori: „Ne znate vi u kakvim sam ja go**ima; Koliko tužbi imam; Koliko puta sam bila u sudu, tužilaštvu i SUP-u.“ Pričam s Minkom kako se iz djetinjstva 90-ih sjećam nekih od proizvoda s polica. Objašnjava mi kad su šta proizvodili. Jedna radnica pjeva čitavo vrijeme, govori: „Da ne pjevam, ja bih davno pukla.“ Pričaju mi kako su „otišli u materinu“ za ove četiri godine kako nije bilo proizvodnje, izgubili kondiciju i rutinu. Radnica priča kako je došla autobusom, ali joj je bilo nezgodno po magli pješke dalje do Dite. Šofer je čuo njezin razgovor s kolegom preko mobitela, pitao je: „Gdje ćete vi?“ - „U Ditu.“ - „Zar radite?“ - „Radimo.“ - „Ja ću vas otpratit!“ Ljudi uvijek ima.

Počinje neka buka. Laborantice idu do prozora laboratorija. Minka me zove - „Pokrećemo proizvodnju! Hajde dole sa mnom da vidiš.“ Kružnim stepenicama silazimo do proizvodnje. Razmišljam koliko je puta u ovih 39 godina Minka prošla tim stepenicama. Ulazeći u laboratorij uhvatio sam sliku proizvodne hale. Zbog lošeg mobitela i osvjetljenja, ali i samog izgleda hale, sad kada gledam sliku izgleda mi kao Borg kocka.

Nekoliko radnika je tu, otvaraju ventile, sve tutnji, dovikujemo se, kreće para, šišti. Naglo se sve satreslo i buka je prestala. Fabrika je ponovo stala. Imaju velikih problema. Čitava fabrika bila je namjerno ostavljena da prokisne i propadne. Alen kasnije komentira - „Sve ono stoji samo na ljudskoj volji.“ Dok radnici otklanjaju kvarove, sjećam se priča kako su svaku cijev morali ponovo variti i krpiti. Vanjski parovod je bio pokraden, unutrašnji je istrunuo. Zato je i trajalo toliko dugo. Na jednom zidu je veliki grb „SodaSo 1977.-1997.“. Prvih 20 godina. Razmišljam o čuvenoj direktorici Džani Fišći koju mi je Minka spominjala u intervjuu. Razgovaram s Minkom: „Da nije bilo ovog prokletog rata do sad bi dvije Dite imali.“ - „Nije rat uništio kombinat, već kriminalci poslije rata“, odgovara mi.

Dogovaraju i izvoz za Mađarsku, ako sam dobro čuo. Ranije je planiran izvoz u Crnu Goru i Kosovo. Mislio sam da je proizvodnja tajna zato da se ne bi „prerano radovali“, ako nešto pođe po zlu. Međutim, problem je druge prirode. „Nanjušivši“ da se Dita spremna na pokretanje proizvodnje, konkurencija je sve druge deterdžente dala na akciju i sniženja, da ih ljudi kupe kako ne bi kupovali Ditine. Radnici se boje sabotaže. Meni sve to zvuči jako pozitivno jer se konkurencija BOJI Dite. Minka govori - „Krijemo se kao zmija noge.“ Zato rade po noći, zato je dogovor da se još uvijek ništa ne objavljuje. Kad izađe prvi šleper iz kruga fabrike, zvat će sve medije, novinare i reportere.

Kvar je ubrzo otklonjen. Ponovo pokušavaju pokrenuti fabriku. Kreće buka i tutnjanje, para se ponovno vraća u pogone šušteći. Izgleda da je ovoga puta sve uredu. Počinju se širiti mirisi proizvodnje. Minka mi govori: „To je to! Kad se mazut zapali! Vruć zrak je krenuo kroz toranj.“ DITA JE OŽIVJELA!

U tom trenutku svi tamo zajedno mogli smo se zagrlit i početi plakat od sreće. I sad kad pišem nije mi svejedno koliko je to emotivan trenutak bio. Oči su same zasuzile gledajući svu silu Dite u pogonu. Kroz glavu su prolazile slike radničke borbe, zlatnog doba Dite i kombinata SodaSo, Džane Fišće... svega. Emocije su još jače jer smo svi svjesni što su sve ovi ljudi prošli da bi došli do ovog trenutka. Godine štrajka, čuvanje Dite po najgoroj hladnoći, marširanje pješke u Orašje po snijegu, onolike tužbe, izdaje i prevare. Ali vrijedilo je za ovaj trenutak.

Mislio sam da je Dita samo to što se vidi iz glavne kontrolne sobe. Veliko mi je iznenađenje bilo kada su nas Minka i radnici poveli „na toranj“. Industrijski lift se polako uspinje šest razina. Svaka razina je jedna etapa proizvodnje. Objašnjavaju mi kako je niz lift tekla voda kao vodopad. Vide se tragovi vode i natrula armatura. Uspinjali smo se zapravo na onaj najviši dio Dite koji se vidi izvana. Govori nam Minka: „Sad ćemo gore neke jako obradovat.“ Izlazimo iz lifta. Prostorija je veličine kao i prva razina. Na sredini se nalazi nešto što meni izgleda kao velika kupola od metala oko koje se nalaze cijevi. Odlazimo u radničku kabinu. Smijeh, grljenje, pozdravljanje i upoznavanje s moje strane. Jedini sam „novak“ tu. Upoznajem se s radnicima govoreći: „Poštovanje“, jer stvarno osjećam veliko poštovanje prema tim ljudima.

Oko kupole šišti para na ventilima. Zvoni telefon u radničkoj kabini, izgleda da je došla naredba: „Puštaj“. Radnici otvaraju ventile. Jedan od radnika otvara prozorčić na kupoli, pokazuje nam unutrašnjost. Vidi se ogromna rupa, kroz cijelu fabriku, promjera više metara. To je čuveni toranj. Na vrhu su cijevi kroz koje koje pod tlakom dolazi smjesa supstanci koja se ubrizgava u toranj. Tornjem kruži topli zrak koji suši čestice i nastaje deterdžent; predprašak iz kojeg doradom nastaje finalni proizvod. Gledamo kako iz cijevi kreće šištati tekućina koja postaje predprašak Arix Tenza, padajući dolje kao pahuljice snijega. Ponosno nam objašnjavaju kako jedino Dita ima toranj. Svi ostali samo mehanički miješaju smjesu, bez sušenja u tornju. Zato je Ditin deteržent najkvalitetniji i najlakši.

Deterdžent sušeći se pada na dno tornja do prve razine gdje se hladi i zatim vraća opet na šestu razinu do silosa iz kojih će ići na doradu - dodavanje mirisa i enzima. Tad nastaje finalni proizvod, čuveni Arix Tenzo. Vode nas do trake na kojoj prve količine predpraška idu do silosa. Sijalica ne radi. U polumraku dva radnika rukama prolaze po traci s praškom. Uzimaju ga u ruke, „miluju ga“. Slikamo ih s deterdžentom. Radnik nam pun emocija govori: „Evo! A kažu: 'Dita ne može radit.' Evo! Suze same teku! Dvadeset godina nismo bolji deterdžent napravili. Ko' snijeg bijel. Evo!“

I sami se „igramo“ s deterdžentom, slikamo se, gledamo silose kako se pune dok fabrika tutnji u punom pogonu. Osjeti se miris praška na cijeloj razini. Uzimaju uzorak za analizu kvalitete koja će biti presudna. Minka odlazi u laboratoriju napraviti analizu dok smo se Alen i ja zadržali s radnicima na tornju još neko vrijeme. Sijalica se u jednom trenutku sama upalila. Radnik nam govori: „Ima onaj gore da upali svjetlo.“ Pričaju nam kako su počeli raditi. Još se na podu nalaze tragovi prve radničke kabine s par kvadrata. Sve su to veterani Dite. Suglasni su da je Džana Fišća bila najbolja direktorica. Alen iznosi podatak da je Džana 1989. proglašena za najboljeg menadžera Jugoslavije. Jedan od radnika govori: „Imamo Minku i nedamo je nikome. Ti Minka radi svoj posao, mi stojimo iza tebe. Nas 15 demobilisanih boraca je iza tebe. Niko te ne smije pipnut.“

U međuvremenu se pojavljuje par tehničkih problema koje brzo rješavaju, propuhujući cijevi vodom pod tlakom. Objašnjavaju nam da su tri cijevi u tornju za proizvodnju, a tri kao rezerva. Proizvodnja teče nesmetano. Silazimo ponovno do prve razine. Spuštajući se objašnjavaju mi šta je na kojoj razini, s koje razine idu supstance, gdje se vrši dorada. Na prvoj razini ponovno zatičemo istu scenu - dva radnika kraj trake s praškom. Kontrolna soba je u punom životu. Svi nestrpljivo čekamo rezultate analize dok radnici prate proizvodnju. Ubrzo se Minka vraća iz laboratorija, odlučna kao i uvijek, nasmijana, s listom papira u ruci. Okupljaju se oko nje, gledaju rezultate analize - kvaliteta je VRHUNSKA, kao u najboljim danima Dite!

USPJELI SU ! ! !

"Plamene zore bude me iz sna
Fabrička jutra, dim iz dimnjaka
Pesma se ori, mladi radnici
Čelična jutra, hitam fabrici.

Drugovi moji, radni, veseli
Bicikle voze, ponositi svi
Drugovi moji, radni, veseli
Pobede nove nosićemo mi."

P.S. Dok smo bili na tornju radnici su ispirali jednu od cijevi kojom dolazi tekući deterdžent. Tekuća masa se stvrdnula na podu i ja sam nepazeći ugazio u nju. Sutradan ujutro kad sam uzeo da operem cipele, fakat je mirisalo bijelo.

Autor: Dino Šakanović Prometej.ba

Posvećeno RADNICIMA DITE