Svijet se i dalje vrti

Ilustracija: QUINO AL / KATIE MARTIN / THE ATLANTIC

Prethodno: Kako korona lomi i one koje ne ubija

Još od kada smo se uselili u našu kuću u Arnhemu – ima tome ravno 25 ljeta – najljepši njen dio mi je stražnji vrt. Doduše, ima ona još prednosti: u gradu si biciklom začas u centru, a opet si malo skrajnut; na kraju reda sličnih kuća, pa imaš malo više slobode i prostora; i, veoma važno, ta “starica” iz dvadesetih godina 20. stoljeća se nalazi u podnožju najvećeg – da ne kažem jedinog – brežuljka u Gradu. “Visok” je cijelih 80 metara! Cijela ta četvrt, Kozji kamp, sagrađena je početkom 20. vijeka, i malo me podsjeća na Bistrik, u kome sam kao student dvije godine stanovao, i to u zgradi stare željezničke stanice sa čijeg platoa “puca” prelijep vidik na Sarajevo.

Rekoh, taj prostrani stražnji vrt mi je odmah zapao u oko. Jest, trebalo ga je temeljito preurediti – ograditi, popločati, posijati cvijeće i travu – ali se odmah vidjelo da tu ima potencijala. Mnogi su nas nagovarali da se odselimo odatle – šta će nam ta stara kućerina?! – ali mi smo, i zbog tog vrta, tvrdoglavo ostajali pri svome: ovo je, i samo ovo, naša kuća u Holandiji.

* * *

Ta mi naša tvrdoglavost ovih dana i sedmica u karantinu često pada na pamet. Tih lijepih, zelenih dvjestotinjak kvadrata zelenila sa starim hrastom u uglu nam je sad, u vrijeme ograničenog kretanja, zlata vrijedno.

Baš sinoć pričam s rodicom u Mostaru. Ona i muž na najvišem, sedmom spratu u centru grada, bez lifta, balkona i terase! Na pitanje kako se snalaze odgovara da, ah, deveraju, i ispriča mi ovaj vic, to jest situaciju. Priznajem, mrvu ću ga prilagodit, ali evo, mild version glasi ovako:

Nakon tri mjeseca sa ženom u karantinu, muž napokon izlazi iz kuće i ronca: “K’o mi još jednom spomene onu stvar i suho meso, razbiću ga k’o zvečku!”

(Mostarski) duh je naprosto nenadjebiv!

* * *

A da su vremena veoma teška govori i jučerašnji (petak, 27. mart) broj žrtava od korone u Holandiji: 112 mrtvih u samo 24 sata! Doduše, u Italiji je u isto vrijeme na vječna lovišta otišlo skoro deset puta više ljudi (ako se ne varam: 912), ali to nam nije nikakva utjeha.

Nadam se da će to napokon urazumiti Holanđane. Tradicionalno neskloni autoritetima, oni su prošlog vikenda, protivno svim savjetima i uputama vlade, masovno izašli na ulice, plaže i parkove. Slave ljudi dolazak proljeća…

I ne ponašaju se, kako bi se možda moglo očekivati, samo mladi tako. Evo jednog primjera: sin i ja se prošle subote vozimo do garaže da nam vulkanizer promijeni gume. Taman prolazimo kraj apoteke u kvartu, kad ugledasmo četiri bapca. Svi garant preko sedam “banki”. Teatralno se rastaju, grle, cmaču. Kakvo crno rastojanje od (najmanje) 1,5 metra, kakve mjere opreza. I to, ponavljam, pred vratima ljekarne!

Ponukana takvim ponašanjem, vlada je sredinom sedmice pooštrila mjere: zabranila i (do sada dozvoljene) skupove do stotinu ljudi; gradonačelnicima dala ovlasti da zatvore pijace, trgove i slična mjesta okupljanja ako vide da se ljudi ne pridržavaju propisanih mjera; uvela žestoke kazne za prekršitelje antikoronskih pravila ponašanja; i, na koncu, donijela jedno novo pravilo: ako se jedan član domaćinstva razboli, ni ostalima nema izlaska iz kuće!

U prenapučenoj Holandiji danas je na velikoj kušnji i solidarnost. Iako je u početku bilo manjih trzavica – neke poluprazne bolnice na sjeveru su se isprva nećkale da prime pacijente sa juga – vlada ih je brzo uvjerila u nužnost međusobne saradnje. Jer, šta ako se za par sedmica žarište na jugu stiša, a bukne ono na sjeveru? Ko će onda njima pomoći? Argument je brzo djelovao i tvrdoglavi “sjevernjaci” su napokon otvorili vrata bolesnim "južnjacima".

* * *

U ovim vremenima često pomišljam na jednu izreku čuvene četrnaestice Johana Krojfa: Ieder nadeel heeft zijn voordeel. Svaka loša stvar ima i svoju dobru stranu. Naime, u skoro dvije godine bolovanja i, docnije, oporavka svikao sam na ograničeno kretanje. Uostalom, ostao sam bez noge! Puno sam boravio između četiri zida, pa mi sad to uopšte ne pada teško. Čitam, pišem, prevodim. Dok nam ne “odrežu” lockdown, D. i ja svako popodne prošetamo obližnjim parkom. Popijemo kafu u vrtu rascvjetalom. Odgledamo, uz čašicu za krvotok, film na Netflixu. Ima i lošijih stvari u životu, zar ne? Koliki bi uznik iz Den Haga ruku dao za jedan takav dan!

No, najviše me boli što se, kao rizična grupa, ne mogu viđati sa unučicom. Pa joj svako malo šaljem pozdrave i poljupce preko ekrančića. Ali i to će, valjda proći. Predeverao sam sve: i rat, i tešku bolest, pa ću valjda i ovo. Sve što te ne slomije…

Šteta samo silnog pomrlog svijeta. Ko zna koliko će ih još, u ovom ludom, nevidljivom požaru, zauvijek nestati?

* * *

Iz zavičaja još uvijek stižu loše vijesti. I tamo se povećava broj zaraženih. Jedan čovjek je umro, a više ih se nalazi na intenzivnoj njezi u bolnicama u Konjicu, Sarajevu i Mostaru.

Ironija sudbine je što su svi oni, bar koliko ja znam, zaraženi na proslavi jubileja fabrike namjenske industrije “Igman”. Jer, ta fabrika je još od svog osnivanja prava konjička majka. Čak i sada, kad je industrija u BiH mnogo slabija nego prije rata, u njoj radi preko hiljadu ljudi. A nekad je zapošljavala bezmalo pola Konjica! I ne samo to: u nju su pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća dolazili ljudi iz cijele Jugoslavije: metalci, tehnički crtači, inžinjeri… Bilo je tu Slovenaca i Slavonaca, Mađara i Srbijanaca, Makedonaca i Dalmatinaca… Samo u mom komšiluku, u novim zgradama kraj pijace (da li se i danas tako zovu?), u doba mog djetinjstva su stanovale Utroše, Čolići, Bertolani, Mesići, Gaćići, Živkovići, Milovančevići, Tolimiri – mala mapa bivše države!

Eh, bila su to sasvim druga vremena. Ne pamtim da se iko ikad s nekim posvađao na nacionalnoj osnovi. To je tada, barem u mom komšiluku, bilo nezamislivo.

* * *

U petak emitovana zadnja emisija najpopularnijeg holandskog talk-show-a De Wereld Draait Door (Svijet se okreće). Nakon punih petnaest godina emitovanja voditelj Matthijs van Nieuwkerk odlučio da “okači mikrofon o klin”. Redakcija je bila pretrpana pismima gledalaca s molbom da Matthijs zbog krize nastavi s emitovanjem šoua. Ali, popularni voditelj je ostao pri ranije donešenoj odluci.

Svijet se i dalje vrti, s koronom ili bez nje, zar ne?

* * *

Svakog dana napravim malu šetnju kvartom. Hmmm, malu… Za moju protezu tih skoro 2 km možda i nije tako malo. Hodajući, uvijek sam dobro koncentrisan, Malo posrtanje, povlačenje cipelom s protezom o asvalt, i eto pada! Meni je nemoguće “amortiziranje” posrtanja koljenom. Jer ga, naprosto, nemam.

Prije sam se uvijek tješio: ako padnem, naići će valjda neko i pomoći mi da se osovim. A sad nema ko. Puste ulice. Prepala se raja, očito. Napokon. Ne kaže narod džaba: lijepi strah.

* * *

D. čavrlja s prijateljicom, Slavonkom. Ova je prava feest beest, cura za fešte, i još se uvijek nada da će “sve ovo proći za 3-4 sedmice”. U junu bi trebala u zavičaj, na proslavu godišnjice mature. Realist u meni se zlurado cereka: optimizam, ili iluzionizam? Jer, samo juče je u Holandiji umrlo sto trideset i dvoje ljudi.

Ja sam ovakav rulet prošao devedesetih, u Konjicu. Tada je u još ogoljelijem, surovijem obliku bilo isto:

“Kao da smo tačke na pikado meti. Koja će tačka pri sledećem bacanju biti pogođena? Igra se nastavlja. Ili je to čudna vrsta ruskog ruleta, a prst na obaraču nije moj […] Uloga tačke na meti gotovo da mi je poništila uobičajenu brigu za život. Lakše shvatam da je bivanje u telu, moj život – kao zvezdica koja se u mnoštvu javi ponekad kad protrljam oči, negde između kapaka i zenica. Sad je ima – sad je nema. I što bolje to shvatim biće mi lakše... da postojim bez težine imperativa življenja, koji pritiska i sam život čini težim. Kao da shvatam da je svaki tren dar, a njih već imam dovoljno. To valja prihvatiti. Jednostavno je i lako. Onda nema mesta strahu.”

(Vladan Jovanović, Izvještaj o stanju na klinici)

* * *

Posljednje dvije-tri sedmice mrtva trka za dodatnim krevetima na odjelima za intenzivnu njegu. Holandija ih imala samo 7 na 100 000 stanovnika, a Njemačka 34! Sad Vlada na sve moguće načine nastoji da taj broj podigne na 2 400. Ko zna hoće li i to biti dovoljno? Srećom, u pomoć priskaču Nijemci. Nude slobodne krevete. Prva dva pacijenta sa juga Zemlje juče otišla u bolnicu u Munsteru. Lijepo. Ako se sad nećemo pomagati…

Ali, zadnjih dana traje velika velika povika na Zemlju Lala i Kanala upravo zbog nedostatka solidarnosti! Premijer Rutte, naime, uporno odbija da pristane na dodatno “odvrtanje slavine” i vanrednu novčanu pomoć ugroženim članicama EU na jugu Evrope. Rutte se pravda da se u tu svrhu već izvaja dovoljno novca i da te zemlje već jednom moraju naučiti da stoje na “sopstvenim nogama”. U kuloarima se govorka kako bi Italija, Španija i neke druge zemlje u tim zahtjevima mogli priheftati i stvari koje nemaju nikakve veze s koronom, nego s njihovim posrnulim ekonomijama.

Ja ovako mislim: naravno da ljudima treba pomoći, i to mnogo više nego u normalnim okolnostima. To bi bogatije zemlje sa sjevera Starog kontinenta i same morale znati. Ali, izgleda mi da se neke zemlje Evropske unije – mislim na one sa izrazito populističkim političkim predznakom – sjete samo kad im treba pomoć. Gluhe su, međutim, na sva upozorenja iste kad je u pitanju učinkovita borba protiv ksenofobije i (ekstremne) desnice.

Dakle, ona stara priča o cvrčku i mravu (ni) ovdje nije tako jednostavna.

* * *

U domovini, vezano za koronu, i neki drugi problemi. Prijatelji iz Srbije i BiH mi javljaju da tamo kao da je počeo pravi lov na penzionere. Ne daju ljudima izaći na džadu, a ako ovi to i učine, odmah ih prijavljuju policiji. K’o zadnje kriminalce, jeb’o te!

Ima još budalaština. Tako Dnevni avaz “svijetla obraza” objavljuje listu oboljelih i potencijalno zaraženih Konjičana, sve sa imenima, prezimenima i kućnim adresama tih ljudi! Da narod zna koga treba izbjegavati, šta li? A privatnost? A obziri?! Kakav je - da je, takvo nešto ovdje na Zapadu je naprosto nezamislivo.

* * *

Apsurna situacija u koncertnoj dvorani Ahoy u Roterdamu. Tamo se sredinom maja trebao održati Eurosong. Prije ovog belaja s koronom, mediji su bili puni detalja oko tamošnje pripreme tog “velikog događaja”.

(Ovu sintagmu namjerno stavljam pod znakove navoda. Dok su godinama – da ne kažem: decenijama – tavorili pri dnu ovog kičastog takmičenja, Holanđani su na sva usta trubili o brojnim manjakvostima Eurosonga: nepravednom sistemu bodovanja, “zavjeri” Skandinavaca i Balkanaca, slabom kvalitetu pjesama… A kad su jednom pobjedili, sve je to utihnulo. Kao da je Eurosong odjednom postao opera contest!)

Džaba im. Ove godine ništa od evropskog festivala lakih nota. Pa sad u Ahoyu žurno prave neku vrstu improvizovane bolnice za nužni smještaj korona-pacijenata.

Što ti je sudbina!

* * *

Svaki dan mi na iPhone stiže gomila šaljivih poruka. Ljudi se smijehom brane od turobne i neizvjesne stvarnosti. Niko ne zna koliko bi ovo još moglo potrajati. Još uvijek zapravo svi tapkamo u mraku. To se, uostalom, vidi i po tome što svaka zemlja ima svoj pristup borbi protiv korone. Bolesni šišmiši i(li) zmije iz Kine su nas baš o jadu zadeverali. Ali im se, uprkos svemu, iako trun uplašeni, još uvijek smijemo u lice.

Neka, tako i treba. Živio Grunf! Jer, bilo je i većih problema…

* * *

Izgleda da su čak i Donald Trump i onaj hairlija, Brazilac Jair Bolsonaro došli k sebi. Najednom upozoravaju pučanstvo na pošast korone, i najavljuju oštre mjere. A do juče su grmili da ona ne postoji! Ma, bojim se, nisu se oni prepali za narod, nego za sebe. Dùr guzici!

(Maločas htjedoh napisati kako su se pomenuta dvojica napokon “dozvala pameti”. A onda se sjetim o kome pišem. Dva čovjeka – ni frtalj zdrave pameti.)

* * *

Posljednja vijest: prijatelji mi javljaju da je jutros u bolnici u Mostaru umro moj generacijski drug iz konjičke gimnazije, ugledni privrednik Zoran Lazarević Lazo. Nakon više dana u kritičnom stanju, prekjuče mu bilo bolje, skinuli ga sa respiratora – svi smo se obradovali – a jutros mu srce stalo.

“Ode još jedan dobar čovjek", kako to kratko i sasvim tačno reče još jedan naš školski drug, nekadašnji reprezentativac Jugoslavije, fudbaler Davor Jozić koji već dugo živi u Italiji. Koliko nas još ovako gorkih iznenađenja čeka?

Goran Sarić