Međutim, mojim kolegama, uvijek raspoloženim za dobre šale, samo su predmet zezancija koje me poprilično nasmiju. Ni rijeka Bosna više nas ne shvaća za ozbiljne suputnike te ona nastavlja svoj put prema Savi, dok mi skrećemo prema lašvanskoj dolini, ali sada s mislima i razgovorom o cilju našeg putovanja. U razgovoru stižemo do rijeke Vrbasa koja nas u Donjem Vakufu usmjerava prema odredištu. Jajce, srednjovjekovni kraljevski grad na obalama Plive i Vrbasa, skriven okolnim brdima i klisurama, a opet uzdignut, prkosno zaustavlja svakog putnika i poziva ga na zanimljivu avanturu i upoznavanje u kojem samo grad govori. A ima što reći.

Svaki dolazak u ovaj grad jedinstven je po tome što uvijek plijeni pažnju svojim izgledom uokvirenim veličanstvenom tvrđavom. Poput sjajne umjetničke slike kojoj dolikuje još sjajniji okvir. Unutar ove „slike“, koja svojom vizualnošću izgleda jednostavno, isprepletana je duga i zanimljiva, na momente složena i nejasna povijest ovoga kraja i njegovih stanovnika. Započinje u prethistorijskom razdoblju o čemu svjedoče brojni arheološki nalazi pronađeni na području Jajca koji ukazuju na postojanje ljudskih naselja iz toga vremena. U antičkom razdoblju urbanizaciju su obilježili Rimljani, o čemu svjedoče ostatci antičkog hrama posvećenog bogu Mitri, čiji su kult poštivali rimski legionari nastanjeni u istočnim provincijama Rimskog Carstva. Prošle godine ostatci toga hrama zaštićeni su od propadanja izgradnjom prikladne konstrukcije.

Jajce doživljava svoj najveći politički i ekonomski procvat u XV. za vrijeme vladavine graditelja Jajca Hrvoja Vučkića – Hrvatinića. On je zaslužan za izgradnju veličanstvene tvrđave krajem XIV. i početkom XV. Nakon Hrvojeve smrti 1416. Jajce je postalo posjed vladajuće bosanske dinastije Kotromanića, a time i posljednja prijestolnica srednjovjekovne bosanske države. Pošto je Jajce na strateški jako dobrom položaju bilo ga je teško osvojiti što govori činjenica njegova pada u ruke Osmanlija tek 1528. Od tada pa sljedećih skoro 400 godina Jajce je bilo u sastavu Osmanskog Carstva, što se posebno izrazilo na arhitekturi samog grada. Za vrijeme vladavine Austro-Ugarske, Jajce doživljava snažan gospodarski razvitak uvođenjem prvih tehnoloških ostvarenja zapadne Europe i Amerike. I za vrijeme Drugog svjetskog rata Jajce je bilo mjesto nekih sudbonosnih događaja, koji su mu vratili historijski značaj. A jedan od tih događaja svakako je Drugo zasjedanje AVNOJ-a 1943. Zgrada u kojoj su se nalazili tada najveći dužnosnici Jugoslavije na čelu s Josipom Brozom Titom danas je pretvorena u muzej koji je najposjećenije turističko mjesto u gradu. Na žalost u ovom posljednjem ratu mnogi sakralni i drugi građevinski objekti su bili oštećeni ili porušeni, ili bili prepušteni zubu vremena koji je učinio svoje.

Ono što privlači svakog zaljubljenika u kulturu su svakako brojni građevinski, posebno sakralni objekti, proglašeni nacionalnim spomenicima Bosne i Hercegovine. A takvih je mnogo. Jedan od najzanimljivijih su ostatci hrama posvećenog bogu Mitri koji kao da upozoravaju na brzu prolaznost života i pozivaju da svojim radom i zalaganjem ostavimo svoj obol u povijesti naše Zemlje.

Vođeni stručnim poznavateljem povijesti i kulture ovoga kraja, Draganom Glavašom, kojem ovom prilikom iskreno zahvaljujem, penjemo se na tvrđavu pokušavajući u mislima predočiti srednjovjekovne ratnike u obrani ovoga grada. Zaustavljamo se pred spomenikom jedinstvene vrijednosti i značaja, pred katakombom (podzemna crkva, kripta), koju je u živoj stijeni dao isklesati Hrvoje Vučkić – Hrvatinić, kao mjesto njegovog posljednjeg počivališta. Međutim, posljednja želja mu se nije ispunila. Ono što je zanimljivo, za vrijeme Drugog svjetskog rata, neko vrijeme se tu nalazio cijeli vrh Titove Jugoslavije. Razgovarajući o vještom skrivanju Tita i njegovih suradnika na spomenutom lokalitetu, dolazimo do crkve sv. Marije, koja je kao romanička građevina nastala u XII. ili XIII, ali je dvadesetih godina XV. obnovljena u gotičkom stilu. Njezini su zidovi bili oslikani, a jedina sačuvana kompozicija („mrtvački ples“) tema je karakteristična za franjevačke srednjovjekovne crkve. Početkom sedamdesetih godina istog stoljeća uz crkvu je podignut zvonik s gotičkim i romaničkim obilježjima, nazvan toranj sv. Luke. Nakon što su Osmanlije konačno osvojili Jajce 1528. crkva je pretvorena u džamiju, a toranj je služio kao minaret i očuvan je do danas.

Budući da smo jeli pa krenuli na tvrđavu gotovo svaki naš korak popraćen je uzdasima. Odmor je uslijedio u prekrasnom prizoru na grad i ostala naselja uz osluškivanje Plive i Vrbasa, koje spojene upravo u ovom gradu šalju poruku jedinstva, poruku gdje se dvoje pretvara u jedno. Na tom mjestu, idealnom za fotografiranje grada, upoznajemo se s današnjom društvenom, političkom, gospodarskom situacijom u gradu. Iskreno, iako sam mislio da situacija nije mnogo bolja od ostalih gradova srednje Bosne, pozitivno su me iznenadile informacije o relativno dobroj zaposlenosti stanovništva, a posebno me obradovala činjenica dobrokomšijskog života Hrvata i Bošnjaka, koji su većinski u ovom gradu. Da ne bude sve idealno, pobrinuli su se političari koji uspijevaju dijeliti Hrvate i Bošnjake nakon rata, iako se u ratu nisu sukobljavali.

Silazeći s tvrđave za oko zapinje tradicionalni bosanski stil gradnje kuća i vjerskih objekata, koji se idealno uklapa u cijeli ambijent. Nažalost, kao trn u oku, primjećujemo pojedine objekte, izgrađene nakon zadnjeg rata, koji žele narušiti postojeći sklad. U samom centru grada, podno tvrđave, izgrađena je jedina ženska džamija u Europi. Džamiju je sagradila supruga Mehmed paše Muhsinovića, Esma sultanija, kao zadužbinu za svoje ozdravljenje. Budući da je bila bolesna, astrolozi su joj prorekli da će ozdraviti ukoliko sagradi džamiju i dva mosta na Vrbasu, što je ona i učinila. Ova džamija spada među najljepše u Bosni.

Naš posjet Jajcu završava u Franjevačkom samostanu smještenom na samoj obali Vrbasa. U sklopu samostana nalazi se i muzej u kojem se čuva kostur kralja Stjepana Tomaševića. Fratri su nas lijepo dočekali u samostan, te nam govorili o crkvi koja se nalazi uz samostan, koja je trenutno u izgradnji. Kako su nas dočekali, tako su nas na rastanku i pozdravili, uz poziv da opet dođemo.

Primijetili smo i u Jajcu raznobojne političke plakate, međutim izostali su u priči grada, čak i iz šale. To govori o njihovoj prolaznosti i nevažnosti. Ostaje samo slika, živa slika uokvirena tvrđavom, a ipak otvorena s banjalučkom i travničkom kapijom, pozivajući nas da budemo dio te slike.

Više fotografija u galeriji U kraljevskom gradu Jajcu

Tekst i foto: Ivan Tučić